Bačka je područje u kojem dugo vremena žive razne narodne skupine, pa tako i Hrvati koji se lokalnim imenima zovu Bunjevci i Šokci
HRVATI U BAČKOJ – Josip Buturac u članku „KATOLIČKI DNEVNIK“ „HRVATSKA STRAŽA“ 1929.-1941.
Bačka je područje u kojem dugo vremena žive razne narodne skupine, pa tako i Hrvati koji se lokalnim imenima zovu Bunjevci i Šokci (što odgovara imenima Ličani, Primorci, Zagorci itd). Hrvati su se u ovaj kraj doselili u XVI. i XVII. stolj. kad je on za turskog vladanja bio opustošen, bez stanovnika. Poslije oslobođenja od Turaka, u habsburško-madžarskoj državi, ovdašnji su se Hrvati slobodno razvijali u političkom i kulturnom pogledu, uz stanovite teškoće i borbe, čuvajući svoju narodnu svijest i jezik. Njihova je također zasluga da je Subotica, zajedno s ostalom Bačkom, 1918. odvojena od Madžarske i pridružena novoosnovanoj državi Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca.
Iako je bilo više političkih razloga da se bačkim Hrvatima omogući slobodan politički i kulturni razvitak u novoj državi, unitaristi i centralisti u Beogradu i Novom Sadu na razne su načine zapostavljali i progonili te bačke Hrvate. Ponajprije, nisu im priznavali njihovo hrvatsko narodno ime nego su ih smatrali Srbima ili nekim posebnim jugoslavenskim plemenom. Hrvati su otpuštani iz državne službe, pa su u hrvatska naselja dolazili Srbi službenici i nastavnici. Posebno su bili nagrađivani oni pojedinci koji bi se odrekli hrvatskog imena. O svemu tome ima mnogo podataka u HS od kojih je nešto objavljeno, a više toga plijenjeno. HS je svjedok nezdravog političkog stanja koje su u Bačkoj podržavali centralisti i unitaristi od 1929.-1931.
Blaško Rajić
Blaško Rajić je narodni vođa bačkih Hrvata u prvoj polovici XX. stoljeća. Njegova je zasluga što je 10. studenoga 1918. izvješena na gradskoj vijećnici u Subotici hrvatska zastava, a Subotica pridružena jugoslavenskoj državi.
Godine 1929., 2. srpnja, pred subotičkim Okružnim sudom održan je pretres biskupovu vikaru Blašku Rajiću, subotičkom župniku, za slučaj koji se dogodio još prije sedam godina. Rajić je optužen da se 1922. na akademiji tamošnjeg orlovskog društva protivio vlastima i jednog policijskog komesara odgurnuo i udario. Tvrdi se da je Rajić tada pri početku akademije, kad je u dvoranu ušao policijski kapetan Petar Bačević s više redara i saopćio naređenje velikog župana da se zabranjuje održavanje akademije, ustao i protiv naređenja održao omladini govor, a istovremeno odgurnuo od sebe policijskog komesara Dušana Miloševića i pri tom ga udario. Na današnjem suđenju Rajić je izjavio da je održao govor u pomirljivom tonu i pozvao omladinu da se pokori naređenju vlasti, a komesara Miloševića nije uopće taknuo. Tu je izjavu potvrdio apostolski administrator Lajčo Budanović. Nato je sud izrekao presudu kojom se Rajić oslobađa tužbe i svake kazne. (HS 4. VII. 1929., br. 3.)
Blaško Rajić, bivši narodni zastupnik, na redovnoj godišnjoj skupštini gradskog zastupstva u Subotici, u svom je govoru uvrijedio dra. Stjepana Matijevića, kr. javnog bilježnika, bivšeg gradskog načelnika i velikog župana koji ga je zbog uvrede tužio sudu. Rajić je osuđen zbog uvrede časti na 1000 Din. novčane kazne – uvjetno. (HS 8. VI. 1934, br. 128.)
B. Rajić je tužen Okružnom sudu u Subotici da je svojim člankom „Bliže svom narodu“ u „Subotičkim novinama“ izazvao „plemensku“ mržnju. Sud je pod predsjedanjem Štefanovića oslobodio Rajića optužbe u uvjerenju da njegovim člankom nije širena „plemenska“ mržnja. (HS 24. XI. 1935.)
B. Rajić je dobio dva prijeteća pisma. Provalili su i u njegov župnički stan. Sve su to izvršili tajni teroristi zbog njegova hrvatskog rodoljublja. Prema tome, nema političkog smirivanja duhova kako je to najavila nova vlada u Beogradu. (HS 15. IV. 1939.)
Statistika Subotice
Godine 1938. Subotica ima: 100.063 stanovnika, od toga 84.431 katolika, 9.907 pravoslavnih.
Katol. svećenika ima: 18 Hrvata, 12 Madžara, 8 Nijemaca.
