Domovinu je napustio s nepunih sedam godina i u nju se iz Buenos Airesa napokon za stalno vratio 1995. godine
U nedjelju, 24. listopada 2021., u Zagrebu je u 84. godini umro Domagoj Ante Petrić, hrvatski novinar, publicist, diplomat i političar. Rođen je u Zagrebu 8. lipnja 1938. i s obitelji ispred partizana i komunista pobjegao 6. svibnja 1945. godine. Domovinu je napustio s nepunih sedam godina i u nju se iz Buenos Airesa napokon za stalno vratio 1995. godine. S njime su u Hrvatsku došli žena Mónica Marta rođ. Paolino, sin Patricio Marcos i kćerke María Mónica i Ana Rosalía.
Kobnoga 6. lipnja 1945. obitelj Petrić, koju su sačinjavali Domagojev otac Ivo Petrić, rodom sa Šolte, majka Rozalija, rođ. Vlahović iz Klanjca i 13-godišnja sestra Višnja Marija, Zagreb su napustili u obiteljskom automobilu Dodgeu. Vozač im je bio Milan Glavaš, brat franjevca kojeg će nekoliko tjedana kasnije partizanski zločinci objesiti. Iz Zagreba su poveli i tada 74-godišnjeg hrvatskog zemljopisca, geopolitičara, povjesničara, kulturnog djelatnika i starčevićanskog intelektualca Filipa Lukasa, kojega su preko Klagenfurta odvezli za Italiju sve do Rima i spasili od sigurne smrti. Da ništa u životu nije učinila obitelj Petrić zaslužuje veliko poštovanje što su spasili Lukasa, koji je od 1928. do1945. godine bio predsjednik Matice hrvatske i istovremeno autor monumentalnih povijesnih i znanstvenih djela o hrvatskoj nacionalnoj prošlosti.
Domagoj Ante Petrić sin je hrvatskoga liječnika, političara i diplomate, Ive Ivana Petrića (Gornje Selo na Šolti, 22. XI. 1897. – Buenos Aires, 28. V. 1968.), ministra zdravstva u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Nakon što je ukinuto Ministarstvo zdravstva dr. Ivo Petrić u srpnju 1943. imenovan je državnim vijećnikom. Nakon kapitulacije Italije imenovan je izaslanikom Hrvatske vlade u svezi sa repatriranjem ratnih zarobljenika Hrvata, koje su Talijani odveli u Italiju.
Vratimo se bijegu iz Zagreba 6. svibnja 1945. Obitelj Petrić i Filip Lukas, koje je vozio vozač Milan Glavaš, nakon peripetija u austrijskoj Koruškoj prebjegli su u Italiju. Filip Lukas je ostao u Rimu do smrti, a nakon dvije godine provedene u izbjegličkim logorima obitelj Petrić je brodom otišla u Argentinu. Domagoj Ante Petrić rano djetinjstvo i prve školske dane proveo je u izbjegličkim logorima u Italiji. Školovanje je nastavio u Argentini.
Domagoj Ante Petrić novinarstvom se bavio od studentskih dana te je bio parlamentarni izvjestitelj, ali i glavni urednik časopisa Planteo i Armas y Geostrategia. Pisao je za španjolsku agenciju EFE, katoličku agenciju AICA, talijanske agencije ANSA i IPS i za mnoge druge. Na radiopostajama u Buenos Airesu, Argentina, El Mundo, America i Belgrano vodio je i uređivao emisije. Već kao student radi kao novinar u dnevnicima Los Principios (Córdoba) i La Prensa (Buenos Aires), te u časopisima Esto es i Mayoría, a profesionalni rad nastavlja u novinama Mayoría i Democracia te u državnoj informativnoj Agenciji Telam i tjedniku La Semana. Iako je bio specijaliziran u međunarodnoj politici, ipak mu nije strana bila ni unutarnja argentinska politika, tako da je godinama bio i parlamentarni izvjestitelj dnevnika La Nueca Provincia, časopisa Primera Plana i Planteo, a u ovoj potonjoj publikaciji postao je i glavnim urednikom. Kao kolumnist pa uvodničar najvećih novina za cijelu južnu Argentinu, La nueva Provincia, nagrađen je za promociju kulture i imigraciju tog strateškog djela zemlje.
