Mudra, državnička i jedina ispravna odluka Tomislava Karamarka

Gdje su sada reforme? Zamijenile ih fotelje

Već tjednima pišem kako ne će biti ništa od onoga što nudi Most i istodobno nailazim na prilično velike otpore onih koji misle drukčije. Zazor od Mosta nije mi dolazio u obliku raznih teorija urote poput kukavičjeg jajeta iza kojega stoje „dalmatinski biskupi“, „orjuna“, „jugoslaveni“, „krupni kapital“ ili netko drugi. Javno je obzanjeno tko je financirao i tko i dalje financira Most i tu nema puno filozofije. Tko financira – a to su Branko Roglić, Emil Tedeschi, Ivica Todorić… – taj i određuje način i smjer pregovora. Priča Branka Roglića da je dao 20.000 kuna Mostu je priča za naivne. To potvrđuju i medijski probni baloni tko bi mogao biti predsjednik Hrvatske vlade, pa se tjednima spominjalo ostarjele i olinjale jugokomunističke političare ili novohrvatske tajkune poput Nikice Valentića, Mladena Vedriša ili Ivice Vrkića.

Činjenica je da je Most nastao da održi SDP na vlasti. Most je nastao kako bi oduzeo glasove HDZ-u kada je bilo izvjesno da neuspješni SDP mora otići s vlasti. Cijelo medijsko pumpanje popularnosti Mosta išlo je u tom smjeru. Doslovno je korišten prijašnji recept medijske agresije kada je, primjerice, trebalo iz ničega u političku orbitu poslati Nacionalni forum Nikice Gabrića, Orah Mirele Holy, Živi zid, Laburiste, Ivu Josipovića i druge. Svi znamo kako su preko noći nestali Nikica Gabrić, Mirela Holy, Dragutin Lesar…, dok je Živi zid zasigurno pokraden na zadnjim izborima kao nitko do sada.  

No, vratimo se aktualnom. Onomu najaktualnijem. Nakon dugih tjedana i mučnih pregovora bez početka i kraja bilo je za očekivati da će, za razliku od SDP-a – koji se u protekle četiri godine doslovno pretvorio u kriminalnu organizaciju i hobotnicu – HDZ napustiti ovaj karusel. To sam predosjećao i to sam javno preporučivao jer sam znao da ne će biti dogovora s onima koji su i formirani da izigraju interese hrvatskoga naroda. Tjednima sam pisao kako HDZ ne smije pristati na ucjene od strane Mosta i kako nikako ne smije pristati na teritorijalnu podjelu Hrvatske na pet regija, jer bi to bilo ponavljanje velikosrpskoga koncepta podjele Hrvatske iz 1921., 1929. i 1931. godine. Samo s razlikom što je tada Hrvatska bila podijeljena na šest regija, jer smo do 1946. imali cijeli istočni Srijem sa Zemunom, Surčinom, Petrovaradinom, Srijemskom Mitrovicom, Rumom…, odnosno današnjim Novim Beogradom.

Dobro se sjećamo tjedana pregovora o „reformama“. Bilo je to najobičnije bacanje prašine u oči. Pregovori o „reformama“ bili su svjesno mrcvarenje hrvatske javnosti kako bi Hrvati, već dovoljno izmrcvareni pregovorima bez svrhe, preko noći pristali na ono što im se iz Mosta servira. Sada više nitko ne spominje reforme. Sada je bit pregovora – podjela fotelja. I u takvoj situaciji Domoljubna koalicija i Tomislav Karamarko – koji su unatoč izbornim prijevarama, najvećima od 1990. relativni izborni pobjednici – nikako nisu smjeli pristati na tripartitni dogovor u kojemu bi drugi i treći po osvojenim mandatima odlučivali o vlasti sljedeće četiri godine. Onoga trenutka kada je Most pristao da se Zoran Milanović ipak vrati za pregovarački stol, bilo je očito kako ovdje nema mjesta za Domoljubnu koaliciju. Milanović se vratio pod pritiskom svojih suradnika kojima prijete kazneni progoni, a i zbog sebe samoga i ne samo iz „obiteljskih razloga“. Stoga je odluka Tomislava Karamarka i Domoljubne koalicije da napusti ove neuspješne i vrlo, vrlo opasne pregovore o podjeli izbornoga plijena, za svaku pohvalu. Tim potezom Karamarko je pokazao i dokazao da je zreo političar, koji je u stanju u povijesnim trenutcima donositi ispravne, mudre i državničke odluke. Isto je tako tim potezom dokazao kako ga ne zanimaju fotelje kada je opstojnost Hrvatske u pitanju, te potvrdio da je HDZ bio i ostao politička opcija koja nikada ne će interese stranke pretpostaviti interesima hrvatske države i hrvatskoga naroda u cjelini.

Marijan Majstorović