Advokata: 14 Hrvata, 19 Srbina, 8 Madžara, 36 Židova.
Liječnika: 16 Hrvata, 23 Srbina, 14 Madžara, 42 Židova.
Od Hrvata izjavljuju se kao Bunjevci: 7 advokata, 11 liječnika (posljedica nekadašnje madžarske politike, a sada unitarizma, jer je „bunjevština“ bila povlaštena, a hrvatstvo progonjeno).
Javni bilježnici: 1 Hrvat, 1 Bunjevac, 3 Srbina.
Ljekarnici (apotekari): 5 Srbina, 2 Madžara, 7 Židova, nijedan Hrvat.
Ovlašteni inženjeri geodeti: 1 Hrvat, 1 Srbin, 1 Madžar, 9 Židova.
Veterinari: 2 Hrvata, 1 Bunjevac, 2 Srbina, 2 Rusa, 1 Madžar, 1 Nijemac, 6 Židova. (HS 25. I. 1938.)
Stanje u subotičkim školama — učenici i nastavnici po vjeri 1938: Državna muška gimnazija: 579 učenika katolika, 692 nekatolika; 5 nastavnika katolika, 48 nekatolika. – Ženska gimnazija: 188 katolkinja, 264 učenica nekatolkinja; 4 nastavnika katolika, 20 nekatolika. — Muška građanska škola: 490 učenika katolika, 150 nekatolika; 6 nastavnika katolika, 6 nastavnika nekatolika. – Ženska građanska škola: 287 učenica katolkinja, 110 nekatolkinja; nastavnika 5 katolika, 5 nekatolika. (Svakako je značajno kad netko u opoziciji galami o ravnopravnosti, a na vlasti provodi najveću neravnopravnost.) (HS 29. I. 1938. Cenzura zaplijenila.)
Broj rođene djece u Subotici 1940: Hrvata 1167-58 %, Madžara 587-32 %, Srba 197-10 % (Hrvatski glas 14. II. 1941.)
Pravoslavni stanovnici u Subotici 1933: rođeno je 138 djece, od toga 24 od roditelja starosjedilaca i 114 od roditelja doseljenika; umrlo je 28 starosjedilaca Srba i 54 doseljenika. Prema tome, kod starosjedilaca je naravni prirast manji, a kod doseljenika veći.
Degradiranje Subotice: razne kulturne i gospodarske ustanove preselile su se iz Subotice u južnu Bačku, pa je zato stanovništvo ovoga grada u opadanju. (HS 16. V. 1937. Bilješka zaplijenjena.)
Sonta je najveće šokačko selo u Bačkoj. 1936. ovdje živi 5000 Hrvata, 1000 Nijemaca i 500 Madžara. U crkvi se propovijeda hrvatski, njemački i madžarski. Sonta je osiromašila jer joj je država oduzela pašnjake i opterećivala je nepravednim porezima. Tu se govori značajnom ikavicom, narodni su običaji dobro sačuvani. Jezik je proučavao prof. S. Ivšić. Narod je pobožan. Ima više vjerskih društava. (HS 8. XI. 1936.)
Katolička akcija broji 620 članova, a to je 10% od ukupnog broja župljana. Od rečenog broja 190 članova otpada na njemačko odjeljenje, a 90 na madžarsko. Sastanci se drže po odjeljenjima, ali i zajednički; radi se složno. (HS 28. I. 1937.)
U čitaonici Sonte četnici su ranili nožem Marka Miloša, umirovljenog policijskog službenika, a napali druge Hrvate. Miloš je obliven krvlju zatražio liječničku pomoć. Zbog četničkog terora čitaonica je prestala djelovati. (HS 4. II. 1937. Zaplijenjena vijest.)
U školi u Sonti ima 600 učenika katolika, 26 nekatolika, ali samo 2 učitelja katolika, 7 nekatolika. U ovdašnjoj se pošti ureduje isključivo ćirilicom, tako se pišu i brzojavi, iako većina svijeta ne zna čitati ćirilicu. (HS 11. III. 1938. Vijest djelomično zaplijenjena.)
Prilike u Somboru
Dana 29. IV. 1936. održana je u Somboru glavna skupština „Bunjevačkog kola“. Tom se prigodom prigovaralo staroj upravi društva zbog pasivnosti i predlagala se temeljita reorganizacija. Stara uprava zagovara bunjevačko ime, a odbacuje hrvatsko (Stevan Stolišić, dr. Tomo Rajić: njegova djeca govore samo madžarski). Opozicija su dr. Grga Vuković, nar. zastupnik, Mons. Ante Skenderović, župnik i dr. Oni namjeravaju osnovati društvo „Hrvatski dom“ – ostali su kod glasanja u manjini, rezultat je bio 100:106 (HS 10. V. 1936.)
