Sjajna književna djela koja autora uvrštavaju u sam vrh hrvatske duhovne književnosti
Izlaganje na predstavljanju Sabranih djela književnika Bogdana Maleševića i Zagrebu, 20. svibnja 2014. u Knjižnici Bogdana Ogrizovića u Preradovićevoj 5.
U svojim sjajnim književnim djelima Bogdan Malešević je ne samo analizom vlastitog života nego i sjajnom analizom Hrvatske i globalne svjetske stvarnosti ukazao da je sloboda ono što se hoće, što se osvaja, što se ne daruje te je iz svoje duhovne pozicije, kako kaže pogledom odozgora na cjelinu napisao sjajna književna djela koje ga uvrštavaju u sam vrh hrvatske duhovne književnosti s uvjerenjem da će prije ili kasnije, kada njegova djela budu prevedena na svjetske jezike, biti priznat kao veliki svjetski pisac.
Bogdan Malešević je istinski kršćanin, ekumenist, koji piše i bori se za spajanje crkava koje vide spas za čovječanstvo u jedinstvu katoličke i pravoslavne Crkve. Zbog toga je za mene njegovo kapitalno djelo Dva svjedoka u kojem su svjedoci Carigradski patrijarh Bartolomej i papa Ivan Pavao II.
Bogdan Malešević veliki dio svog života posvećuje organiziranju ekumenskih skupova i bori se za istinsko kršćanstvo kao religiju slobode. Bogdan Malešević slijedi Isusa i u širenju kršćanstva. Opisuje mnoge svjetske i hrvatske ličnosti koji su do slobode dolazili kroz iskušenja, kroz unutarnju borbu u svojoj duši između dobra i zla, kroz patnju, borbu i oprost. Bogdan Malešević protivi se iskrvljivanju iskonskog kršćanstva u dogmatsko pokorničko kršćanstvo u kojem vlada crkvena hijerarhija, zato nije obljubljen, dapače, trn je u oku mnogim katoličkim institucijama i strukturama.
Bogdan Malešević je u svom životu prolazio kroz različita razdoblja, do svog potpunog obraćenja. U mladosti priklanjao se estetskom svjetonazoru i smislu života. Cilj mu je bio akademska karijera i biti vrhunski športaš. Postao je juniorski prvak hrvatske u umjetničkom klizanju. Magistrirao je na Filozofskom fakultetu ali odriče se i jednog i drugog, ne želi doktorirati i imati akademsku karijeru. Ne želi biti ni vrhunski športaš što jako razočarava njegovog oca Duška, poznatoga hrvatskog slikara i političara, jednog od osnivača HDZ-a i bivšeg potpredsjednika Gradske skupštine. Bogdan punim srcem voli svoga oca i svoju majku Maju i svoju obitelj i osjeća se obveznim uspjeti u svom životu jer pripada uspješnoj umjetničkoj obitelji jer su mu otac, majka i sestra vrhunski slikari te su bili jako zabrinuti kada je odbijajući estetski način života, odbijajući živjeti za trbuh i karijeru doživio tamnu noć u kojoj je preživio veliku i moralnu i fizičku krizu. Prestao je i studirati i izgubio interes za bilo što.
Bogdan Malešević u svojim djelima sjajno opisuje dvojstvo u čovjeku i borbu koja se vodi, kako kaže: između zemlje i neba, između tijela i duše. U toj borbi, u njegovom slučaju, pobjeđuje duša i on piše svoju autobiografiju pod naslovom: "Povijest duše jednog književnika- apostola". Tim svojim djelom on se nastavlja na mnoge velike duhovne pisce koji su pisali o mračnoj noći čovjeka ali i čovječanstva. Béla Hamvas sjajno opisuje kao i Bogdan Malešević mračnu godinu kroz koju prolazi čovjek ali i čovječanstvo. Dva temeljna romana Maleševića: "Dva svjedoka" i "Cvijet bola" na hrvatskoj i globalnoj razini opisuju sukob neba i zemlje, Krista i Antikrista a Bogdan Malešević pokušava poput orla s visine neba sagledati cjelinu. Bogdan Malešević slijedi srednjovjekovnog mistika Jakoba Böhmea koji kaže da svaka duša čuva u sebi sliku Boga odnosno svijest da je duša Božja, da je čovjekova duša božji otisak u čovjeku.
p. Vladimir Horvat, Bogdan Malešević, Vinko Kraljević i Zdravko Tomac
Bogdan Malešević svojim pisanjem pokazuje, kao i Böhme, da ako je ta Božja slika u duši čovjeka jasna i čista onda je čovjek vedar, sretan onda vidi smisao života i ne boji se patnje. Suprotno tome ako je duša pomućena, ako je u stanju kako je Böhme zove turbe, tada čovjek ne vidi da je stvoren na sliku i priliku Boga te mu život prolazi u besmislu i paklu.
