Globalni manjak litija, minerala koji nije potreban samo u automobilskoj industriji
U narednim godinama izvjestan je globalni manjak iznimno skupog litija, a postojeći globalni kapaciteti trebali bi se usedmerostručiti da zadovolje rastuću potražnju do 2030., što nije realistično. Europska automobilska industrija se pod političkim diktatom odmaka od fosilnih goriva bori za opstanak jer mora osigurati konkurentnost. Više od polovine potreba za litijem morat će dolaziti iz uvoza.
Europska unija nedavno je izglasala zabranu prodaje automobila s klasičnim motorima s unutarnjim izgaranjem od 2035. Takav pogon bit će ubuduće rezerviran samo za vozila s posebnom svrhom, kao što su radna vozila i sl. Zanimljivo je da će izuzeti biti i proizvođači u „nišama“, koji proizvode do 10.000 vozila godišnje. Riječ je mahom o luksuznim vozilima, koja će moći nastaviti trošiti benzin i dizel. Takav industrijski i sociološki eksperiment mogao bi imati nesagledive posljedice, jer se cijela industrija politički dirigirano okreće od fosilnih goriva, zanemarujući sve brojnija tehnološka ograničenja i stvaranje nove uvozne ovisnosti.
Ovisnost o obilnim rezervama nafte zamijenit će uvozna ovisnost o iznimno rijetkom litiju, što će ili unazaditi Europu, ili potpuno promijeniti način putovanja, jer glavnina vjerojatno neće imati vlastito vozilo. Europska (a dijelom i svjetska) automobilska industrija nevjerojatnom brzinom juri u smjeru električnih vozila iako im kupci uglavnom nisu skloni, jer je i dalje prisutan problem njihove autonomije i manjka infrastrukture za punjenje. Takvi su automobili barem dvostruko skuplji od „klasičnih“, a cijena im i dalje ne pada.
Pritisak autoindustrije
Europska komisija ne želi disonantne tonove kad je riječ o razvoju elektromobilnosti, iako je problema zapravo sve više, a ne manje, kao što bi se očekivalo. Amsterdamski Stellantis, nastao spajanjem Fiat Chrysler Automobiles i francuske PSA grupe, čije podružnice su Peugeot, Chrysler, Citroen, Opel, Dodge, Maserati, Lancia i druge, istaknuo je neke potencijalne probleme. Stellantisov prvi čovjek za proizvodnju automobila Arnaud Deboeuf iskreno je izjavio da je „autoindustrija osuđena na propast ako električni auti ne pojeftine“. Stellantis namjerava proizvodne troškove smanjiti za 40% do 2030.
Tehnološki napredak i veća ekonomija obujma moraju se odraziti na niže proizvodne troškove, a tu je i nadmetanje za kupce koje spušta cijene. Međutim, Stellantisovi čelnici upozoravaju da politika ne mari za to imaju li proizvođači dovoljno sirovina za baterije. U periodu 2024.-2027., prije nego što bi s radom trebale početi europske tvornice, jasna je dominacija azijskih proizvođača. Automobilske tvrtke kupuju same litij i kobalt te ih stavljaju na raspolaganje proizvođačima baterija kao što su Samsung, CATL i SDI. BMW primjerice kobalt kupuje iz Maroka, a za litij je potpisao petogodišnji ugovor s jednim kineskim dobavljačem. Cijene litij karbonata na Šangajskog burzi metala ovog su srpnja veće za 430% u odnosu na lani, odražavajući potražnju koju ponuda već sada ne može zadovoljiti.
Manjak litija
Međutim, iza brda se valja bitno veći problem, a to je globalni manjak litija, minerala koji nije potreban samo u automobilskoj industriji. Njemačka agencija za sirovine (DERA) predviđa manjak litija do 2030., veliku ovisnost o Australiji i Čileu a potencijal za recikliranje velikih automobilskih baterija još nije istražen. DERA je objavila prognozu prema kojoj će od 2030. godine na svjetskom tržištu postojati nestašica litija. Do 2030. očekuje se potražnja za 316.000 do 558.800 tona litija. Za usporedbu, do 2020. globalna proizvodnja iznosila je oko 82.000 tona, a tek oko 50 do 60 % zadovoljilo je visoke zahtjeve i higijenske standarde za proizvodnju baterija.