Na koncu XVII. stolj., poslije odlaska Turaka iz Sombora, ovamo se doseljavaju u većem broju Hrvati. Kad je Sombor u XVIII. stolj. postao kraljevski slobodan grad i kasnije sjedište županije, dolaze ovamo i Madžari i kao gospodujući sloj pomadžaruju nešto Hrvata. Sad u Somboru ima 10.000 Hrvata, 14.000 Srba koji od Madžara preuzimaju gospodujući položaj. Ovdašnji su se Hrvati nekada zvali Bunjevcima, a sada sve više jača hrvatska nacionalna svijest zbog veće povezanosti ovoga kraja sa Zagrebom. (HS 7. II. 1937.)
U somborskoj bolnici djelovale su đakovačke č. sestre sv. Križa kao bolničarke. Novosadski dnevnik „Dan“ traži da se redovničke bolničarke zamijene svjetovnim osobama. Tobože, polovica njihove zarade od 60 milijuna Dinara ide u centralnu crkvenu kasu, na štetu drugih crkava. „Jugoslavenskom narodu ne trebaju preko mjere kaluđeri i duvne, nego više bračnih parova.“ (HS 11. II. 1937.) Zbog protesta razumnih ljudi redovnice su se vratile.
U Somboru je održana konferencija unitarista na kojoj je zaključena rezolucija da se sazove miting gdje bi se prosvjedovalo protiv dra. Pernara, dra. Ladislava Vlašića i župnika Antuna Skenderovića koji tobože žele kroatizirati somborske Hrvate Bunjevce i tako dokazati hrvatski karakter Sombora. (HS 3. III. 1937. Zaplijenjeno.)
Općina Sombor velikodušno pomaže razna tamošnja srpska kulturna društva, a na molbu Hrvatskog radiše za pripomoć odgovara da nema novaca. Ovo je očito zapostavljanje Hrvata u Somboru. (HS 21. VIII. 1937.)
Prilike u Baču
Veći dio biskupskog posjeda u Baču oduzet je Katoličkoj Crkvi i podijeljen agrarnim interesentima. Prihodima toga posjeda subotički je biskup uzdržavao svoje sjemeništarce, bogoslove i siromašne svećenike. Biskup L. Budanović žalio se zbog toga ministarstvu poljoprivrede koje je naložilo banskoj upravi u Novom Sadu da se oduzeta zemlja vrati Crkvi. (HS 5. VII, 2. i 6. IX. 1933.)
Hrvati su se naselili u Baču oko g. 1699, a došli su ovamo iz kraja oko Tuzle. Kasnije dolaze Madžari i Nijemci, pa se u crkvi propovijeda na sva tri jezika. Hrvati ovdje imaju svoja vjerska i nacionalna društva. Tu je i malo sjemenište i privatna biskupska gimnazija. (HS 7. VI. 1936.)
Od 7-9. VIII. 1936. svečano je proslavljena 700-godišnjica prvog dolaska franjevaca u Bač i 200-godišnjica gradnje ovdašnjeg franjevačkog samostana. Tom je zgodom govorio i dr. Janko Šimrak, sveuč. profesor i glavni urednik „Hrvatske straže“. U svom je govoru ispred samostana spomenuo dra. Mačeka oko koga su se složno okupili svi Hrvati i Peru Živkovića kao simpatizera slobodnih zidara koji žele uništiti Katoličku Crkvu.
Rekao je i to da katolici nisu nikada činili krivo pravoslavnima nego su samo svoje branili. Novosadski dnevnik „Dan“ iskrivio je Šimrakov govor, a o njemu je napisao da je „poznat sa svoje političke agresivnosti“, o pjesniku Evetoviću je izjavio da nije bio Hrvat već samo Bunjevac, o kapelanu u Baču naveo je da želi pohrvatiti Šokce. (HS 23. VIII. 1936.)
Statistika Bačke i Baranje
Prema predavanjima Marka Čovića i prema popisu stanovnika iz g. 1931. ima u Bačkoj 93.000 Hrvata i 51.000 Srba. Ovakvu državnu statistiku ispravlja privatna statistika prema kojoj ima u Bačkoj 180.000 Hrvata i 45.000 Srba.
Granica između hrvatskog i srpskog dijela Bačke ide crtom: Subotica, Bačka Palanka, Ilok. Hrvatska većina živi u kotarima: Batina, Darda, Subotica, Sombor, Apatin i Odžaci. U Bačkoj i Baranji živi 265.000 katolika, 80.000 protestanata i 50.000 pravoslavnih. (HS 25. VI. 1940.)
Povijesna Vojvodina traje od 1849-1860. i ne obuhvaća sva ona područja koja se 1940. zovu Vojvodinom. Prema popisu stanovnika od 1921. ima u Vojvodini: 395.000 Srba, preko 100.000 Hrvata, 379.000 Madžara, 328.341 Nijemaca itd. Za federativno uređenje Vojvodine odnosno Jugoslavije treba da odlučuju svi stanovnici Vojvodine. (HS 21. II. 1940.)
