“Posljednja izložba” Jadranka Runjića u Galeriji umjetnina Split
U Galeriji umjetnina u Splitu otvorena je retrospektivna izložba akademskog slikara Jadranka Runjića. Izložba naziva „Posljednja izložba“ predstavlja autorov pedesetogodišnji rad kroz 591 djelo podijeljenih u deset slikarskih ciklusa. Kustosi izložbe su Saša Runjić i Marija Stipišić Vuković.
Izložbeni koncept retrospektivne izložbe akademskog slikara i sveučilišnog profesora Jadranka Runjića predstavlja presjek njegova stvaralaštva i približava publici cjelovit, vrlo heterogen i iznimno sadržajan likovni opus. Dobar poznavatelj kunsthistoričarske tradicije, kao i tradicije povijesnih avangardi XX. stoljeća, Runjić je već prije više od četrdeset godina izgradio svoj stil u kojem je iskazivao i iskazuje kako osobnu, tako i umjetničku zrelost. Neprestano problematiziranje, propitivanje i sjajno konceptualno promišljanje slikarstva kao medija neiscrpivih mogućnosti uz originalno traženje i nalaženje tih novih mogućnosti slike i slikarstva, Jadranka Runjića potvrđuju kao vrsnoga majstora.
Njegovo slikarstvo bilo je prepoznato vrlo rano, već nakon prvih izložbi 80-tih godina 20. stoljeća, gotovo sve što je ikada u predgovorima kataloga bilo napisano o njegovim izložbama, opstalo je do danas, ne bivajući pregaženo vremenom ili aktualnijim, istančanijim analizama. Svaki njegov javni nastup potvrđuje već desetljećima stabilnu vrijednost jednog čistog umjetničkog opusa.
Malo je reći da slike Jadranka Runjića djeluju uvjerljivo. Njegov slikarski opus je zaokruženi konglomerat mnogolikih modernističkih i postmodernističkih dostignuća, nastao s toliko unutarnje logike koja proizlazi iz upućenosti u jezik slikarstva i u slikarsku baštinu u kojoj se zatekao. No, svi ti prosedei koji se daju razlistavati u slojevima Runjićevih slika, sretan su spoj koji tvori visokokvalitetno slikarstvo. Njegovu izvedbu odlikuje metodičnost postupka. On nikada nije povukao liniju, položio boju na platno, zatvorio oblik i boju u formu objekta, a da nije teorijski i semiološki domislio ono što radi. Rutina koja se u tome zapaža mogla bi nas navesti da naročito istaknemo zanatsku stranu autorovog rada. Međutim, nepredvidivost i iznenađenja što ih ona sa sobom nosi, kao i sposobnost unošenja spontanosti u rukopisu i kompozicijskom rasporedu, premda na temelju odabrane i dobro utvrđene sheme, čuva ga od takvih prizemnosti i uzdiže u sferu umjetničke kreativnosti.
Svojevrsna reverzibilnost kruga Runjićeva slikarstva
Već sama činjenica da Runjić svoje radove izvodi u ciklusima i serijama, u varijantama i derivacijama, govori o jednoj stalnosti mijena. Gledajući retrospektivno lako je uočiti svojevrsnu reverzibilnost kruga Runjićeva slikarstva koje samo sebe uvijek iznova tematizira, njegujući jedno lice slike i slikara. Jer nema ovdje izvan same kronologije rađanja pojedinih djela, početka niti kraja, niti novijeg niti ranijeg, zakašnjelog niti anticipirajućeg, nagoviještenog niti zaostalog. Upravo zbog toga je slikarstvo Jadranka Runjića zanimljiv rezultat dugotrajnog istraživanja slikarskih mogućnosti, bez „faza“, što traje u stilskom kontinuitetu.
Naslanjajući se na opservaciju Leonarda da Vincija – kako se slike zapravo artikuliraju misaono dok je sve ostalo forma, Jadranko Runjić gradi svoje dugogodišnje iskustvo. Njegov kontrolirani pristup zacijelo će odbiti one koji u umjetnosti traže pulsiranje životnosti, kao što će, vjerojatno, privući one koji, braneći se od kaosa, u stalnoj potrazi za harmonijom, užitak pronalaze u duhovnosti i složenim intelektualnim igrama. On je slikar koji zna slikarstvu podariti mitsku funkciju, od slikarstva stvoriti polisenzorno višeznačenjsko tijelo, stvoriti strukturu slike koja neće iščeznuti, već će trajati u prostoru i vremenu, osvojenim prostorom ne bježeći od vlastite uloge i vlastite magije. U njegovu opusu ne može se kraj apstrakcije mimoići i figuracija jer su istovremeni i u svojevrsnom kontrapunktu. Čak štoviše, on uspijeva spojiti to dvoje u koherentnu cjelinu koja sadrži jezik obaju svjetova, vrlo precizno istražujući i perfekcionizmom izvedbe dokazujući koliko figuracija može biti bliska apstrakciji i u kojoj mjeri se te granice, često zamućene načinom percepcije, gube. Djela bogata efektima, kontrastnim temperaturama, pojavljivanjima i nestajanjima, ističu da pojavno i skriveno upravo i jesu nužni pokretači pobuda umjetnikovog imaginativnog procesa. Njegove slike onostrane u vizualnoj džungli, lišenog proždrljivog virusa suvremenog vremena i očišćene od svega suvišnog – redukcijom motiva, ponekad raskošnom, a ponekad suzdržanom kromatikom – poezija su slikarstva. Slikom, materijom, tvari, pigmentom gradbenim i morfološkim elementima nenametljivo kazuju o nečem ispred i iza slike, ispred i iza vremena. (Marija Stipišić Vuković)
Jadranko Runjić rođen je 21. veljače 1956. godine u Gospiću. Godine 1974. završio je Školu primijenjene umjetnosti u Splitu – Odjel grafika. 1980. godine diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Šime Perića. Od 1985. član je HDLU-a Split. Od 1991. do 1997. godine zaposlen je kao nastavnik na Umjetničkoj školi Split, a od 1997. do 2023. godine radio je prvo u zvanju docenta te potom predavača na Slikarskom odjelu Umjetničke akademije u Splitu. Povremeno se bavi grafičkim dizajnom, scenografijom i ilustracijom. Živi u Splitu.
Izložba je popraćena opsežnom publikacijom koja, uz reprodukcije velikog broja umjetničkih djela, donosi i autorove izjave koje objašnjavaju kontekst nastanka njegovih djela.
Izložba ostaje otvorena do 9. veljače 2025.