Bogdan Malešević kada je otkrio Isusa, kada je otkrio Boga, kada mu je duša postala vedra i čista, kada je postao istinski vjernik pobijedio je mračnu noć. Bogdan Malešević u svojim djelima sjajno opisuje tu borbu odnosno kako je došao do istine pokazujući da se do istine dolazi subjektivno, da se istina nalazi u svakom čovjeku i da će je pronaći ako čvrsto odluči biti iskren, sam sebe ne varati, ne kupovati i ne prodavati "šuplje orahe". Dakle, kao i mnogi drugi veliki pisci poput Lava Tolstoja Bogdan je shvatio promašenost hedonističkog načina života, promašenost borbe za trbuh kao najvažniju stvar i shvatio je relativno rano u svom životu da treba živjeti za dušu. Bogdan svojim životom i svojim djelima pokazuje da čvrsto vjeruje da je kršćanstvo vjera istinita te da istinski vjernik mora slijediti Krista, jer ako je Isusu na Uskrs ustao od mrtvih, ako je zaista umro za ljude, onda je to toliko neodoljivo da mora prožeti čitav život svakog vjernika.
I za Bogdana Maleševića kao i za velikog filozofa Sørena Kierkegaardaistina je subjektivna, i za njega istine su osobne te je i vjera osobna stvar svakog pojedinca. Bogdan Malešević spada u istinski vjernike. Moglo bi se čak reći i fanatičke vjernike. On se ne srami svoje vjere i javno govori kako u životu doživljava Božju milost, kako mu preko "jezika" koje mu prenose druge osobe nebo šalje jasne poruke koje usmjeravaju njegov život. Za ateiste ili ljude slabe vjere takva iskrenost koja proizlazi iz čvrstog vjerovanja Bogdana prilika je da ga se kritizira, da ga se pokuša obezvrijediti pa i ismijati tvrdeći kako propagira privatne objave te da na taj način navodno ide putem hereze. Međutim, Bogdan Malešević kao i drugi obraćenici u procesu obraćenja doživio je svjetlost u kojoj je jasno vidio cijeli svoj prošli, sadašnji i budući život, u kojem je vidio istinu o životu, sve grijehe, laži svakodnevnog života, ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu.
Iz Bogdanovih knjiga proizlazi da je na djelu ispiranje svijesti čovjeka. Da se briše povijesno pamćenje, da se briše kultura, vjera, tradicija, obitelj, brišu se osjećaji, briše se identitet. Bogdan u svojim djelima sjajno opisuje djelovanje divovskog antinacionalnog buldoždera kapitalizma katastrofe. U svojoj sjajnoj knjizi Poetika adolescencije Bogdan Malešević kroz sudbinu Franza Kafke na snažan umjetnički način opisuje sudbinu suvremenog čovjeka. Evo toga opisa: "Svuda se suočavajući s moći, Kafka je ponekad nalazio oduška u svojoj tvrdokornosti. Ali da ona nije bila dovoljna ili kada ga je izdavala, on se vježbao u iščezavanju; tu se pokazuje dobra strana njegove mršavosti zbog koje je, kao što znamo, često prezirao samoga sebe. Tjelesno se smanjujući, sebe je spašavao od moći i tako neznatnije u njoj sudjelovao, a i to isposništvo bilo je upereno protiv moći. Ista tedencija k iščezavanju pojavljuje se i u pogledu njegovog imena. U romanima Proces i Zamak reducira svoje ime do početnog slova K. U Pismima Feliciji njegov potpis biva sve manji i na kraju sasvim iščezava."
Evo još jednog citat iz istog djela: "Što je to zmija? D. H. Lawrence veli: "Ljudi danas pate od tisuću malih zmija koje ih ujedaju i truju neprestano, a veliki božanski zmaj je inertan." I dalje: "To jest, čovjek može imati zmiju sa sobom ili protiv sebe. Kada je njegova zmija s njim, njegova je snaga bezmalo božanska. Kada je njegova zmija protiv njega, on je ujeden, zaražen, i krvari iznutra."