„Srijemske novine“, glasilo srijemskih Hrvata, tvrde da u bivšoj Srijemskoj županiji živi 231.392 Hrvata s pohrvaćenim Nijemcima i Madžarima i 218.883 Srba i posrbljenih Rusina, Rumunja, Bugara, Vlaha, Grka i Cigana. (HS 17. XI. 1939.) Tako se kod slobodnih izbora u Srijemu dogodilo da su izabrana 3 narodna zastupnika Hrvata i 2 Srbina.
Bački Hrvati brane svoje hrvatstvo
Hrvatsko pjevačko društvo „Neven“ iz Subotice obišlo je 1933. gradove Sarajevo, Mostar, Dubrovnik, Split, Gospić, Karlovac, Zagreb, održalo koncerte i svagdje je oduševljeno primljeno. U Zagrebu nije bilo dočeka na kolodvoru (zbog kraljevske diktature!), subotički su se gosti razišli po zagrebačkim gostoljubivim kućama, nastupili su u Hrvatskom glazbenom zavodu gdje su ih pozdravili predstavnici zagrebačkih kulturnih društava. Gosti su ovom prilikom upoznali znamenitosti grada Zagreba koji im je tako ostao u lijepoj uspomeni. (HS 11, 12, 13. X. 1933.)
Subotički „Neven“ održao je 1933. 10 koncerata na turneji po raznim krajevima. Svoje sastanke drži u Hrvatskom prosvjetnom domu u Subotici. Predsjednik ovoga društva je agilni i sposobni I. Malagurski. Društvo je odlučilo poslati vagon kukuruza u Hercegovinu, u Humac i Ljubuški, na ruke franjevca Rude Mikulića. (HS 4. II. 1934.)
Ante Jakšić piše o hrvatskom narodnom blagu tj. o pjesmama poskočicama, napose u Bačkom Bregu. U tim se pjesmama spominje djevojačka ljubav, materina i očeva briga za kćerku. (HS 17. II. 1934, br. 39.)
„Pučka kasina“ u Subotici izdaje časopis „Klasje naših ravni“. Pjesnik Aleksa Kokić, student bogoslovije, piše o radu svećenika Paje Kujundžića (1859-1915) koji je uvijek i svuda isticao hrvatstvo Bunjevaca. (HS 4. V. 1935. Djelomično zaplijenjeno.)
Hrvati Bunjevci utemeljili su Suboticu i bili prvi njezini gospodari. 1686. oni su je oslobodili od Turaka, a 9. VII. 1687. zatražili su od kneza Maksimilijana da im se dadu tri grada zajedno s obradivim zemljištem — Subotica, Baja i Segedin. Dokument se čuva u carskom vojnom arhivu u Beču g. 1687, br. 11, 22. (HS 30. IX. 1936.)
Subotički list „Neven“, u službi integralnog jugoslavenstva i centralizma, tvrdi da Bunjevci nisu Hrvati već Srbi katolici odnosno Jugoslaveni. (HS 28. XII. 1936. Pretiskana vijest — je zaplijenjena, iako bez komentara.)
Joso Šokčić, pristalica integralističke politike, govori o „bunjevačkoj narodnosti“ i tvrdi da netko može biti ili samo Hrvat ili samo Bunjevac, a ne može biti jedno i drugo. (HS 20. XII. 1936. Zaplijenjena vijest.)
Hrvati Šokci u Bačkoj žive u selima: Bač, Plavna, Vajska, Sonta, Bački Monoštor, Breg, Kolut. Njihova ćud, jezik i običaji jednaki su ostalim Hrvatima Šokcima u raznim krajevima Hrvatske. Kuće su im uredne i čiste. Nije lako donijeti o Šokcu sud i steći mišljenje. Nepovjerljiv je prema nepoznatom, a povjerljiv kad upozna pravog prijatelja. Gospodarski im je položaj slabiji od položaja drugih stanovnika jer su ih madžarske državne vlasti naseljavale uz dunavske močvare. Međutim, siromaštvo ih je sačuvalo od pogubnog utjecala tudinštine. (HS 24. I. 1937.) Beogradska radio-stanica priredila je nekoliko predavanja o Bunjevcima 1936. Govorili su beogradski novinari, prota M. Protić, sveuč. prof. Vaso Stojić i učitelj Mijo Mandić. Ovaj je počeo izdavati godišnjak „Prvi bunjevački kalendar“ nasuprot kalendaru „Subotička Danica“, ali ga je morao prestati izdavati jer ga bunjevački Hrvati nisu htjeli kupovati. (HS 3. VI. 1936.)
