Mali zlostavljač zaštićeniji je nego sva djeca koja su u strahu od njegova zlostavljanja
Prvo i osnovno što čovjek treba postići na ovom svijetu je, ako je rođen zdrav, treba odrasti i postati savjestan, koristan i dobronamjeran građanin koji ne stvara probleme, vlada se pristojno, nikome nije prijetnja. Bilo bi poželjno da iza sebe ostavi potomstvo, ne prekine lanac života. Da bi imao donekle povoljne uvjete za svoj rast, razvoj i napredovanje, nužno je da živi u takvoj društvenoj klimi koja mu to omogućava, gdje će bez trajnih problema i borbe za goli opstanak, uz nužan minimum ljudskih prava i sloboda moći to ostvarivati. Ako posijemo pšenicu u pustinju, ne će niknuti. Ako lozu posadimo u šikarje, neće moći rasti. Svi dobro znamo da rijetki imaju tu sreću, mnogi istrunu u suhoj pustinji ne puste klicu, kamoli da donesu klas, mnogi se bore da opstanu u šikarju koje ih uguši, ali divljina ih nadjača. Većina nas na životnoj stazi nailazimo na brojne prepreke, doživljavamo kojekakve tragedije, golema razočaranja i na kraju shvatimo da smo masa koja služi onima koji su moćni. Tako je oduvijek. Tako je i u životinjskom svijetu. „Tko je jači, taj tabači“.
Čelni ljudi u državama i vladama, formalno imaju obvezu i zadatak da se trude prikladnim zakonima svojim građanima osigurati mir, donekle normalne uvjete za školovanje, rad, stjecanje dobara. Rijetko bude što od toga. Diljem svijeta su štrajkovi i prosvjedi, jer građani su sve ugroženiji. Vlade ih besramno iskorištavaju, oporezuju preko mjere, ne ostavljaju im ni toliko da prežive. Kod nas je nedavni štrajk umirovljenika bio nešto toliko bolno, tužno i dramatično, da zaplačeš, digneš glas i na Boga koji nas je stvorio. Hrpa mahom bolesnih, iscrpljenih ljudi, neuhranjenih, loše odjevenih, doimali se slično kao raja u slavnom spjevu Ivana Mažuranića, Smrt Smail-age Čengića. U IV. spjevu, Harač, koji je literarno jedno od najdojmljivijih djela na temu socijalne nepravde, siromaštva i harača (oporezivanja), u svjetskoj književnosti, gdje slavni Mažuranić kaže: „Mili Bože što je raja kriva?… Il je kriva što ih hrđa bije?… Što je kriva? Kriva e što je živa.“ Porez na porez, harač na harač, tomu kraja nema. Tko o raji brigu vodi? „Sirotinjo i Bogu si teška“. U što se sve sipa „rajin“ novac, to je još bolnija priča. Udruga i udrugica za izvlačenje novca imamo više nego ijedna zemlja na svijetu. Te za ovo, te za ono, a kad nešto od njih zatražiš, bolje ti je da u jamu skočiš i skončaš nego se nadaš preko njih ostvariti neka svoja prava. Većinom su to leziladi. Kad Vlada daje bez propitkivanja, što ne bi uzeli? A papir sve pokrije.