Jedini način da se zadovolji velika potražnja je povećanje proizvodnih kapaciteta, koji bi se morati povećati za četiri do sedam puta u nadolazećim godinama kako bi zadovoljili očekivanu potražnju. Međutim, to se ne može učiniti samo zbog rudarske industrije. “Čak i ako se svi trenutačno planirani i tekući projekti provedu na vrijeme i očekujemo umjereni rast, nećemo imati dovoljno litija da zadovoljimo međunarodne zahtjeve koji se očekuju do 2030.”, objašnjava autor studije Michael Schmidt iz Njemačke agencije za prirodne resurse. Uvozna ovisnost Prema Schmidtu, oko tri četvrtine svjetske proizvodnje minerala trenutno dolazi iz Australije (49 % do 2020.) i Čilea (22 % do 2020.).
Zemlje poput Argentine (7,5 % u 2018.) i Kine (17 % u 2020.) pružaju malo. U Australiji se alkalijski metal izdvaja iz minerala, a u Čileu se kemijskim procesima litij izdvaja iz soli. U oba slučaja bitni su značajni zahvati u prirodi, zbog čega mnoge tvrtke pokušavaju povećati sekundarno financiranje, posebno kroz inovativne procese recikliranja. Trenutno, međutim, ne postoji više od nekoliko eksperimentalnih projekata recikliranja baterija.
Europski litij – Njemačka i Portugal
DERA konstatira da se u Europi trenutačno grade kapaciteti za proizvodnju baterija do 1300 GW, no u pogledu temeljne opskrbe mineralima, međutim, Stari kontinent stoji loše. Litij se u njoj još ne rudari iako postoje nalazišta u termalnim vodama u njemačkom Erzgebirgeu ili Rheingrabenu, čiju ekonomsku isplativost ekstrahiranja tek treba potvrditi. Samo u Portugalu postoje bitnije rezerve na čak šest lokacija. S jedan posto tržišnog udjela i 900 tona litija, južni Europljani bili su ispod međunarodnog standarda do 2020.
To stvara značajnu uvoznu ovisnost o prekursorima za proizvodnju baterija. No čak i da se to promijeni, prema procjenama DERA-e, Europa bi zadovoljila između 27% i 34% vlastitih potreba za litijem. Čak i recikliranje može zadovoljiti samo tri do deset posto zahtjeva predviđenih za 2030. a u idealnom slučaju, više od polovice sirovine za izradu baterija morat će se uvesti. Kako bi se ovisnost o uvozu održala što je moguće nižom – i također kako bi se smanjila emisija CO2 povezana s uvozom iz Australije i Čilea, rudarski potencijal u Europi stoga bi se trebao brzo proširiti, prema studiji DERA-e.
Kontroverze
Rudarenje litija u naseljenim krajevima je kontroverzno jer upotreba kemikalija i velikih količina vode utječe na rezerve pitke vode, kontaminira tlo i nailazi na sve veći otpor stanovništva. Tome svjedoči i udruživanje nevladinih udruga pet zemalja s dva kontinenta pod tzv. Jadarskom deklaracijom, uspješnom bunom Srba protiv rudnika jadarita Rio Tinto. I Njemačka i Portugal krenuli su ove godine u projekte pripreme za vađenje litija.
Portal Politico je izvijestio da je portugalska vlada potpisala koncesijski ugovor s tvrtkom koja radi istraživanja na jednoj lokaciji bez provođenja adekvatne procjene utjecaja na okoliš. Komunikacija s lokalnom samoupravom je neadekvatna, stanovnici su bez potpunih informacijama o tome što znači rudnik litija na njihovom teritoriju. Europska komisija pod sankcijama Rusiji radi pritisak na vlade država članica da maksimalno potaknu brzinu razvoja obnovljivaca ubrzavanjem procedura i maksimalnim korištenjem prostora. To stvara ne bezrazložan strah da će se smanjivati standardi zaštite okoliša i bioraznolikost na gusto naseljenom kontinentu. Uskoro će se tim zabrinutostima pridružiti i snažan politički pritisak da se lokalno rudari litij. Pod bilo koju cijenu.
