Boris Dežulović, scenarist filma, nije “treća strana”, nego je pripadnik srpske agresorske strane
Puno toga ima za razmjenu mišljenja između emigranta Mile Bobana i bivšeg “predsjednika Hrvatske” Ive Josipovića. Kao “čišćenje vlastitog dvorišta – ne trebamo voditi računa što rade oni u Srbiji”, “udbaška ubojstva po nacionalnosti – hrvatski udbaši ubijali hrvatske emigrante, srpski udbaši svoje itd. Te “rat zbog više nacionalizama”. Što je za pravosuđe. Vidjet ćemo poslije zašto.
A što je to “čišćenje vlastitog dvorišta”, i je li to problematično? Dakako.
Jer “hrvatsko dvorište” “čiste” i susjedi Srbi. I to doslovno-etnički. I tu nema pandeizma ni (a)simetrije. Tu imamo unitarizam i jednoumlje. Dok imamo zajedničko čišćenje “hrvatskog dvorišta”, u Srbiji spomenici Draže Mihailovića, i tišina “čistača hrvatskog dvorišta”. Pod parolom “to je njihova stvar”.
Velika manipulacija, kao donedavno “ubijanje po nacionalnosti” – “hrvatski udbaši ubijali hrvatska emigrante, srpski udbaši svoje” itd. A znamo da su svi udbaši ubijali, samo Hrvate i Albance. Pa ona “ja sam za Srbe ustaša, za Hrvate četnik”!?
U tim manipulacijama, posebnu ulogu ima ona o “ratu zbog više nacionalizama”. Manipulacija koja je izbacila pamflet film “Čovjek koji nije mogao šutjeti”. Koji se prikazuje širom svijeta. Što bi Hrvatska morala dovesti na sud ESLJP-a, pa i na sud pravde u Den Haagu. Jer je u pitanju politički terorizam i kriminal. I za Hrvate i za Hrvatsku opasna politička manipulacija. Koja “podjelom krivnje zbog nacionalizama” skida teret krivnje s genocidne Srbije, te taj teret svaljuje na pravednu Hrvatsku. Taj se film treba dovesti na sud, najprije zbog istinitosti događaja po kojem je snimljen. A znamo da u kinematografiji postoji (ne)pisano pravilo “film je snimljen po istinitom događaju”, a ako nije, to se naglasi. Plus toga, tu se može dovesti u pitanje kompetentnost scenarista Borisa Dežulovića za taj film, kao nepristranog svjedoka događaja. Jer scenarist filma “Čovjek koji nije mogao šutjeti” Boris Dežulović nije “treća strana” – između tih nacionalizama. Nego je pripadnik jedne – srpske agresorske strane.
Dežulović ušao u okupirani Vukovar
Scenarist filma “Čovjek koji nije mogao šutjeti” Boris Dežulović ušao je u Vukovar sa srpskom vojskom. Poslije onih koji pjevaju “Slobodane šalji nam salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate”. Rekao je i “j.bo vas Vukovar”, i piše za srpski medij Novosti.
I na koncu, na sudu bi se moglo koristiti, i to, što u takvom istom ratu (u Ukrajini), ni za scenarista filma Borisa Dežulovića, ni za redatelja Nebojšu Slijepčevića nema “više nacionalizama”. Postoje samo dvije sukobljene strane. Ukrajina nema svog Borisa Dežulovića ni svog Nebojšu Slijepčevića, kao Hrvatska.
Da, da, taj bi se film trebao dovesti na sud, kao opasan politički pamflet u korist genocidne Srbije, na veliku štetu Hrvatske. Jer svijet gleda iskrivljenu – lažnu sliku o Hrvatima i Srbima. A ta namještena slika stvarnosti utječe na odnos svijeta prema Hrvatima i prema Srbima. Pa svijet kaže: “jednaki su, pravi Balkanci”.
Američki glumac Marlon Brando, nije htio primiti nagradu Oscara zbog toga, kako se Indijanci prikazuju u američkim igranim filmovima. Dakle, tu postoje egzaktni materijalni dokazi za pokretanje pravosudnog procesa, za zabranu prikazivanja filma Čovjek koji nije mogao šutjeti.
