Zašto je NDH toliko ulagala u kulturu?
Marko Fotez, redatelj, kazališni povjesničar, pisac, novinar i prevoditelj (Zagreb, 31. I. 1915. – Beograd, 3. XII. 1976). U Zagrebu je maturirao na Državnoj I. realnoj gimnaziji te studirao na Filozofskom fakultetu povijest hrvatske književnosti, hrvatski jezik i staroslavenski, hrvatsku povijest, češki i njemački jezik. Diplomirao je 1939., a doktorirao 1942. tezom o kazališnom reformatoru i književniku Stjepanu Miletiću (1868.-1908.). Zahvaljujući seminarskom radu kod Franje Fanceva (1882.-1943.), povijesno, književno i tekstološki upoznaje Držićevu komediju Dundo Maroje. Režirao ju je u zagrebačkom HNK 27. X. 1938. sa svega 23 godine, oslonivši se u svojoj adaptaciji na eruditni komediografski model. Režijama Držićeva Plakira 27. VII. 1951. i Shakespeareova Sna Ivanjske noći 18. VIII. 1954. u parku Gradac utemeljio je koncepciju festivala Dubrovačke ljetne igre i njegovih predstava na otvorenom prostoru. Također je uspostavio spoj s tradicijom hrvatskoga glumišta koju su najavili J. Bach i Strozzi. Na Lovrijencu je 6. VIII. 1952. postavio zapaženu predstavu Dubrovačkih ljetnih igara, Hamleta.
O Fotezu kao književniku, prevoditelju, redatelju, osobi sjajnih ideja i rafinirane kulture, te znanstveniku koji sjajno poznaje hrvatsku književnost (i Dubrovčane, Hvarane, kajkavce) budućnost ima što reći.
Zasad je napisano i kazano sramotno malo.
Taj wunderkind sa strogim izgledom dirigenta zapravo je dobrodušni humanist, topao i šaljiv.
Donosim izvatke iz njegove putopisne proze “Mozaik” (Suvremena biblioteka, Zagreb, 1944.).
Zašto je NDH toliko ulagala u kulturu?
O sudbini država i naroda odlučuju silnice i težišnice velikih sila, ali kultura i vjera su sidro identiteta.
Rat se vodi i idejama, bitno je pridobiti dušu i srce čovjeka.
Zato nas globalizacija želi učiniti bespovijesnim, bez identiteta.
Godina je 1944., u ljeto 1943. Ivan Goran Kovačić završava u nekoj jami istočne Bosne, već se stvara lijeva Hrvatska vlada u Topuskom, Englezi guraju Šubašića, kralja Petra Karađorđevića i HSS k partizanima.
Vratimo se “Mozaiku”.
Pripovijetka “Jedan dan u autobusu” tako nas sjeća kasnijeg Raosova (Ivan, 1921.-1987.) humora, ali i srbijanske crne filmske komedije “Ko to tamo peva”. Postojao je i sličan meksički film Louisa Bunuela iz 1952. godine (Mexican bus ride, u SAD-u poznat kao Stairway to heaven).
Montmartre
O ljepotama Pariza i Bruxellesa ne bih, samo zapažanje da na svjetskoj izložbi u Bruxellesu nema Jugoslavije.
Na Montmartreu damenkapele, cirkuski šatori, trgovci svetim slikama i medaljonima. Sve je to bučno i izmiješano. Pravi cirkuski vašar.
Nagradna streljana, gađanje loptama, hazardne igre, menažerije, nudisti, fakiri, medij Miss Tyka itd. A usred svega toga je crkva Sacre Coeur (Sveto Srce), zavjetno mjesto Francuske.”
U Italiji osim klasične starine opaža i slikovito opisuje komične operetne odore, npr. “vojnik u crnom fraku obrubljenim crvenim gajtanima, s crnom napoleonskom kapom i crvenom perjanicom.”
Iako izražava divljenje prema njemačkim prometnicama i mladim turistima ipak se osjeća žalac poruge. Na vratima hostela piše “Njemačka mladež pozdravlja Heil Hitler! Tko ne će tako pozdraviti ostaje vani (prenoćišta). Pivske trbušine, jelenji rogovi na zidovima, i Bavarci koji “puše cigare, rokću nekakve političke razgovore, pospano žmirkaju očima i napokon zahrču.”
Fotez se gnuša nacističke propagande. “Salzburški dnevnik izašao je danas u posebnom izdanju. Sav je posvećen raspravi koja se u Magdeburgu vodi protiv nekog Židova, koji je kao upravitelj škole obeščašćivao učenice. Tu su slike raznih židovskih tipova, koji se prepoznaju po “zavinutom nosu” ili po “utisnuti ušima”, pa natpisi masnom slovima: Čuvajte svoju njemačku krv. Tko poznaje Židova, poznaje vraga. Čuvajte svoje žene i kćeri. Židovi su do u dno duše prokleta rasa… itd.
Na naslovnici humorističnog lista naslikano je u raznim položajima 18 ljudi, a dolje stoji natpis: “Ovdje ima 18 Židova. 4 od njih su protestanti, a 5 katolici. Ali svi zajedno su ipak samo prokleti Židovi. Tko pogodi koji su (na slici) katolici, koji protestanti, a koji ortodoksni Židovi, dobije nagradu.”
Opažanja o carinicima; uglađeni i nakićeni Talijan pozdravi, udari pečat.
Švicarac samo zaviri, Francuz uz ispriku lupi pečat. Belgijac staronjemački korektan, ali pred Nijemcem se osjetiš kao gušter pred zmijom. Austrijanac smiješno suh i krut, francjozefovski tip. Jugoslavenski carinik poprima mračne primjese tragične neukusnosti. Prije nego ga ugledaše čuješ čavlima zakucane potpetice. Zatim ugledate čovjeka sa bajunetom (nož na starijim puškama) i revolverom.
(Nastavak slijedi)