Marin Šemudvarac 1937. piše: Hrvati Bunjevci i Šokci govore ikavicom kao i mnogi drugi Hrvati, katoličke su vjere kao i većina Hrvata, potječu iz hrvatskih krajeva, svećenici su sačuvali u njih hrvatsku narodnu svijest, pa je uzalud svaki pokušaj političkih mešetara da Bunjevce i Šokce odnarode. (HS 11. IX. 1937.)
U Somboru je 1939. posvećena zastava Hrvatskog radiše. Kumovao je ministar pošta Josip Torbar, a nazočni su bili dr. Pernar, dr. Grga Vuković i drugi hrvatski politički prvaci iz Bačke. Na političkom sastanku u Hrvatskom domu čule su se tužbe bačkih Hrvata zbog političkih progona poslije sklopljenog sporazuma Cvetković-Maček i uspostave Banovine Hrvatske. Tako npr. u Somboru od 58 učitelja nema ni jednog Hrvata. (HS 25. X. 1939.)
Bešlić, ministar u vladi sporazuma Cvetković-Maček, izjavljuje 1939. u Somboru da Bunjevci nisu ni Hrvati ni Srbi već nešto treće. On govori o tome kako odgovorne ličnosti na visokim položajima obilaze Vojvodinu s namjerom da se određeni njezin dio pripoji Banovini Hrvatskoj. Te ličnosti lažno prikazuju podrijetlo Bunjevaca i tako unose podvojenost medu Bunjevce i remete slogu između Srba i Bunjevaca. (HS 27. X. 1939.)
Isti ministar Bešlić 1939. na putu kroz Baranju tvrdi: u Baranji žive Srbi, Šokci, Madžari i Nijemci. Šokci su samo Šokci. Šokci nisu bili nikada Hrvati. Bešlić je član JRZ-e; svi njegovi stranački drugovi ne misle tako. (HS 9. XI. 1939.)
Dana 9. i 10. III. 1940. imao se u Subotici održati hrvatski politički narodni sabor na kojem bi prisustvovalo 50.000 bačkih i baranjskih Hrvata, a govorili bi prvaci Hrvatske seljačke stranke. Sabor bi tako dokazao da ovdje ima Hrvata, i to svima onima koji to niječu. Međutim, političari Srbi uspjeli su nagovoriti dra. Mačeka da se najavljeni sabor odgodi zbog delikatne situacije na sjevernoj državnoj granici. Ovo odgađanje mučno se dojmilo Hrvata. Iz Beograda su imali doći u Suboticu ministri dr. Smoljan i Mihaldžić da umire Hrvate i porade na slozi između Hrvata i Srba. (HS 10. III. 1940.)
Općinski odbor u Subotici, sastavljen od agenata bivšega nasilnog režima, izabran je pomoću nasilnih izbora, a vladao je u Subotici u ime 6000 Srba, uglavnom doseljenih, i protiv 80.000 Hrvata Bunjevaca i 20.000 Madžara.
Iako je taj odbor branio nedjeljivost Vojvodine i pripadnost Subotice Srbiji, podnio je ostavku jer više nije imao podrške iz Beograda. Međutim, ministar Mihaldžić tvrdi da je ostavka preuranjena i da će Subotica dobiti novu upravu na zadovoljstvo sviju. (HS 21. III. 1940.)
Srpske provincijske novine „Narodni pokret“ pišu o zabranjenom hrvatskom saboru u Subotici ovo: „I zbor koji je imao biti običan falsifikat volje našeg narodnog življa u Vojvodini, održao bi se nesmetano da nisu skočili na noge Srbi iz toga dijela zemlje. Izazivanja je dotada bilo dosta! Sama činjenica da su tamošnji Srbi ispoljili volju da reagiraju i da se zaštite – bila je dovoljna da vlada zabrani taj zbor jer u njoj sjedi i Hrvatska seljačka stranka. To je korisna opomena hrvatskim ministrima i koristan putokaz nama Srbima. Pribrati se i u danom času samo ispoljiti snagu, riješenu da udari gdje treba – to je najbolji način da se smutljivci dozovu pameti i da se izbjegne inače neminovan sudar. Stara istina: ako ne želiš da te šaraju, budi jak.“ (HS 27. III. 1940.)
Senator Josip Đido Vuković govori o vezi bačkih Hrvata sa Zagrebom 1940. ovako: „Idemo u Zagreb na proslavu dana bačko-baranjskih Hrvata. Svi, koji moramo, bit ćemo tamo. Mi smo svoju sudbinu stavili u ruke dra. Mačeka, vođe hrvatskog naroda. Veze su naše sa Zagrebom tako tijesne da ih nitko pokidati neće. Osobito danas, kad naš protivnik uzalud pokušava predstaviti nas u drugom svjetlu, mi Hrvati u Bačkoj i Baranji moramo što češće, jasnije, muževno i otvoreno reći tko smo, što smo i što hoćemo.
