Hrvatski Fokus

Niki je Paška u kući bio najbliži među muškarcima, stariji od njega dvanaest godina, ali su njih dvojica u svemu bili slični

 

(Priča tiskana u knjizi „Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela“, Tkanica d.o.o., Zagreb, 2015.)

Paška je sve vrijeme bio u Bosni, sada već duže vrijeme stacioniran na potezu Jablanica – Konjic. Kada je čuo za Nikinu pogibiju, Nika je već bio pokopan. Iako je Paška Niki bio stric, odnosi su im bili takvi kao da su braća. Niki je Paška u kući bio najbliži među muškarcima, stariji od njega dvanaest godina, ali su njih dvojica u svemu bili slični. Nika se, inače, divio Paški, i on mu je bio uzor, a Paška je volio Niku i podučavao ga u svemu. I razlika u godinama se sve manje odražavala kada je i Nika stasao u odrasla mladića. Sada su, eto, obojica čak i na istom životnom iskušenju, i na istome mjestu – na fronti u Bosni, samo što je jedan s jedne strane Sarajeva, a drugi, podjednako daleko, s druge strane. A ne zna se na kojoj je gore.

Paška je preko rijetkih pisama svojima upozoravao Niku da bude oprezan, jer ga je poznavao, no, to nije ništa vrijedilo i sada je bilo kasno. Paška mjesecima nije mogao vjerovati da njegova mezimca Nike više nema

A on sam desetke puta se našao u smrtnoj opasnosti, desetke puta je izbjegao zamke protivnika u borbama, ali i zamke svojih pretpostavljenih, i desetke puta je imao čistu sreću. Sudbina? Samo da bi on mogao imati djecu i da se stablo Tomlekinih ipak još ne prekine? Čudni su putevi Gospodnji!

U svom ratnom dnevniku, koji je vodio sve vrijeme, Paška je opisao nevjerojatne situacije i događaje. Uz svoja zapažanja, komentare, pa i razmišljanja, bila je to prava slika života izravnog sudionika u ratu. Sažeto, krajnje objektivno i krajnje hrabro, pisao je o svemu. Možda ga je dnevnik na samome kraju, kada se izlaz više nije vidio, i spasio? Ali samo zato što je u najkritičnijem trenutku došao u ruke čovjeku koji je bio sličan Paški, pravedan i hrabar! Dnevnik je bio i jedina šansa, posljednja karta koju je Paška čuvao kao keca u rukavu. Napisan od samih istina, i napisan tako da ako bilo tko pobijedi u tom neizvjesnom ratu ne može, ako ima imalo ljudskosti, časti i dostojanstva, osuditi Pašku za bilo što što je učinio. Ni jedna ni druga strana. Ali isto tako, ako bi došao u ruke neljudi, i s jedne i s druge strane, dnevnik je bio pisani dokaz dovoljan da ga i jedni i drugi strijeljaju po kratkom postupku. Mač s dvije oštrice. Pa što bude! Ako ga zarobi druga strana, izbora ionako nema, osobito za njega, jer je časnik.

Paškin ratni dnevnik je roman za sebe, a kako ovdje samo protrčavamo kroz povijest ovoga podneblja i kroz živote brojne familije Tomlekina, možemo samo u nekoliko crtica prikazati neka Paškina zapažanja iz tog dnevnika, koja mnogo govore, prije svega, o njemu samome:

„Volim sve što je lijepo, lijepu životinju, lijepu sliku, lijep krajolik, a ništa nema ljepše od lijepog čovjeka, i žene i muškarca, osobito žene. Još ako su u duši ljudi, to je čisto i najsavršenije Božje djelo’.“

,,Svoje sam ljude kao zapovjednik maksimalno štitio. Znali su to i bili su mi odani, vjerni i zahvalni. Zvali su me “naš stari”, iako sam od najmlađega bio samo desetak godina stariji, a od najstarijega dvije godine mlađi. I znali su da ću prije sam poginuti nego da nekoga od njih dovedem u pogibeljnu situaciju, osobito ne zato da bih se ja izvukao.”

,,Za svaku akciju tražio sam od pretpostavljenih pismeno naređenje; temeljno bih ga proučio i izvršavao tako da izbjegnem svaki rizik po moje ljude. A od njih sam tražio da se ponašaju zaista kao ljudi u svakoj prilici.”

