Sve je više naroda u kolonama sjećanja
Svaki čovjek ponajprije mora brinuti o sebi, da ima što obući, da utoli glad, nađe neki posao. Ali čovjek nije samo zato stvoren, on mora procjenjivati kako živjeti ondje gdje je njegovo stanište, kako se vladati, pružati ruku drugima, suosjećati. Poštovati, ako ne Boga, a ono barem zakone etike i humanosti. Svi smo različiti. Koliko ljudi toliko ćudi. I životinje imaju neku svoju etiku. Ne dominira jedna vrsta, ne posjeduje cijelo more, šumu, pašnjak. Postoje univerzalna pravila kad je čovjekovo vladanje u pitanju. Ne moramo biti ni mudraci ni sveci, ali nekog kodeksa moramo se držati. Uče nas roditelji kako se vladati, uče nas u školi, vlastita svijest i savjest su ugrađene u svakoga od nas da po instinktu i promišljanju znamo što nije dobro.
Svirepost srpskoga neprijatelja
Ovu kolumnu pišem upravo danas, na trideset treću godišnjicu sjećanja na zlodjela počinjena u Vukovaru i Škabrnji. Puno sam toga čula, puno toga ispričali su mi ljudi koji su bili sudionici rata na prvim crtama bojišnica, među kojima je bio i moj osamnaestogodišnji sin, dragovoljac u IV. brigadi, od prvog do zadnjeg dana. Gledala puno dokumentarnih filmova o stradanjima našega naroda. O svireposti neprijatelja i njihovim doktrinama koje ne priznaju nikoga niti ikome pridaju značaj. Samo govore o sebi, slušaju samo sebe, odrekli su se svih istina, pogazili svaki kodeks časti, kadri su ubijati, raskomadati čovjeka, zatrti mu korijene. Ovih dana slušam priče koje još nisam čula, patnje hrvatskog naroda koje još nisu izašle u javnost.
Oni koji više vole zločince, pogoduju im, štite ih, predstavljaju čak veću opasnost za svoj narod nego neprijatelji. Što se događalo s Hrvatima u Vojvodini, kroz kakve su oni paklene krugove rata prošli, što se događa s njima i danas? O tome postoji zavjet šutnje, istina ne izlazi na vidjelo. Valjda se čeka da pomru svi koji bi o tome mogli dati vjerodostojan iskaz. Što se činilo s hrvatskim narodom u BiH, to tek pojedinci nastoje otkriti, i to je pod svojevrsnim embargom. Može se dogoditi da sva počinjena zlodjela budu zacementirana i to završi kao i ona zločinstva počinjena tijekom Drugog svjetskog rata i poraća.
Neprijatelji unutar našega, hrvatskog naroda
Što vrijeme odmiče dalje, sve je više naroda u kolonama sjećanja. Kažu da je povijest učiteljica života, ali ona nije ušla u naše školske udžbenike, ona je još uvijek zatočena u nekim arhivima, i nekim glavama koje nisu spremne rastati se od onoga što su priželjkivali, a to je propast hrvatskoga naroda. Budem bezobrazna, znam osobe koje nemaju domoljubnih osjećaja, upitam ih, zašto su takvi? Iz njih krene bujica mržnje, kao da sam ih ubola iglom u gnojni čir i cijedi se smrdljivi đubar. Njima je slobodna Hrvatska neprihvatljiva, iako danas žive u njoj bolje nego su ikada njihovi predci i oni živjeli na ovim prostorima. Uživaju kaljati sve što je hrvatsko, branitelje nazivaju problematičnom ruljom. Njima je u glavi Jugoslavija, zločinac Tito i komunistička partija. Pitam ih, kako bi bilo da im je sin nestao ili mučki ubijen, da život provode u beskrajnoj boli, danju ni noću nemaju mira? Jedan dan majke žalosnice kojoj su djeca mučki poubijana ili im je izgubljen trag, bolniji je nego cio ljudski vijek čovjeka koji nije iskusio takve gubitke. Kako bi bilo da su ona kćer i njena snaha silovane? Kako bi bilo da im je dom porušen i da su ostali beskućnici? Spomenem da je cvijet naše mladosti žrtvovan da bi mi opstali. Nikada se neće pokloniti žrtvama, nikada razumjeti kakvu su neman našu branitelji morali savladati da nas oslobode. Domovino što je najgore, i danas te moramo braniti od takvih. I od onih koji ne utišavaju glas prozivajući te, blateći te, ponižavajući, prijeteći ti.