Ovdje se kod nas protivnik napinje svim silama, ali uzalud ide putem novina, letaka i brošura koje pišu Srbi, a ne Bunjevci, da nas predstavi nečim, što nikad nismo bili. Ljuti i bijesni, što nemaju uza se nikoga, ne biraju sredstva napadajući naše svetinje. Mi smo mirni, ali odlučni.
Nikada nismo bili tako čvrsto organizirani kao danas. Naše političke organizacije služe kao uzor svakome.“ (HS IV. 1940.)
U mjesecu travnju 1940. bački i baranjski Hrvati pohodili su Zagreb i u njemu pozdravili dra. Mačeka, bana Šubašića i nadbiskupa Stepinca. Sva su trojica na pozdrav odgovorila riječima utjehe i nade u bolju budućnost. Svečana akademija održana je u zagrebačkom Zboru, u nazočnosti velikoga broja Zagrepčana. Govorio je Blaško Rajić o živoj želji bačkih Hrvata da se sjedine s Hrvatima u Banovini Hrvatskoj. Banket je održan u prostorijama Matice hrvatskih obrtnika. (HS 13, 14, 16, 17. IV. 1940.)
B. Pekić 1940. pobija članak V. Aleksijevića u „Narodnoj odbrani“ koji tvrdi da su Bunjevci podrijetlom Rumunji, a osjećajem Srbi. Pekić poziva srpske političare da jedanput zauvijek priznaju Bunjevcima hrvatsku narodnost za koju su se oni opredijelili. Oni žele živjeti sa Srbima u slozi, a ne posrbiti se. (HS 17. XI. 1940.)
Pekićev poziv je bio bez koristi. „Narodna odbrana“ hvali knjigu Mare Đordević-Malagurske o Bunjevcima kojom je tobože dokazano da bačko-lički Bunjevci nisu ni Hrvati ni Srbi nego neka posebna jedinka. (Hrvatski glas 23. II. 1941.)
Bačko-baranjski Hrvati prema federativnom uređenju
„Hrvatski dnevnik“ 1939, nakon sporazuma Cvetković-Maček i osnivanja Banovine Hrvatske, predviđa da bi kod konačnog uređenja države Vojvodina mogla postati posebna autonomna jedinica. Tamošnji Hrvati imaju pravo tražiti da se tom prilikom poštuju i njihovi zahtjevi. (HS 11. XI 1939.)
Prigodom preuređenja države na upravno-političke jedinice, vojvođanski su Srbi tražili da cijela Vojvodina bude priključena jedinici Srbiji sa sjedištem u Beogradu, dok su bački i baranjski Hrvati zahtijevali da zapadni kotari Bačke i Baranja, gdje su u većini Hrvati i katolici, uđu u sastav Banovine Hrvatske jer im je
jedino ondje zajamčen slobodan kulturni i gospodarski razvitak. Od ovdašnjih narodnosti neki su pristajali uz zahtjev Hrvata, a drugi su se protivili dijeljenju Vojvodine želeći u njoj ostati na okupu. (HS 12. XI. 1939.)
M. Grol, jedan od prvaka demokratske stranke, izjavljuje u Subotici, Senti i Novom Sadu da je Vojvodina srpska i da treba biti usko povezana sa Srbijom kod preuređenja države u federativne jedinice. On ne priznaje da ovdje ima i Hrvata koji su Suboticu svojom političkom voljom i snagom odvojili od madžarske države prije dolaska srpske vojske u grad Suboticu, izvjesivši na gradsku kuću 10. XI. 1918. hrvatsku zastavu. (HS 13. II. 1940. Vijest zaplijenjena.)
Izjava senatora Vukovića o bačkim Hrvatima: „Ja sam za politiku sporazuma, ali sam protiv kojekakvih razgovora čija je svrha mlatiti praznu slamu. Meni trebaju djela. Nas Hrvate u ovim krajevima kao takove mora priznati svatko i dati nam sva ona prava koja nam pripadaju, da budemo svoji na svome, a o svojoj sudbini da odlučujemo sami. Tu sam ja bez kompromisa. Svi koji nas ne priznaju, koji pomoću vlasti kundaka i bajuneta hoće da nas unište, moraju nestati iz ovih krajeva. Tu smo ja i moji birači još beskompromisniji.“
Prof. dr. Mirko Košić, radikal, govori u Novom Sadu: „Budimo iskreni, Beograd je smatrao da Slovenijom treba da drži u šahu Hrvatsku! Samo zbog toga Slovenija je favorizirana i došla do tako velikog utjecaja u državi. Vojvodina ne može biti posebna jedinica po principu narodnosti, ona može da kao cjelina uđe u jedno mnogo veće narodno područje ili da se dijeli. Sama kao posebna jedinica ne može postojati“. (HS 13. III. 1940.)
Bački Hrvati traže da se 6 zapadnih vojvođanskih kotara pridruži Banovini Hrvatskoj radi slobodnog kulturnog i gospodarskog razvitka. U tim kotarevima živi 90% vojvođanskih Hrvata i 10% vojvođanskih Srba.