„I u borbama i kada je zatišje, stalno sam bio s vojnicima, nisam se izdvajao kao većina časnika, i s njima sam se šalio, zajedno s njima jeo i pio, ali kada se uozbiljim – znali su da svakoj šali i najmanjoj neozbiljnosti više nema mjesta.”

Rijetko gdje se može naći ljepši i divljiji krajolik od doline Neretve, upravo između Jablanice i Konjica i, što se tiče te čudne ljepote, Paška je često u mirnim trenucima uživao u njoj, a ponekad bi, samo u jednoj rečenici, neka impresija našla mjesta i u ratnome dnevniku:

„Stisnuta između Divana, Bitovnje, Čvrsnice i Prenja, koji imaju preko dvije tisuće metara nadmorske visine, nemirna Neretva je sličila na veselu zmiju koja u sjaju sunčanih zraka živahno vijuga između kamenja.”

Ali u toj skoro nestvarnoj ljepoti prirode vladala je sada Smrt, baš tu je kosila svojom najoštrijom kosom, stalno je bruseći i vrebajući da u svakom trenutku nekome oduzme život. Čitamo i sljedeće zapise iz Paškina dnevnika:

„Trebalo je da cijela moja satnija pređe brisani prostor između dva usjeka, koji nije bio širi od dvadesetak metara, ali su partizani postavili mitraljez na drugoj strani Neretve i kontrolirali su ovaj prostor tako da im nismo mogli ništa. Dogovorio sam se s mojim momcima, da će jedan po jedan, ali samo na moj znak, pretrčavati ovu čistinu u cik-cak što brže mogu i što više pognuti. Znak ću davati u različitim intervalima i kada prethodni vojnik još bude na čistini. Tako će mitraljez uvijek imati dvije, ponekad i tri pokretne mete na različitim rastojanjima i čim ne pogodi jednu izmicaće mu i druge. Rekao sam svojim ljudima da ne ćemo sigurno svi uspjeti pretrčati tih tridesetak metara, ali da ćemo svi izginuti ako ovdje ostanemo i da, ako netko bude ranjen ili pogine, sljedeća dva ga moraju izvući na onu stranu, po cijenu svog života. Naredio sam da se postave jedan iza drugoga iza stijene i da na moj znak nema više čekanja i kolebanja. Čista kocka s tuđim ljudskim životima, koji su ovisili od mog oštrog: ,,Sad!“ Imam li pravo na to? Tko mi ga je dao? Ali bio sam časnik i to se moralo samo tako uraditi, i ja sam sada bio jedini od koga su ovisili životi tih ljudi.

Svi su pretrčali čistinu, nitko nije bio niti ranjen, pravo čudo, kada smo ostali samo još ja i moj posilni Ivan. Gledao me je blijed i prestrašen kao malo dijete.

– ‘Ajde, Ivo, sad idemo ja i ti – rekao sam što sam mirnije mogao, a bio je i mene uhvatio neki strah i zla slutnja, osobito što su mi se po glavi počele vrzmati neke čudne misli: nije moguće da ovdje nitko ne pogine! A sada smo to mogli biti samo on ili ja, ili oba. Velika mogućnost po računu vjerojatnoće.

– Sad! – rekao sam Ivi i on je potrčao što ga noge više nose, a poslije njegovih desetak koraka potrčao sam i ja.

Bio sam prešao polovinu čistine, a Ivo je bio na samo nekoliko koraka od druge strane kada je pao kao gromom ošinut. Sručio sam se pored njega s desne strane i dao znak jednom vojniku da i on dođe u pomoć. Ovaj je to odmah učinio i bacio se sa Ivine lijeve strane. Uzeli smo Ivu ispod pazuha i skočili s njime do stijene. Sve pod stalnim štekćanjem mitraljeza i prštanjem zemlje oko nas.

 Nažalost, Ivi nije bilo spasa i pokopali smo ga tu u blizini. Da li sam mogao Ivi reći ono „Sad!” djelić sekunde kasnije ili ranije?! O tome ne umijem kazati baš ništa! Neka ti je laka crna zemlja, moj dobri Ivo!”

Branimir Miroslav Tomlekin

Povezane objave

Haiku iz Male Bosne

HF

Satirički pisac jakih živaca

HF

Hrvatska opera u münchenskoj Herculessaali

HF

Povodom (ne)objave jedne knjige

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više