Vlast zaštićuje zlostavljača
Koliko uz Ministarstvo znanosti i obrazovanja, Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, Ministarstvo demografije i useljeništva, Pravobraniteljice za djecu, imamo udruga i projekata za zaštitu djece teško je nabrojati. To je golem administrativni aparat koji guta golema financijska sredstva, a slučaj dječaka četvrtog razreda osnovne škole, zlostavljača iz Zagreba, nije ni blizu rješenja. Mali zlostavljač zaštićeniji je nego sva djeca koja su u strahu od njegova zlostavljanja. U Australiji, i drugim zemljama, znanstvenici dugo i ustrajno proučavaju ljudski mozak. Posebno su se zainteresirali je li možda asocijalnom i nasilničkom ponašaju osobe koja je sklona najbrutalnijim zločinstvima, koja nema nikakvih ograničenja kad su zločini u pitanju, po nečemu drukčiji. Došli su do otkrića, da u moždanim stanicama tih osoba postoje neke deformacije, postoje „kvarovi“. Oni kažu, da se to ne može otkloniti. Što sad? Mnogo je djece u svijetu koji svaki dan čine zločinstva koja nas skamene. Može li asistent koji bi trajno bio uz takvo dijete, uz adolescenta, ili zrelu osobu, kojima bi bila pružena psihološka i psihička pomoć, nešto učiniti? To je teško, bolno i mučno pitanje. Vidimo da pomaka u slučaju tog djeteta nema. Sad predlažu uz asistenta da uz zlostavljača bude i socijalni psiholog. Možda i policajac, i tko zna tko još. Često je i u roditeljima problem.
Djeca ubojice
Upravo je otvoreno suđenje roditeljima djeteta-ubojice iz Beograda. To hladnokrvno ubijanje djece od strane njihova vršnjaka, svih je zapanjilo i zastrašilo. Odgovori na pitanja roditelja ubijene djece, koje je dječak davao odvojen od publike, preko video kanala, ostavio je ljude u šoku. Odgovori nisu objavljeni, tek dio, gdje se ukazuje na pritisak roditelja koji su tražili od djeteta da bude najbolji, a nisu pokazivali emocije. Kod nas u Zagrebu ispada da su krivi roditelji djece koji se boje za svoju djecu, a dječak koji je radi svog neprihvatljivog i opasnog ponašanja premješten već u treću školu, mora biti zaštićen. Ne smije biti stigmatiziran iako državne institucije ne mogu izići na kraj s njegovim ponašanjem, gdje se očito radi o bolesti. Naravno da mora biti zaštićen, ali mora postojati posebna ustanova za odgoj i nadzor takvih osoba. Ako jednog dana siluje neku djevojčicu, unakazi nečije dijete, ubije, tko će za to biti odgovoran? Digla se silna graja, halabuka, svi zbunjeni, nikakvih rezultata. Da je to slučaj u Njemačkoj ili u Švedskoj, gdje je također među djecom puno zlostavljača, riješilo bi se to brzo. Pričala mi je gospođa koja živi s obitelji u Njemačkoj. Njena unučad idu u osnovnu školu. Djeca i roditelji dobiju preporuke kako se moraju djeca vladati, u protivnom provode se određene vrlo stroge mjere da se ne dogodi nešto nepoželjno. Pa kad smo već u EU-u, čime se busamo, zašto se ne bi po tom pitanju poveli za njima? Nećemo mi riješiti rat u Ukrajini, pomažemo i više nego možemo, ta nismo u stanju riješiti ni problem zlostavljača od deset godina.
Zjapi…
Neki dan bila sam u bivšem „Koteksu“. Tamo ima nekoliko stranih trgovina, samoposluga Tomy, i nekoliko kafića. Prožela me jeza, jedan takav poslovni kompleks, izvrsno projektiran, koji je bio dika Splita, mogao se uspoređivati s bilo kojim šoping-centrom u svijetu, čak puno bolje izgrađen, sad zjapi kao da aveti u njemu žive. Koliko takvih građevina propada po Splitu, Solinu, po Kaštelima, Trogiru, po cijeloj Hrvatskoj! Postoje ljudi koji bi iznajmili te prostore, oplemenili ih i oživjeli, ali ta imovina za koju se ne zna u čijim je rukama ili raljama, propada bez da itko prstom mrdne. U Splitu nedostaje športskih centara, pa mogla se cijela Arena iznajmiti sportskim timovima, i ljudima koji vode razne sportske aktivnosti, koji trebaju dvorane, bazene, teretane. Postoji niz sadržaja koji bi se tu mogli lijepo smjestiti. A Arena postala nerješiv problem. Pa toliki hoteli, tvorničke hale. Ajme koliko je znoja, novca, truda i žrtve uloženo u te nekretnine koje sad izgledaju kao uklete. To je golemo bogatstvo koje se svjesno uništava. U puno slučajeva služi ovisnicima koji ostavljaju gomile smrada, sve unište. Služe štakorima, miševima, kojekakvim beštijama.