Obnašao je dužnosti u Predsjedništvu Republike Argentine, u Tajništvu za demokratizaciju kulture i u Savjetu predsjednika Republike, a bio je i gostujući profesor političkoga novinarstva na argentinskom sveučilištu “John F. Kennedy”. Bio je i tajnik za kulturu i informiranje u prvom predstavništvu Republike Hrvatske u Argentini. Bio je član Argentinskoga društva pisaca i novinarskog društva “Circulo de la Prensa”.
Među njegovim djelima izdvajamo Asi sangraba la Argentina (Buenos Aires, 1980.). Bitno je istaknuti kako su mu mnogobrojni članci i studije, reportaže i kolumne razasute u najprestižnijoj hrvatskoj periodici u domovini i inozemstvu. Njegovi su napisi i kolumne više od četiri desetljeća u argentinskom časopisu na španjolskom jeziku Studija Croatica (pokrenutom u rujnu 1960.) bili glasnikom slobodne i demokratske hrvatske države, koja je zagovarajući i braneći pravo Hrvatske na neovisnost, pridonijela očuvanju hrvatske nacionalne svijesti u inozemstvu i time dala velik obol osamostaljenju Hrvatske 1990-ih. Svojim kritičkim osvrtima na prilike u domovini poliglot Domagoj Ante Petrić omogućavao je mnogim hrvatskim iseljenicima hispanističkoga svijeta u Južnoj Americi da u svojim sredinama objektivno informiraju o tadašnjem položaju Hrvatske u Brozovoj „nesvrstanoj“ federaciji.
Godine 1976. pozvan je u Secretaría de Información Pública Predsjedništva Republike Argentina, u kojoj radi do njezine pretvorbe, da bi 1987. prešao u Tajništvo za Demokratizaciju kulture (također u sklopu Predsjedništva Republike), a zatim u tim savjetnika Predsjednika, gdje ostaje do odlaska iz Argentine, u prosincu 1995. godine. Bio je profesor političkog novinarstva na Universidad Argentina ‘John F. Kennedy’.
Kako je spomenuto, na poziv hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana s obitelji se u domovinu vratio 1995. godine. Kao istaknuti publicist i političar te povratnik iz Argentine po povratku u Hrvatsku obnašao je brojne visoke dužnosti u Ministarstvu povratka i iseljeništva, Ministarstvu vanjskih i europskih poslova, a bio je i zamjenik ravnatelja Hrvatske matice iseljenika. Bio je pomoćnik ministra u Ministarstvu povratka i useljeništva. Od godine 2000. djelovao je u službi za Hrvate izvan domovine u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova, a potom do umirovljenja obnašao dužnost doravnatelja Hrvatske matice iseljenika. Bio je član predsjedništva Hrvatskoga žrtvoslovnog društva i kolumnist na hrvatskome i španjolskome jeziku internetskog portala hrsvijet.net. Nositelj je triju najviših državnih odličja za rad u korist Republike Hrvatske.
Domagoj Ante Petrić aktivno je govorio španjolski, talijanski i francuski jezik, a služio se i engleskim. Posjetio je tridesetak zemalja, a duža razdoblja proveo je u Urugvaju, Čileu, Peruu, Španjolskoj, Francuskoj i Italiji.
Domagoja Antu Petrića upoznao sam 1997. godine kada je bio pomoćnik ministra u Ministarstvu povratka i useljeništva. U razgovoru za Hrvatski obzor sprijateljili smo se i kasnije godinama uspješno surađivali. Ispričao mi je kako ga je 1991., u vrijeme srpske agresije na Hrvatsku, u Buenos Airesu posjetio Diego Armando Maradona i zatražio hrvatsku domovnicu. Kako je slavni nogometaš hrvatskih korijena (baka mu je bila Hrvatica iz Papratna u Dalmaciji i jednoj je kćeri dao ime Dalma) u to vrijeme bio u fazi drogiranja i prijateljevanja s Fidelom Castrom, nisu mu dali domovnicu. Kasnije mi je u Tomićevoj ulici u Zagrebu Domagoj rekao kako su tada ipak pogriješili.
Domagoj je godinama pisao za Fokus analitičke članke. Kao poliglot pratio je sva događanja u svijetu i svojim novinarskim znanjem obogaćivao hrvatsku političku zbilju. Ostali smo prijatelji sve do njegove smrti.
Neka mu je laka hrvatska zemlja koju je tijekom 50 godina izbivanja sanjao i na kraju, srećom, dosanjao!
Pogreb će biti u srijedu, 27. listopada 2021. godine, u 14:10 sati na Mirogoju.
