Munir Šahinović Ekremov – urednik “Islamskog Svijeta” iz Sarajeva
Umihana Ćujdina (1813) – prva je hrvatska pjesnikinja muslimanka iz Bosne, a Munir Šahinović Ekremov – bio je urednik “Islamskog Svijeta” iz Sarajeva. Njegova radnja tiskana je u kalendaru “Islamski svijet” za hidžretsku godinu 1352. (1933.-1934.). Surađivao je u zagrebačkim novinama “Obzoru” i “Jutarnjem Listu”, dalje u beogradskim “Vreme”, “Pravda” i “Jug. Dnevnik”, nadalje u časopisima “Svijet”, “Nedjelja”, “Ilustrovano Vreme” i drugim.
Pisao je u sarajevskim novinama “Jugoslavenskom Listu”, “Bosanskoj Pošti”, “Jugoslovenskoj Pošti”, “Večernjoj Pošti” i drugim. U svim muslimanskim publikacijama je surađivao, u “Slobodnoj Riječi”, gdje je bio član redakcije, u “Novom Beharu”, u “Literarnoj štampi”, “Gajretu” i kalendaru “Narodna Uzdanica”. Objavio je neke radove i u stranim publikacijama. Uređuje također izdanja muslimanskih knjižnica “Naša Pitanja”.
Da su bosansko-hercegovački muslimani dali mnogo svijetlih i velikih imena istočnoj prosvjeti, pjesništvu, književnosti, umjetnosti i nauci za vrijeme vjekovnog gospodstva turske imperije nad ovima hrvatskim krajevima, našoj javnosti je to prilično dobro poznato. Mnogi hrvatski, i kršćanski i, muslimanski povjesničari i književno-umjetnički historiografi su pisali o ovomu, najviše pak najbolji poznavalac bosanske specijalno muslimanske povijesti, domaći učenjak prof. dr. Safvet beg Bašagić, koji je sa svojih nekoliko strogo kritičnih i nadasve autentičnih spisa ocrtao najglavnije pojave u istočnoj književnosti, kojim povod bijahu pisanja i stvaranja bosanskih i hercegovačkih duhovnih pregalaca na turskom, arapskom i perzijskom jeziku a ponajviše za njihova boravka u tuđim sredinama na Orijentu. (Prof. dr. Safvet beg Bašagić: “Herceg-Bosna i istočna prosvjeta”, “Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u turskoj carevini”, “Bošnjaci i Hercegovci u istočnoj književnosti” itd.).
Svoje pjesničke tvorevine pisali i objavljivali čistim hrvatskim jezikom
Međutim je hrvatskoj naročito nemuslimanskoj javnosti mnogo nepoznatije, da je današnjoj, doduše još kritički u cijelosti nenapisanoj, bosanskoj književnoj povijesti poznato desetak spisatelja, gotovo mahom pjesnika, rodom iz Herceg Bosne, koji su svoje pjesničke tvorevine pisali i objavljivali čistim hrvatskim jezikom! I ako su ova imena, obzirom na dugo razdoblje čitavog XVII., XVIII. i polovinu XIX. vijeka, prilično rijedak pojav, ipak je njihov rad tijekom turskog gospodstva u Herceg-Bosni vrlo karakterističan simptom visoke narodne svijesti u političko-sociološkom pogledu i lijep prilog hrvatskoj književnoj povijesti uopće, jer su mnoga njihova djela upravo biser našeg pjesništva stare periode, koja u mnogom pogledu po svojoj umjetničkoj strukturi, po svojoj misaonosti i dikcijsko-poetskom izražaju ni malo ne ustupaju duhovnim produktima dubrovačkih pjesnika starije periode, čiji utjecaji, bez sumnje uvijek čisto instiktivne naravi, počesto i u vrlo zanimljivim nijansama dolaze do izražaja. (Naročito utjecaj metrike i sroka Lučića, Vetranića i Držića na Hevajiju, Kaimiju i Šefkiju). U budućoj našoj književnoj povijesti, kad izvori za istu budu učinjeni potpuno pristupačnim i kad jednom bude svakoj našoj etničkoj sredini dato dolično mjesto, morati će se bezuslovno spomenuti kao zasebna grana našeg književnog stvaranja i hrvatski književnici muslimani iz trajanja turske periode u Herceg-Bosni kao enciklopedista i pjesnik Muhamed Hevaji Uskjufi (1601—1651.?), često spominjan pod imenom “Hidža Hujo” kao autor “Potur Schahydiyye” prvog poznatog tursko-hrvatskog riječnika (u stihovima), pa onda Šejh Hassan Kaimija-Sarajlija (1690./1.), potom anonimni pjesnik “Duvanjskog arsuhala”, dalje Kadi Hassan pisac epistula u stihovima (?—1785.), Mula Mustafa Bašeskija kroničar, u hrvatskom pjesništvu poznat pod pseudonimom: “Šefkija”, Šejh Sejjid Vehab Ilhamija-Žepčak (u godini 1821. po naredbi Dželaludin paše pogubljen u Travniku), Abdurrahman Sirri Fojničak (1785.-1847.) u narodu poznat pod imenom “Šejh Sikira” lirski epitafograf i pjesnik, Ahmed ef. Karahodža-Žepčak, Omer ef. Humo-Mostarac i drugi, te njihova prilično mnogobrojna djela epske, lirske i didaktičke prirode na hrvatskom jeziku. (Munir Šahinović Ekremov)