Životinje u ljudsko obliku
Ratovi ma gdje bili, neopisivo su brutalni, mnogi ljudi poživinče, ne ostane u njima ni traga ljudskosti. Gledala sam emisiju o stradanju jednog afričkog plemena tijekom rata u jednoj afričkoj državi. Ni lavovi ne rastrgaju tako žrtvu, ni hijene, a tek zlostavljanje žena. Ne može se riječju to izreći. Jedna mlada djevojka koju su odvukli, držali u nekoj kolibi često danima bez hrane i vode, i silovali tko zna koliko puta, kad je sva unakažena i okrvavljena bila na pragu smrti, nisu je htjeli čak ni ubiti da manje pati nego su joj pri ramenu odsjekli ruke, bacili je u šumu, i mislili da će je zvijeri dokrajčiti. Pronašli su je, još je disala, pružili joj pomoć. Preživjela je, ali je bila u već poodmaklom stadiju trudnoće. Rodila je to dijete, pomagali su joj susjedi da ga odgaja, naučila je služiti se nogama da bi obavljala neke poslove. Susjedi, sirotinja koja se jedva prehranjuje, vode brigu o njoj. Dijete je poraslo, ono joj pomaže. Njen osmijeh blistaviji je od Sunca, jer kaže ona ima najveće blago. Tko je odgovarao za zvjerstva nad hrvatskom djecom, djevojčicama i ženama? Tko će odgovarati za zvjerstva počinjena nad tom djevojkom? Što je koja godina zatvora za takve zločine? Kakva je to pravda, kakvi je sudovi i suci kroje?
Ništa im nije sveto…
Međunarodna zajednica dobrim je dijelom odgovorna za zločine u Hrvatskoj, posebno u Vukovaru. Dužni su bili zaštiti ranjenike i one koji su položili oružje i predali se da bi tim činom postigli da se narod izvuče iz grada koji je nestajao, od kojega su ostali samo zadimljeni ugarci. Nisu reagirali. Zaludu sve konvencije, i ona Ženevska koja je dopunjena s još tri akta. O poboljšanju položaja ranjenika, bolesnika, brodolomaca na moru u ratnim stradanjima, građanskih osoba i tako redom, a potpisana je 12. kolovoza 1949. Ni u jednom ratu ona nije djelovala po svojim načelima, u našem Domovinskom ratu od nje nije provedeno ni slovo. To su samo prazne riječi na papiru s gomilom pečata i potpisima zemalja koje su joj dale legitimitet. Ni jednoj zemlji koja je u ratnom sukobu ta konvencija ne pruža ruku. Možemo reći da takve konvencije postoje samo da zavaraju stradalnike i nesretni narod.
Sitni kokošari suprotstavljaju se i Europskoj uniji
Provode li se danas pravila Ženevske konvencije u Ukrajini, u ratu na Bliskom istoku? Stoga nam je naučiti oslanjati se na sebe, uzdati u se i u svoje kljuse. A da ne bi bilo da imamo samo kljuse, naoružanje nam je potrebno. Razvikali se neki pacifisti što će nam tenkovi, pogodi li ih dron ostat će samo hrpe nepotrebnog željeza. Širenje zabluda u Hrvatskoj i svijetu je dobro razrađena strategija. A nedomoljubi, neka se slobodno isele negdje gdje će lebdjeti u oblacima svoje gluposti. Ako pronađu neki svijet u kojemu će uživati mir i spokoj, svi se svima smiješati, svi svih poštovati, neka i mene pozovu tamo. Počivajte u miru naši mučenici, jer krv Kristova i krv vaša, pobjeđuje sile razorne, sile pakla. Da nije vas hrabrih i plemenitih, više ništa na ovoj zemlji ne bi bilo sveto. Vi ste sveci.