Poplave
Ove najnovije poplave koje se događaju u BiH, u Hrvatskoj, u svijetu, kao da je zemlju obuzeo zli duh. Ljude odnose bujice, zatrpava blato, ostaju bez imovine. U Gornjoj Jablanici izgleda kao da je tuda prošao zmaj-pustošitelj. Eto Neretva donosi u Hrvatsku puno otpada od srušenih objekata, blata, smrada. Postoji opasnost od zaraznih bolesti. Ne znam tko može to gledati a da ne zadrhti. Opet je Hrvatski narod pokazao veliko srce. Naše službe osposobljene za spašavanje ljudi u najtežim uvjetima, prirodnim i vremenskim ugrozama, bili su među prvima koji su došli pomoći. To zadivljuje. Ne sjećam se da su nama u našem Domovinskom ratu kad smo bili na neviđenim mukama baš neki dohrlili. Neki nam nisu rekli ni hvala, što smo primili stotine tisuća prognanih i ugroženih u svoju napadnutu Domovinu koja se branila od okrutnog agresora, bez obzira na naše prognanike i izbjeglice, smjestili ih i brinuli o njima do kraja rata. To što još u Hrvatima ima dobrote u velikoj mjeri, ispunilo me ponosom.
Ovo u Podgori, također je vrlo teško, opasno i neizvjesno, jer s Biokova je bujica donosila zemlju i kamenje. Pravo je čudo da nema žrtava. Mi se nekako uvijek snalazimo, rekuperamo, oslanjajući se najviše na vlastite snage. Prije desetak godina jedan mi je čovjek iz Hrvatskog Zagorja rekao, da ne bi bilo toliko poplava u njihovu kraju da se čiste i održavaju kanali. Rekao je kako neki moćni ljudi svojim prijateljima koji imaju mehanizaciju, namjeste posao da održavaju kanale, uz veliki novčani iznos, a takvi ni repom da vrnu. I u Podgori vele da nije očišćeno pola kanala kojima bi voda otjecala, a voda kao voda, kad podivlja nema sile da je zaustavi. Valjda je vrijeme da se malo protresu, Hrvatske vode, propita tko je odgovoran za takve propuste koji donose goleme štete.
Novi uragan, Milton, već je stigao na Floridu, predviđaju da će biti najjači u posljednjih 100 godina, vjetrovi pušu preko 260 km na sat. Većina kuća tamo je od drvene građe, raznese ih uragan kao kulu od karata. Milton, stiže i u Meksiko. Uragan, Kirk, kreće prema Europi. Čini se ono što je započeto, kao da neka sila želi dokrajčiti. Bog ili vrag, tko bi znao. Sve osluškujem ne će li koja lijepa vijest doći otkuda, ma sa svih strana svijeta crne vijesti. Posvuda susreti političkih lidera, razni samiti, a sva goruća pitanja ostaju neriješena, stvari se sve više kompliciraju. Ako se malo razmotri, uočljivo je da prirodne nepogode idu uz eskalaciju ratova. Ovo su zla vremena u kojima se stradava i događaju se nemili događaji, šire nove zarazne epidemije, pojavljuju nove bolesti, novi virusi.
