Dubrovčani su bili meta ruske flote, jer je velesila tada tražila uporište u Sredozemlju. U vrlo mučnoj diplomatskoj igri tražili su potporu Marije Terezije
Na utvrdi Lovrijenac piše: “Non bene pro toto libertas venditur auro”.
Na velikoj fontani Ciriaco iz Ancone je napisao hvalospjev Onofriju iz Napulja koji je genijalno doveo vodu preko strmih brežuljaka kanalom dugim 8 milja. Napisano 27. 1. 1438.
Na vrhu fontane je omiljeni dubrovački pas balkanski gonič kojega su svjetski kinolozi nakon dugotrajne i uporne borbe srpskih kinologa nazvali srpski gonič. Dubrovčani su zbog mrke boje ovoga psa često nazivali Tabo. (Tabak, tabinja ili nešto treće?) Sirotište je bilo od 1290. uz samostana svete Klare, da bi 1430. u tu svrhu nahodišta za bebe rabili kuću trgovaca Kotruljevića u današnjoj Zlatarićevoj.
Pišu stihovi psalma Davidova 39/4: “U meni se srce moje zagrijalo i na pomisao buknula bi vatra.”
U atriju Sponze, tada carinarnice i kovnice novca je natpis da naši utezi ne daju da se vara i bude prevaren, dok mjerim robu mene mjeri sam Bog. Tu je danas arhiv.
Ispod reljefa anđela francuskoga renesansnog umjetnika Bertranda pjesnik Ilija pl. Crijević Lampridius je bogobojazni natpis iz 1520. godine, koji svjedoči o strahu od potresa, ali i od neprijatelja koji bi onemogućio kopnenu i morsku trgovinu. Crijević (Cerva znači jelen) je rođen 1463., umro 1520.
Na Kneževom dvoru je natpis Ciriaca iz Ancone (1391. – 1452.) iz 1435. koji slavi sv. Vlaha, Senat i državu dubrovačku. Ciriaco je epigrafist, arheolog, navigator. Opisao našu obalu i spomenike; je li pomogao prijateljstvo Ancone (papinska luka) i Dubrovnika 1444. godine? Drugi natpis lukavo miješa Epidaur (Cavtat) s istoimenom grčkim gradom, čineći Eskulapa, Boga liječništva, Dubrovčaninom.
Pored spomenika benemerito (dobro zaslužnom) pučaninu Pracatu nalazi se u dvoru i ploča kapetanu Trajanju Laliću koji je grad 1764. spasio od gladi.
Na ulazu u gradsku vijećnicu je ploča Nikolici pl. Bona (1635. – 1678., Silistrija) koji je kao poslanik umro u osmanskom zatvoru. Spomenik je iz 1678.
Spomenik poljskom moćniku
Vrlo je intrigantno da Republika podiže 1774. godine ploču poljskom moćniku knezu Karolu Stanislavu Radzivili koji je u Gradu boravio 1774. u društvu pustolovne, samozvane prijestolonasljednice Rusije Tarakanove.
Radzivili je bio protivnik reformi, vrlo bogat plemić, ali i popularan kod nižeg plemstva, te neumjeren u jelu i piću. Tarakanova je zapravo bila Elizabeta Vladimirovna (1745.? – 1775.) koja se predstavljala kao kćer kneza Razumovskoga i carice Elizabete. Tarakan znači na ruskom žohar; to je došlo od kasnijeg zlonamjernog iskrivljavanja imena imanja Razumovskoga Daraganovo u Ukrajini.
U Livornu je Elizabetu zaveo knez Orlov, dopremio u Rusiju gdje je odmah umrla u zatvoru od tuberkuloze.
Dubrovčani su bili meta ruske flote, jer je velesila tada tražila uporište u Sredozemlju. U vrlo mučnoj diplomatskoj igri tražili su potporu Marije Terezije. Svakako čudna igra.
Obliti privatorum publica curate
Obliti privatorum publica curate upozorava senatore da zaborave na svoje osobne interese i služe Republici. Kad je Orlandov stup srušila oluja 1825. u temeljima je nađen natpis od mjedi koji svjedoči da je 1418. u vrijeme pape Martina i Sigismunda cara rimskoga i kralja Ugarske, Hrvatske i Dalmacije stavljen ovaj kamen i stup u čast Boga i sv Vlaha.
Na ulazu u dominikanski samostan piše: “Ovdje rječitost propovijeda Krista, pravilo vlada svijetom, pače ova dolična je kuća zakon života, tjerateljica poroka, vrata neba, luka tolikih oluja i blagi počinak”.
O tomu da je ipak daleko bilo od idealnog svjedoči istraživanje povjesničara Relje Seferovića.
Ponešto je pretjerana fraza na sarkofagu Petra Gučetića, stonskoga biskupa, da je spoznao uzroke stvari i svjetlom uma preletio veliko djelo prirode.
Desno od glavnog ulaza u dominikanski crkvu je natpis obitelji Ohmučević Ivelja (značajnih španjolskih dužnosnika) koji javno laže da su oni potomci srpskog vlastelina iz Makedonije po imenu Hrelja. Ohmučevići su pošto potom željeli dokazati drevnost svoga plemstva. Gospa od rozarija desno od ulaza ima ploču iz 1616. godine; ovdje je ostavio časne kosti Camillo de Camillis, samo ovo došljače znaj, ostalo kazuje slava. Camillis je bio učitelj Điva Franova Gundulića, i vjerojatno rođak biskupa Sebaste (današnja Turska, rodno mjesto sv. Vlaha, tj. Blaža), te Munkacsa, tj. Mukačeva (danas Ukrajina) Giuseppea Giovannija (1640. – 1706) i Giovannija Antonija (1633. – 1698.), biskupa Melosa u Grčkoj.
Dva su mi groba zanimljiva, jedan s lavom (grb obitelji Gradić ili Topija?), te jedan u sakristiji dominikanaca s likom redovnika na reljefu.
U franjevaca (Mala braća) smiješan je nadimak na grobu Miha Jerinića, Generalović. Grob je iz 1789. godine.
Godine 1574. vraćajući se iz Turske u Dubrovniku preminu Charles de Chabrai u 27. godini.
Čudi me grob iz 1659. Matije Kopčića (zmaj i orao) iz Rame, mislio sam da su Kopčići svi prešli na islam. Ili je i to kićenje tuđim perjem?
Ispod Minčete na športskom igralištu, pored stare ljevaonice topova je natpis u kojem se spominje da je Georgius Baritz tu doveo vodu 1827.
Zapadno od jezuita na kući je latinski natpis: “Ako je Bog za mene, tko je protiv mene?
U ulici braće Andrijića (blizu akvarija i pomorskog muzeja, blizu je palača Stijepović) nalazi se uzidana kamena ploča iz doba Rimskoga Carstva.
Na kući Bassegli Gozze kraj katedrale spomen je boravka “najmilostivijem vladaru, austrijskom caru i njegovoj ženi; Franjo I. je tu boravio 20 dana.
Vlastela uglavnom nisu voljela Austriju koja im ukinu Republiku i ne prizna naslov grofova.
Ovaj ogranak je zbog ranije veze s napoleonskim Francuzima morao biti ljubazan s austrijskom vlašću. Jedan Gozze je oženio Anicu Calogan, po ženskoj liniji rodicu francuske kraljevske obitelji.
(Svršetak)