U nas se stalno nasuče neki brod, neki i potone. Meni se čini da se Hrvatska nasukala na opasne grebene i da tone. Što je to s našim brodovima i brodarima, s našom Hrvatskom kojom zagospodariše oni koji nas potapaju? Uhićenje bivšeg ministra Beroša i njegovih pajdaša, nije ništa novo, u nas je to postalo uobičajeno. Sad su opet na sceni manipulatori koji sve izokreću, istina se utapa kao utopljenik kojemu nema spasa. Tko će provoditi istragu, Uskok ili EPPO? To je presudno. Već sad se muti.
Nama ni Musk ne bi mogao pomoći
Novoizabrani američki predsjednik Trump otvara novi resor na čelo kojega dolazi Elon Musk i Vivak Ramasawany, odgovorni za učinkovitost vlade, tko što radi, tko gdje muti. I da se istraži kamo i kuda ide novac poreznih obveznika, na što se doslovno baca. Kad bi u Hrvatskoj i postojao takav ured, (ustvari postoji Povjerenstvo za sukob interesa koje nema veze s onim zbog čega je osnovano), tko bi mu bio na čelu? Opet neki mutivoda. Sve da dovedu Muska, bilo bi beskorisno. Kud sve ide novac hrvatskih poreznika i umirovljenika, i kojim kanalima, nitko ne bi bio u stanju istražiti. Koliko ih parazitira na grbači naroda, ostvaruje prava na koja nema ama baš nikakvo pravo, koliko se tu novca rasipa? Na što se rasiplje i na koga, i to je velika državna tajna. Počevši od vrha vlasti do dna.
Stoga, prikazi uhićenja i dokazi, dvije su suprotne priče. Naši su novinari uvježbani u svom poslu. Novinarka s jedne televizije pita Beroša prilikom uhićenja, smatra li se krivim? On uz kiseli, lažni osmijeh, odbija svaku krivnju. I to je bezbroj puta ponovljeno na svim udarnim vijestima. Kako smiješno pitanje i jadan odgovor! Kad bi ušli u zatvore gdje su najopakiji zločinci, i pitali ih osjećaju li se krivi, koji bi rekao da je kriv? Nijedan. Mislim da sve već sada pada u vodu. Ta već se naglašava da se radi o našem državnom novcu a ne onom iz EU. U nas se to pokrije i prikrije, uzme iz budžeta i dug namiri. Pa tko je kažnjen? Ali i novac iz EU-a je naš novac. Nitko nam ga ne poklanja, sve članice EU pune europski budžet. Dobije se nešto, ali tamo se troši nemilice, rasipa. Tko bi namirio svo to pohlepno i razmaženo osoblje da se ne uzima narodu? Na osnovu čega bi iskovali toliki novac? Novac mora imati pokriće, a garancije pokrića su države koje imaju resurse.