Veliki utjecaj na stvaralaštvo Bogdana Maleševića imali su veliki književnici, pogotovo Alighieri Dante i Fjodor Mihajlovič Dostojevski. Malešević citira sljedeću misao Dostojevskog iz 1876. godine koja je danas još aktualnija: "Imam pritajeno uvjerenje da naša omladina pati od odsutnosti najviših ciljeva u životu. Od obrazovanih ljudi, uopće od onih koji mladež vode, mladi ljudi mogu primiti samo satirični način gledanja, ali ne i nešto pozitivno, nešto u što će moći vjerovati, što će moći obožavati, čemu će moći stremiti – a sve je to tako potrebno i tako neophodno toj omladini, ona to očekuje, i ona je to uvijek očekivala, tako da je bilo svuda tokom svih vjekova!"
Evo još nekoliko citata iz knjige: "U svim režimima ljudi su se dijelili na tople i hladne, na ljude vjere i vizije, te na doušnike, špijune." Nitko od ovakvih ne može se ubrojiti u inteligenciju, veli Aleksandar Solženjicin. "Intelektualac je onaj čiji su interes i volja okrenuti uporno i neprekidno prema duhovnom životu, i to ne pred prisilom izvanjskih okolnosti već često i usprkos njima. Intelektualac je onaj čija misao ne podržava druge". Tako se preko svih pretinaca socijalističkog sustava opet uspostavlja Cjelina, ali Cjelina individue.
Bogdan Malešević bio je oduševljen Danteom smatrajući ga najvećim književnikom u povijesti. Zato nije slučajno što u svojim romanima inspiriran Danteom poziva ljude da kada im je najteže, kada misle da nema izlaza da izađu iz kuće i da dugo gledaju zvijezde te da će im nebo pokazati kako da izađu iz labirinta patnje, sumnji i beznađa. Ono što čini Bogdana Maleševića jedinstvenim katoličkim, bolje rečeno kršćanskim književnikom, je njegov ekumenizam, jer u spajanju Crkava vidi jedinu šansu za pobjedu nad "zvijeri" koja prijeti apokalipsom. On život posvećuje Isusu i želi ga slijediti koliko je to god moguće iako zna da njegovo savršenstvo ni jedan čovjek nikada ne može dostići. On smatra da treba svaki čovjek sebe mijenjati te je vrlo blizak mislima Dostojevskog koji je 1854. godine u Omsku u pismu Fonvizinoj napisao: "Vjerovati da nema ničeg ljepšeg, dubljeg, simpatičnijeg, smjelijeg i savršenijeg od Krista, i ne samo što nema, već s ljubomornom ljubavlju govorim sebi da ga i ne može biti. Štoviše, kada bi mi netko dokazivao da je Krist izvan istine i kada bi stvarno istina bila izvan Krista, ja bih radije ostao s Kristom nego s istinom."
Čitajući Bogdanove knjige često sam sam sebi postavljao mnoga pitanja. Zašto je krenuo teškim putem u svom životu. Zašto se bori bez obzira na prepreke? Zašto je toliko putovao, zašto je toliko radio? Zašto je samoga sebe razgolitio? Zašto je bio potpuno iskren prema sebi i vlastitom životu? Zašto nije bio spreman na nikakve kompromise i ustupke? Odgovor je vrlo jednostavan. Bogdan Malešević je uvjeren da njegov životni put određuje Božja providnost. Da sve to što radi da mora raditi jer ga je cijelo vrijeme vodila Božja ruka odnosno da je njegov život definiran i određen i da se događa na sličan način odnosno da on to što radi mora raditi kao što trava mora rasti a lišće se mora zeleniti. Dakle, Bogdan Malešević ne taji i o tome na mnogo mjesta u svojim djelima piše da mu je Božja providnost odredila životni put, da kao književnik-apostol kroz povijest svoje duše opiše i bit ljudskoga života kako život ne bi izgledao kao zlobna poruka nekakvog vraga.
