Duga ruka velikosrpske propagandne mašinerije
Novinar Željko Dogan pogodio je “u sridu” kada je u članku “Sramotno posrnuće današnje hrvatske mladeži, naroda i države” na HKV-u (https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/c-h/dogan-zeljko/42613-z-dogan-sramotno-posrnuce-danasnje-hrvatske-mladezi-naroda-i-drzave.html) zgranut uvozom glazbene kič balkanske kulture iz susjedne nam države Srbije. Autor je u pravu kada u pozadini toga fenomena vidi dugu ruku velikosrpske propagandne mašinerije, ali ima tu još daleko zanimljivijih i jačih ruka i ručica, svakako u prošlosti britanska i ruska se ističu. Mogli bismo “produbiti” temu pitanjem kako i zašto mladi ljudi prihvaćaju takvu vrstu (ne)kulture?
S jedne strane ta “narodnjačka” kultura je nalik dječjim rođendanima, ali i svadbama i “žurkama” gdje dobro prolaze što sirovije, što začinjenije, što primitivnije (jednostavnije) prezaslađene tvorevine poput Coca Cole, šećera, marmelade, šlagâ, čipsâ, hrenovki, hamburgerâ, pizzâ, votke… Fjodor Dostojevski nije zaludu jednoga svoga posrnuloga lika nazvao Marmeladov. I tu onda dolazimo do činjenice da je novokomponirana orangutanska balkanska pseudokultura sa sirovim strastima i jeftinim dosjetkama, ali i živim srcem i ponekad pjevačkim bravurama benignija od kulture smrti koju kreiraju zapadni autori, a koja se sastojala nekada od rocka, koji je od pijevnih stvari ala Adorno došao do Schönbergove atonalnosti i do čiste buke tehna, rapa i teškoga metala.
Nažalost ne truju se slušači samo teškim metalom, jer dok uz balkansku glazbu idu rakija, kajmak, marmelada i prasići (ne Grlić-Radmanovi EUtanizirani), dotle uz hip hop idu tabletice ecstasyja, uz rock trava, a uz heavy metal moguće i heroin u žilama. Mnoge od tih skupina imaju u sebi sotonističke znakove i nazivlje, a jedna se svojedobno nazivala i “Nirvana”. Dobro je čitati tekstove o glazbi hrvatskoga domoljuba i umnika dr. Emila Čića.
Masovna kultura odraz je nekulture
S druge strane su mediji ti koji mladim ljudima sugeriraju glazbeni ukus, uz dodatak da je masovna kultura na kraju jednaka nekulturi, jer masa je u načelu inertna i traži najniži mogući nazivnik. Svakako da ima kod mladih i prkosa, a prkos možda proizlazi i iz nezadovoljstva stvarnošću. Tu je trebalo malo hrabrije imenovati predsjednika Vlade gospodina Andreja Plenkovića kao vrlo neinspirativnu osobu koju javnost doživljava kao briselskoga otpravnika i izvršitelja poslova (kazali bi Balkanci “ćato”); dočim predsjednik ima u sebi balkanski stav alfa mužjaka, što je ponekad i simpatično. Čovjek barem kaže što misli, nađe se tu i mudrih riječi i stavova, ali i floskula i promašaja.
Balkan (planina u Bugarskoj) je teško zemljopisno definirati jer nije jedna poluotočna cjelina (tj. ne postoji kao definiran zemljopisni pojam), ali uzimajući npr. (sjevero)makedonsku glazbu koja je miks raznih utjecaja priznajemo njenu vrijednost, posebice kada se sjetimo fenomenalnih glazbenika iz rock sastava “Leb i sol”. Volim makedonske pjesme i pjesnike, kao mlad rado sam slušao Branimira Štulića. Priznajem i vrijednost srbijanske kinematografije, pa i književnosti (Andrić, Kiš, Crnjanski, Selimović, Kovač). Sličnost slavenskih jezika je također važna sastavnica koja pomaže prodiranju različitoga kulturnoga elementa. Primjerice, mađarska kultura je srodnija i biološki, povijesno i mentalitetski sjevernoj Hrvatskoj, ali postoji jaka jezična barijera. Mediteranski Dalmatinci će rado slušati Grke, Talijane, Meksikance i slično.
U smiraj propale Jugoslavije u Hrvatskoj slušale su cajke
Ali određene stvari nisu od jučer; najposjećeniji koncert prije Domovinskoga rata u Dubrovniku, neosporno etnički čisto hrvatskom i katoličkom, ali i vjerojatno sredinom koja ima najviše akademskih građana i najdužu kulturnu tradiciju, jest nažalost koncert Lepe Brene. Najgledaniji film u kinima bio je tada “Žikina dinastija”. Postavlja se pitanje (kako to, kazao bi Vojko V.) što možemo očekivati ako osnovnoškolcima dajemo dvostruko manje nastave glazbenoga, likovnoga, tehničkoga, tjelesnoga odgoja nego prije 30 godina? Postavlja se i pitanje što tehnologija radi mozgu (i srcu) današnjih ljudi? Postavlja se pitanje sliče li današnji glinamol europski političari na nekoga koga bi Rusi i Ameri, pa i muslimanci respektirali. Ne!
Zašto Hrvatska iseljava i odumire, nema industriju, nema zdravu elitu, gubi poljoprivredu i stočarstvo, nema svoju banku i rasprodaje i zadnje ostatke svoje suverenosti? Mene užasava urbanizam naših gradova, jer mi nadograđujemo katastrofu koju su zakuhali komunisti.
Konceptualisti nihilisti
Užasava me naša likovna scena kojom dominiraju konceptualisti (nihilisti), o čemu sam više navrata bez rukavica pisao. Izidor Kršnjavi (1845. – 1927.), genijalni Hrvat mađaron (Mađari su jak narod, mi nažalost hrvatskoga Viktora Orbána danas nemamo) kazao je:
“U teškoj borbi za opstanak naroda kultura je jak i sjajan štit”. Kazao je i da se u “građevnih spomenicih čita povijest duha i srca svakoga naroda”.
Optimizam budi što danas imamo na čelu Matice hrvatske čovjeka s kojim i na kojega možemo biti ponosni, to je slavni književnik Miroslav Gavran. Ne bojim se ja za hrvatsku kulturu, uvijek će dok bude Hrvata postojati i Matoš i Tenžera i Krleža i Šegedin i Zidić, i Gotovci i Ujevići ali hoće li hrvatski narod preživjeti ekonomsku krizu, doseljavanje migranata, pa i moguće nove sukobe? Ovako nikako!
To je bitno pitanje, imamo li mi ikakvu strategiju za novo preslagivanje geopolitičkih ploča i pločica, silnica i težišnica? Jer država nije Matanova hajdučka improvizacija, šverc, nepotizam niti Dudekova rezignacija i fatalizam. To je onaj tvrdi realizam koji dr. Slavko Kulić naziva “biti subjektom politike”. A radimo li krivo ne čudimo se kao pura dreku “kako to?”