Mito
U nas su i poticaji vrlo prikladan način da mnogi izmuzu novac od države. O tome znamo već puno, a neki dan kad sam gledala na našoj dičnoj dalekovidnici kako onaj uzgajivač životinja od kojih kupujemo meso u mesnicama, drži tovne bikove čak među mrtvim životinjama u užasnim uvjetima, smučilo mi se. Kažu postoje inspektori i službe koje su dužne to kontrolirati, čak se javili neki od njih, tobože su ga upozoravali. Zašto ga nisu prijavili Ministarstvu poljoprivrede, mada je i tamo sve kaotično? Ma tko u nas koga kontrolira? Mitom se sve podmaže, nekad dobrim kulenom, kobasicama, čvarcima, komadima mesa s najboljih pozicija. Ta me slika proganja, ispuni odbojnošću. Više mi se ne jede meso. Od tada podržavam one koji se bore za prava životinja. Jadne životinje. U nas po selima tuklo ih se, neki ih u vruće ljeto kad bi presušile lokve gdje se blago pojilo, ne bi napojili po nekoliko dana jer im je bilo teško otići na Cetinu donijeti vučiju vode, ili ih tjerati do rijeke da se napiju. Staju ne bi čistili mjesecima dok đubar ne bi došao životinji do koljena. Moja pokojna mater nije dopuštala izvesti kravu na pašu, ako je prije ne bi izbruškinali i oprali joj vime. Staju se čistilo svaki dan. Na nekim bi kravama visjeli komadi izmeta, mora da je mlijeko smrdjelo. Vikala bi mater da dobro pogledam nemar i nečist, i da se iznejaka učim redu.
Opasnosti gomile
Neki dan sam preslagivala knjige na policama pa sam naletjela na knjigu, PJESME PROSJAJKA I PROSJAKINJA, Izbor iz rane budističke poezije, koju je priredio, ČEDOMIL VELJAČIĆ, Izdanje, biblioteka Logos, SARAJEVO – 1977. Utisnule mi se u glavu riječi,
Čovjek se druži s čovjekom, čovjek se tješi čovjekom.
Čovjek se o čovjeka opire, čovjek je otpor čovjeku.
Čemu onda služi čovjek, ili ljudsko pokoljenje?
Kani se ljudi, idi – i snažno se odupri gomili. (Sababamitto. Thag. 149-50)
Ko vidi, vidi onog ko vidi, vidi i onog ko ne vidi.
Ko ne vidi, ne vidi ni onog ko ne vidi a ni onog ko vidi. (Thag. 61.)
Pred ubojitim nasrtajem smrti, čovjek se urušava starošću i stalno sam sebe dokončava, kao čovjek koji spadne na prosjački štap i zdjelicu.
Kao požar da se približava, s tri nas strane opkoljava bolest, starost, i smrt, i nemamo snage da se odupremo, ni hitrosti da pobjegnemo. (Thag. 449-450.)
Bilo bi poželjno svima nama zadubiti se malo u ove misli, filozofske zaključke i nesvakidašnju mudrost. Budini sljedbenici većim su dijelom na početku njegova javnog djelovanja, u VI. stoljeću prije Krista, bili mahom iz bogatih kasta, gdje su mogli uživati u raskoši i ugodnom životu. Ali u ono davno doba u Indiji, uz bogatstvo, plemići su imali učitelje mudrace, i bili poučeni o svrsi i smislu života. Ako oni koji su u odnosu na nas „raju“, koja jedva životari diljem svijeta, otišli u prosjački red da bi spoznali prolaznost života i svih stvari, svrhu i način da ukrote svoju oholost, sebičnost, samodopadnost, pohlepu u ostale poroke, a slično je učio i Isus, gdje smo mi? Ne treba nam prosjački štap ni zdjelica, mnogi su već spali na to zahvaljujući moćnima i pohlepnima. Možda je vrijeme da i oni konačno razmisle i shvate da i njih, opkoljuje bolest, starost i smrt. Ma čime god nabili džepove, čime god nakrcali trezore, koliko god ratovali, ubijali i otimali drugima, ništa neće ponijeti na onaj svijet. Nemaju ni oni snagu da pobijede smrt ni da se sklone u neko tajno mjesto gdje ih neće naći.
„Čovječe, prah si u prah ćeš se vratiti“, obuzdaj se. Pomozi sebi i drugima. To je zapravo najviši domet našega razmišljanja i najveće postignuće. Nasilje, zločinstva, zlostavljanja, zasad vladaju svijetom, sijanje straha i nezajažljiva pohlepa. Jao gdje su nam vrline? Jesmo li u stanju sagledati što se zbiva s nama i sa svijetom? Spremni promijeniti sustave vrijednosti?