Bogdan Malešević šalje mnoge poruke i otkiva mnoge istine o ljudskoj duši koja je bojno polje u kojoj se vodi borba između Isusa i antikrista. Bogdan Malešević poručuje da se ljubav ne može naučiti, da je izvor ljudske ljubavi u Isusu i da svako ljudsko srce posjeduje ljubav ali da li će ona biti aktivirana, da li će biti uzvraćena zavisi od slobodne volje svakog čovjeka. Isto tako Bogdan Malešević poručuje da se u svim ljudskim srcima nalazi i dobro i zlo te da svaki čovjek slobodno u svojem životu određuje koliko će činiti dobro a koliko zlo. Koliko će se suprotstaviti zlu ili će biti oportunist koji će mirno gledati na zlo koje vlada oko njega. Dakle, Bogdan Malešević se bavi ljudskom dušom. On pokušava biti orao koji s visine gleda kako bi mogao vidjeti cjelinu. Uvjeren je da se cjelina nalazi u duši svakog čovjeka samo je pitanje koliko čovjek ima sposobnosti, želje i upornosti da tu cjelinu otkrije, vidi i da postupa u skladu s njom.
Dakle, Bogdan Malešević žestoko kritizira suvremeni svijet jer on šok terapijom, manipulacijom i lažima onemogućava ljudima da budu slobodni, da odlučuju o vlastitom životu, da budu svoj na svome, da budu jake osobnosti. Zato on tako žestoko kritizira globalizam i sadašnje stanje u svijetu a pogotovo u svojoj Kroatiji. Malešević je duboko prodro u mistiku i istraživanje mističnih dubina u duši čovjeka. Za njega je život dubina. Proces stalne borbe čovjeka tijela i čovjeka duše. Evo što o tome između ostalog piše Malešević: "Ne mogu odoliti slutnji da sam onda, ′78., dakle dvadeset i dvije godine prije, već od Neba bio određen za to poslanje, i baš stoga sam svoju autobiografiju nazvao Povijest duše jednog književnika – apostola, jer mi se čini da sam cijeloga života slušao nutarnje glasove, koje sam možda dovodio u sumnju, na koji su me precizno pratili. I tu je bila tajna one "karizme" koja je sve zbunjivala u četvrtom razredu. Nikada u nju nisam vjerovao, a ona me vodila. Jedino dobro što sam činio jest da Njemu nikada nisam rekao 'ne'."
Vrlo mnogo piše o profesorima i stanju na Filozofskom fakultetu i na Fakultetu političkih znanosti pokazujući kako se radi o sustavu čiji je cilj da proizvodi sluge bezbožnog sustava. U svojim romanima i ostalim knjigama Malešević piše o mnogim ličnostima iz hrvatskoga javnog života iz prošlosti i danas. O nekima piše pod pseudonimom ali na način da je jasno o kome se radi. Dosta Malešević piše i o meni, nekad pod punim imenom i prezimenom a nekad kroz lik dr. Siniše Lukača. Maleševićeve knjige, 34 djela, nemoguće je prepričati niti istaći sve ono bitno iz njih zato preporučan da ih čitate, da im se stalno vraćate i kada ih pročitate jer one će pomoći da date odgovore na mnoga pitanja s kojim se sučeljava Vaša duša u traženju istine, slobode i smisla života.
I meni su knjige Bogdana Maleševića mnogo pomogle kako bih otklonio zamućenost vlastite duše. Zahvaljujem mu se što je na mnogo mjesta pod pseudonimom ali i pod mojim imenom i prezimenom pisao o meni. Ovaj prikaz njegovih djela završit ću s citatom iz njegove zadnje knjige Povijest duše jednog književnika – apostola, u kojoj piše o meni: "Dr. Zdravko Tomac je tu bio za mene veliko otkriće. Njega spominjem prvoga, jer je jedno takvo vrijeme izbacilo baš njegove vrline. Izronio je (iz čega, iz kojeg to mora?), baš on, iz sveopće mutnoće hrvatskih intelektualaca i svega što je u Hrvatskoj pametovalo – kao osoba koja misli jasno, koja traži, koja se ne može pomiriti s time da smo svi zajedno postali smeće otkako smo izgubili suverenitet (Hrvati su pokopali svoje jake ljude). Baš je Tomac bio taj Hrvat koji je razumio Dva svjedoka, a gospodin Marijan Majstorović, urednik Fokusa, taj koji je objavio recenziju Dva svjedoka (sve dok i Fokus ne bude ugašen, dok ne bude ugašeno baš sve, i svi se prave da tajne službe ne vladaju nama, da je to "teorija zavjere"- više ne bi bilo mjesta za bilo kakvu i bilo koju recenziju bilo gdje)."
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više