Nije, doduše, održan hrvatski sabor na koji se spremalo 1000 konjanika i 4 vlaka, ali je duh sabora postignut: Hrvat je postao službeno ime za ovdašnje Bunjevce 1 Šokce; samo se izdajice služe imenom Bunjevac da ovaj kraj privežu uz Beograd. (HS 17. III. 1940.)
Proslava 250-godišnjice dolaska Hrvata Bunjevaca u Bačku
Godine 1686. Bačka je oslobođena zauvijek od Turaka. Tako su postali slobodni i Bunjevci Hrvati koji su se ovdje otprije doselili. Njihova živa veza s Bosnom i Hercegovinom potakla je tada tamošnje Bunjevce da se pod vodstvom franjevaca također presele u Bačku. G. 1936. navršilo se 250 godina od te velike bunjevačke seobe. Jubilarna je godina dolično proslavljena. Veličanstvena hrvatska narodna proslava započela je u Subotici 14. VIII. 1936. prije podne kad su stigli Hercegovci i Hercegovke sa svojom glazbom, u narodnoj nošnji, okićeni hrvatskim trobojkama. Uvečer su došli Zagrepčani s narodnim zastupnikom drom. Ivanom Pernarom, kao izaslanikom dra. Mačeka, i sa Milutinom Mayerom.
Pozdravio ih je Mons. Blaško Rajić.
Na glavni dan proslave 15. VIII. mostarski biskup, franjevac A. Mišić održao je svečanu pontifikalnu misu na sportskom igralištu „Bačka“, gdje se okupilo 60.000 vjernika. Povorka je bila duga 5 km. Na zborovanju je izrečeno više oduševljenih govora. Na banketu je sudjelovalo 400 osoba. U 9 sati uvečer održana je akademija u gradskom kazalištu. Proslava se produljila i treći dan 16. VIII. Otkriven je spomenik hrvatskom bunjevačkom pjesniku Antunu Evetoviću-Miroljubu, djelo Ivana Meštrovića. (HS 18, 19. VIII. 1936.)
Subotička biskupija
Katolička Crkva kao organizacija vjernika raznih narodnosti imala je ovdje u to doba dosta teškoća s kojima se hvatao u koštac hrabri i odvažni biskup Mons. Lajčo Budanović. Već smo spomenuli spor zbog biskupskog posjeda u Baču.
Dr. Bezovski u Novom Sadu osuđen je na dva mjeseca zatvora zbog govora koji je držao na imendan dra. Elemera Korani, župnika župe sv. Roka u Novom Sadu. (HS 11. VII. 1930. Vijest zaplijenjena.)
Subotička gradska općina imala je prema katoličkoj župskoj crkvi patronatske dužnosti i prava, pa je samovoljno odustala od svojih dužnosti i svim vjerskim zajednicama davala stanovitu pripomoć. Tako je Katolička Crkva bila prikraćivana. Biskup L. Budanović žalio se Banskoj upravi u Novom Sadu, ali mu je žalba odbijena. Zato se biskup žalio upravnom sudu koji je donio odluku da je gradska općina dužna davati Katoličkoj Crkvi pomoć razmjerno prema broju vjernika. Ovim su se rješenjem zadovoljili biskup i katolički vjernici. (HS 17. I. 1933.)
O prijelazu grkokatoličkih Rusina na pravoslavlje raspisale su se beogradske novine s mnogo zlobe i zluradosti.
Tvrdile su kako su 200 Rusina u Novom Sadu i skoro cijela grkokatolička župa Kucura prešli na pravoslavlje. Istina je da je samo 24 osobe u Novom Sadu i 40 osoba u Kucuri prešlo na pravoslavlje. Prelaznici su uglavnom živjeli „na vjeru“ (u priležništvu) pa zato njihov prijelaz nije smatran kao šteta za Katoličku Crkvu. Vođe su prozelitske akcije: Andrija Gubač (osuđen je kod suda što je klevetao grkokatoličkog biskupa), njegov sin Mihajlo, liječnik u Novom Sadu, Inocent Čopik, pravoslavni svećenik u Kucuri. (HS 23, 27. VI. 1934.)
Agitacije za otpad od katoličke vjere, vezane različitim obećanjima, odvele su nekoliko osoba iz Kristova stada. Te agitacije bacaju Rusine u stalna iskušenja. Đavolske sluge u ljudskim spodobama nastoje otrgnuti vjernike od Kristova križa — govorio je križevački vladika D. Njaradi svojim vjernicima prigodom kanonske vizitacije u Novom Sadu. (HS 3. IV. 1935. Zaplijenjena vijest.)