Svijet bez reda
Netko me pitao, što ja mislim o svemu što se u prošlosti događalo i sada se događa na svijetu? Rekoh, ovo više nitko ne može kontrolirati. Pitala me ta osoba, vjerujem li u Božju pomoć i Njegovu pravdu, jer ta osoba reče da više u to ne vjeruje. Reče, – svi zli ljudi koji su prigrabili moć mučeći i ubijajući mnoštvo ljudi, žive jako dugo. Dobro je njima i njihovu potomstvu. Zašto vjerovati da moramo biti pognutih glava, šutjeti i trpjeti, kažnjavani i jadni kako bi time zaslužili da poslije smrti odemo u neki drugi svijet gdje ima pravde? Zašto onaj koji dijeli pravdu, ne pokaže svoju moć i ne liši života bešćutne, zločince, lopove koji pljačkaju sve što se u svijetu opljačkati može? Čemu uopće život u svijetu gdje jedva opstaješ, u kojemu je više zla nego u paklu? Imam po tom pitanju neku svoju filozofsku misao, ne znam je li ispravna, ali da ne izazivam u nekome još veću ogorčenost, nisam ništa rekla. Ta osoba opet navaljivala neka nešto reknem. Tobože vješta sam s riječima, imam soli u glavi, zašto šutim? Šutjela sam, jer dobro znam, nekome tko zaslužuje puno više po svom znanju i svojim sposobnostima nego dobiva, a u sustavu u kojem živimo loši napreduju a sposobni se guraju u pozadinu da ne bi licemjerima i nesposobnima stajali na putu, vlastite riječi vratile bi mi se kao bumerang. Promjene u tom pogledu zasad nisu izgledne.
Društveni inženjering
Moramo biti svjesni da postoji društveni inženjering. Kad se o društvenom inženjeringu priča, ljudi obično pomisle na sve učestalije prijevare u internetskom prostoru, gdje vješti hakeri i kriminalci iskorištavaju ljudsko neznanje, naivnost i slabosti. Od toga se teško obraniti. Tehnologija nas je zarobila i vrlo je upitno kuda će nas odvesti. Ali postoji politički i društveni inženjering, socijalni, ekonomski, zdravstveni, obrazovni …, koji je danas velika opasnost za ljudsko društvo. To su razne manipulacije narodom, i to se provodi izvan demokracije, znanja i pristanka građana na to, to vodi svijet u ropstvo. Dizajniraju se političke metode i politički sustavi, gdje će ljudski horizonti biti zamračeni. Sprovodit će se i proizvodit samo onakvog čovjeka koji će obavljati određeni posao, izvan toga sve će mu biti uskraćeno. Bit će poput životinje zatočene u kavez, bit ćemo mutanti. Nedefinirani svojim ljudskim karakteristikama preinačeni, programirani. Prije nego do toga dođe, a nije do toga vremena daleko, posebno ako se liberali zadrže na čelnim pozicijama Vlada i moćnih svjetskih institucija, bolje da nas nestane. U našem Saboru kad se takvi oglašavaju, gasim televizor, jer iz njih izbija smrad kao iz začepljenog odvoda fekalija. Jučer su posebno grlate i otrovne bile Anka Mrak Taritaš i Darija Orešković. Njihov napad na ministra Šipića, jer čovjek želi zaštititi hrvatski narod i dostojanstvo čovjeka, izgledao je zaista kao da ga žele baciti u arenu gladnim zvijerima. Trebale bi dapače postojati ozbiljne sankcije za one koji bi svojim politikama uništili narod i državu. Ali sve je izvrnuto naopako, eto muškarci već uz pomoć operacija i uzimanja ženskih hormona, postaju trudnice, a žene uzimajući muške hormone postaju muškarci. Sablazan na sablazan. Sve se valja nizbrdo kao ove nezaustavljive bujice.
Ima li koji Noa
Ima li koji Noa
u ovo vrijeme Velike Trešnje
ima li koja Noa
da ga sjekire zlih sječonoša
oborile nisu
da ga duhovni patuljci
ne obogaljiše
ne zatočiše
ima li koji Noa
od ljudskog mesa i krvi
koji će progovoriti
u Ime Pravde
prije nego li kamenje
otvori usta i progovori
prije nego se svi skamenimo
(Danica Bartulović, iz knjige, KAD CVJETAM, MH – Imotski, 1998. Imotski)
