Očarao nas slikom “Mediteransko priobalje” (Tengerpart) ulje na platnu, 80 x 100 cm. Slika prikazuje obalu kod današnjega hotela Libertas i duboko plavetnilo ispod Boninova
Mađarski slikar Peter Ratz (1879. – 1945.) je zdravi slikar bujne i krjepke mađarske zemlje, postimpresionist i realist koji voli zelene i plave tonove, livade i brda, drveće i predgrađa. U sasvim drugom tonu i stilu je “Rabin koji čita” iz 1906. godine.
Nasreću je posjetio Dubrovnik i očarao nas slikom “Mediteransko priobalje” (Tengerpart) ulje na platnu, 80 x 100 cm. Slika prikazuje obalu kod današnjega hotela Libertas i duboko plavetnilo ispod Boninova (Boninovo je dobilo ime kao posjed obitelji Bona, tu je i gradsko groblje nastalo krajem XIX. stoljeća).
U pozadini ljetnog prizora se vidi crkva kapucina, Gorica sv. Vlaha i Petka. Slika je prodana na aukciji 2007. godine galeriji Kieselbach. Nema niti jedne kuće, samo makija i stijene.
“Sredozemna luka” iz 1914. (70 x 90 cm, ulje na platnu) prikazuje dubrovački porat, točnije šetnju prema Porporeli s drvenim barkama i dva jedrenjaka u pozadini. Odrazi u moru su ljetni, majstorski izvedeni.
“Mediteranski krajolik”, 100 x 100 cm, ulje na platnu iz 1914. godine prikazuje Mrtvo more na Lokrumu. Stijene u pozadini su vrlo slobodno interpretirane, tj. nije u boji i formi precrtao ih, već modelirao po želji. Doba je ljetno, kasno jutro.
“Iz dalmatinskog grada” je slika dubrovačkih Pila na kojima srednjoeuropski izgled (fijakeri s konjima, tramvaj, platane) remeti samo čimun žutih i lila sjena na kvazibaroknoj zgradi Atlasa, zapravo dignutoj od pl. Matea Pucića 1760. Takve sjene su više zimske, ali ležernost ljudi i plavetnilo visokoga neba odaju da je slikar u ime kolorizma pretjerao; i neka je! Teško je vjerovati da je ta slika nastala 1918., jer tko bi u ratnoj godini putovao i slikao.
Održavao je duh likovne kolonije Nagybánya
Péter Tagyosi Rátz (Császló, 27. listopada 1879. – Nagypeleske, 28. kolovoza 1945.) bio je mađarski slikar i istaknuti predstavnik druge generacije umjetničke kolonije Nagybánya i održavao je duh likovne kolonije Nagybánya živim između dva svjetska rata.
U dobi od 25 godina, u proljeće 1905., stigao je u Nagybányu (danas Baia Mare u Rumunjskoj) i otišao slikati u prirodi s Jenőom Maticskom. Maticska, koji se upravo vratio iz Rima, dao mu je savjet: „slikaj ono što vidiš, onako kako vidiš“. Zatim je studirao kod Istvána Rétija i Károlyja Ferenczyja. Godine 1906. osvojio je nagradu Fraknói Vilmos i otputovao u Rim s Rétijem, gdje je isprva pohađao besplatnu školu Instituta di Belle Arti, a zatim je na Američkoj akademiji nacrtao večernji akt. Godine 1907. slikao je u Anziju na Tirenskoj obali do jeseni, a zatim se vratio u Nagybányu. Izložio je nekoliko manjih slika u Salonu Könyves Kálmán.
Godine 1908. proučavao je građu Muzeja likovnih umjetnosti, a zatim preko Beča otišao u München. Godine 1909. proveo je gotovo godinu dana u Parizu, marljivo proučavajući zbirke, ujutro je slikao na obalama Seine, na ulicama i trgovima, a navečer je odlazio u Grande Chaumiére skicirati. Iz Pariza se vratio kući u Nagybányu, ali 1911. više ga nije bilo tamo, izbijanje Prvog svjetskog rata zateklo ga je na dalmatinskoj obali, kada je požurio kući u Nagybányu, gdje se oženio na početku rata. Godine 1915. izlagao je u Műcsarnoku. Pozvan je u vojsku, a zatim se vratio kući kao invalid u jesen 1918. Slikao je marljivo i s velikim entuzijazmom. Godine 1922. postao je član, a 1931. izvršni predsjednik Društva slikara Nagybánye. Njegova slikarska marljivost i dobar humor učinili su ga popularnom osobom u likovnoj koloniji Nagybánya.
Njegov talent pokazivao se u mnogim smjerovima, osim slikanja pejzaža, zanimalo ga je i prikazivanje ljudske figure, portreta i aktova. Uglavnom je ostao pri naturalističkom stilu, ali se unutar njega razvio i njegov individualni stil. Nakon rumunjske okupacije živio je i stvarao u Nagybányi oko desetljeće i pol. Godine 1935., kada je koloniju preuzeo grad, deložiran je iz svog ateljea. U to vrijeme povukao se na svoje imanje u Szatmáru, Peleské** (nažalost, nekoliko izvora netočno spominje Gacsály). Pokopan je u Nagypeleskéu 1945. godine.