Prema pisanju „Jugoslavenskog dnevnika“ u Novom Sadu, Madžari katolici iz sela Krstur (uz sjevernu jugoslavensku granicu) prešli su na pravoslavlje s odobrenjem svoga župnika Oskara Watza. Crkveni obred „prekrštavanja“ obavio je pravoslavni svećenik Marko Šugin, istaknuti politički radnik. Madžari su to učinili prosvjedujući tako navodno protiv marsejskog atentata. (HS 24. I. 1935.)
Zanimljiv je spor između subotičkog biskupa i kaločkog nadbiskupa zbog zemlje u Bačkoj. Kaločki je nadbiskup 1915. založio 15.000 katastarskih jutara zemljišta u Bačkoj kod „Kosmos“ d.d. u Budimpešti za 1 milijun švicarskih franaka. Isti „Kosmos“ namjeravao se uknjižiti na rečeno zemljište svotom od 3 milijuna Dinara. Biskup L. Budanović iz Subotice prosvjedovao je protiv te namjere pozivajući se na to da mu je Sv. Stolica s biskupskom službom povjerila i upravu nad svim biskupijskim posjedima u Bačkoj (ovdje se nalazi jedna petina nekadašnjih posjeda kaločkoga nadbiskupa, a tri petine vjernika).
Kasacioni sud u Novom Sadu 17. I. 1935. odlučio je da je subotički biskup L. Budanović vlasnik spornoga zemljišta do konačnog rješenja o Konkordatu između Sv. Stolice i Jugoslavije. (HS 19.1. 1935.)
Prva sinoda Bačke biskupije održana je u Subotici 30. VI. 1936. Biskup Lajčo Budanović otvorio je sinodu latinskim govorom. Generalni vikar B. Rajić predao je tom prigodom u ime svećenika biskupu srebrni štap, ukrašen dragim kamenjem. Za konzultore su imenovani: Blaško Rajić, Petar Evetović, Ante Skenderović, Franjo Svraka, Ante Vojnić, Tunić i Pavao Bešlić. 1. VII. obavljeno je primanje u malo i veliko sjemenište. (HS 4. VII. 1936.)
Novi doseljenici u Bačkoj
Agrarna je reforma oduzela veleposjednicima zemlju i podijelila je bezemljašima iz raznih krajeva Jugoslavije. U tom važnom političkom i gospodarskom poslu bilo je i zloupotreba.
Gradsko načelstvo u Subotici odlučilo je oduzeti zemlju od 722 agrarna interesenta jer tu zemlju nisu zaslužili (kao dobrovoljci), ili je nisu sami obrađivali nego su je davali u zakup. (HS 13. V. 1930. Zaplijenjena vijest.)
Godine 1937. doselilo se u Bačku nešto Hrvata iz Like i Dalmacije. (HS 5. X. 1937.)
Hrvatska kulturna zajednica u Subotici, centar svih hrvatskih bunjevačkih kulturnih društava, preuzela je na sebe brigu za preseljavanje siromašnih hrvatskih ličkih obitelji u Bačku. (HS 29. I. 1938.)
Godine 1938. u Banatu 47.594 kolonista posjeduje 43.593 katastarska jutra zemlje koja im je dodijeljena putem agrarne reforme. (HS 19. VII. 1938.)
U rumunjskom Banatu žive Hrvati kojima je Vojna krajina na koncu XVIII. stolj. oduzela zemlju u Pokuplju i poklonila banatsku zemlju u ondašnjoj Madžarskoj. O. Petar Vlašić, konzultor Beogradske nadbiskupije, opisao je te Hrvate u knjizi „Hrvati u Rumunjskoj“. Zabilježio je neke njihove pjesme i običaje. Dr. Jovan Erdeljanović, sveuč. prof. u Beogradu, tvrdi u beogradskoj „Politici“ da to nisu Hrvati nego čisti Srbi i pokušava to dokazati nekim činjenicama. To mu nije uspjelo. O. Vlašić u istoj beogradskoj „Politici“ uspješno pobija Erdeljanovićeve nedokazane tvrdnje. Šokci i Krašovljani u Rumunjskoj osjećaju se Hrvatima, služe se ikavicom kod kuće i u crkvi, katolici su, imaju svog svećenika, znaju da su se doselili iz hrvatskih krajeva. (HS 24. VIII. 1929.)
Godina 10 Broj 188 veljača, 2025.
Datum tiska: 7. travnja 2025.
“GLASNIK Hrvatskog uljudbenog pokreta”
Nakladnik: Naklada Gornji Draguni, j.d.o.o. Zagreb, Pete poljanice 7
Izdanje: tiskopis, mjesečnik
ISSN 2806-7290
Uredništvo: Zagreb, Pete poljanice 7, tomislav.dragun@yahoo.com, tel. 01-29.23.778
Glavni urednik: dr. sc. Tomislav Dragun, Zagreb, Pete poljanice 7, tomislav.dragun @yahoo.com, mob. 091-33.88.431
