S Markova trga otkucava ponoć…
O Lijepa moja Domovino!
Kad bi samo znala,
Koliko je sretnih duša što te konačno ima!
I koliko guja ispod kamena sikće i pati
Što te mora tvojim imenom zvati.
Nažalost, još uvijek nemamo čvrsto žezlo,
Ni vlast, ni prkos, ni ponos, ni vođu.
Nego se smjenjuju nezasitna jata koja ti krv sišu,
Avetno grakću – i posljednje kosti glođu.
Ja nisam starozavjetni sudac bez grijeha
Koji će na bludnicu prvi baciti kamen,
Ali me jako čude crkveni velikodostojnici
Da u prvim klupama ne vide farizeje
Kako skrušeno šapću amen.
Zemljo moja, tko je mogao vjerovati,
Kad si se konačno oslobodila sužanjstva,
Da ćeš tako brzo oglušit, oslijepit i otupit,
I strmoglavit se u ponor u kojem se može
Sve osim smrti prisvojit, otet, uzurpirati i kupit.
S Markova trga otkucava ponoć.
Nečujno umire još jedan narod.
Posljednje zvono jeca i na uzbunu zvoni.
Kroz sablasnu noć odjekuje lavež
Drugarice i drugovi, dame i gospodo, mi – ili oni!
Nisam te takvu sanjao, Domovino moja!
Dok sam za tobom čeznuo, patio i žudio.
Snovi su bili i topliji i ljepši od surove jave
U kojoj sam se konačno otrijeznio i probudio.
