Iz onoga što slijedi, vidi se dokle sam stigao u svojoj borbi za interese Hrvata u Srbiji
Višedesetljetno prešućivanje i zatomljavanje tragedije srijemskih Hrvata, posebno hrtkovačkih, i potpuno gušenje svake kritike oko toga od krovnih „hrvatskih“ institucija u Subotici i ovdašnjih „hrvatskih“ medija je nedopustivo i ova politika Tomislava Žigmanova i Jasne Vojnić, čiji je nosilac Hrvatsko nacionalno vijeće iz Subotice, se ne smije nastaviti.
Dokle sam stigao za desetak godina govoreći i pišući o tome vidi se iz posljednjih događanja i mog zahtjeva za razgovor s gospođom Vojnić.
Dopis Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata (citat u cijelosti):
Miroslav Cakić
- Šantića 12/20
21000 Novi Sad
(mob: 065 688 2032)
Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
Laze Mamužića 22
24000 Subotica
(na ruke ravnatelju Josipu Bakou)
Poštovani gospodine Bako,
u razgovoru s gospođom Jasnom Vojnić u Petrovaradinu na proslavi dana rođenja bana Jelaćića prošle godine, kada je na moju molbu gospođa Vojnić rekla da će me primiti na razgovor (kasnije je dogovoreno da to bude poslije 15. prosinca 2025., kada ona bude imala vremena za to), a ja rekao da ću prethodno dostaviti materijal za taj razgovor, do danas do susreta nije došlo.
Kompletan materijal sam preko tajnika HNV-a, gospodina Petrekanića, dostavio još koncem studenog (potvrđeno mailom od 25. studenog) i u daljem dogovoru zamolio da taj materijal pregledaju kompetentne osobe u hrvatskim krovnim institucijama te gospođi Vojnić u pisanoj formi daju mišljenje o njemu kako bi naš razgovor bio koncizan i jasan.
U HNV-u sam za to apostrofirao gospodina Denisa Lipozenčića, zaduženog za kulturu Hrvata u Srbiji, a u ZKVH-u gospođu Klaru Dulić Ševčić i u HIU „Hrvatska rijeć“ gospodina Davora Bašića Palkovića, ključne osobe koje odlučuju što je u književnosti Hrvata u Srbiji dobro, a što nije.
Tema razgovora je zapostavljanje od hrvatskih krovnih institucija u Subotici tragedije srijemskih Hrvata, posebno hrtkovačke (što je tema mojih knjiga), zapostavljanje rada HKUPD „Stanislav Prpeprek“ i na koncu mog rada (operativnog i književnog) unutar naše hrvatske manjinske zajednice u Srbiji, a sve zbog moje kritike rada tih institucija i njihovih rukovodilaca.
Imam pravo na iznošenje svog mišljenja i te kritike duže od deset godina šaljem na preko sto relevantnih email adresa. Cijelo to vrijeme na preko 500 tekstova nisam dobio niti jedan jedini demanti već samo vrijeđanje na najvulgarniji način na društvenim mrežama i u „stručnim književnim časopisima“, ne samo mene osobno već i cijele moje obitelji, u čemu je prednjačio gospodin Tomislav Žigmnaov i njegovi trabanti.
Mašinerija hrvatskih krovnih institucija u Subotici i stotine zaposlenih u njima, plaćenih rukovodilaca i djelatnika zaduženih za zaštitu svakog pojednica pripadnika naše zajednice, je na to cijelo vrijeme šutjela, čak što više uslijedio je bojkot svega što radim i svega što je vezano za moj rad u našoj zajednici.
Deset godina sam pisao tko je Tomislav Žigmanov i danas kada je on najveći protivnik onoga što se radi u hrvatskim krovnim institucijama u Subotici (koji apsurd, jer je sve njegovo djelo), odnos prema meni se nije promjenio i zato sam zatražio razgovor s gospođom Vojnić koja je rekla da su vrata „Matice“ otvorena za sve (čak je o tome objavila i video na facebook portalu HNV-a).
Politika gospodina Žigmanova prema tragediji srijemskih Hrvata, prema udruzi „Stanislav Preprek“ i prema meni se mora promjeniti. Da to nije tako najbolje se pokazalo u slučaju zvanične posjete Požegi (poslije više od trideset godina) Hrtkovčana koji su ostali u Hrtkovcima i onih koji su otišli u Hrvatsku, pri čemu je taj susret iznenada pretvornen u „posjet Hrvata iz Srbije izbjeglim Hrvatima iz Srbije“!?
Ovaj slučaj sam opisao u dopisu „Licemjerje“ od 18. listopada 2025. godine (u prilogu) i direktni je okidač za razgovor s gospođom Vojnić u što se moraju svojim pisanim mišljenjem uključti ključne i kompetentne ličnosti hrvatskih krovnih institucija u Subotici.
Od gospodina Petrekanića sam i u telefonskom razgovoru od 25. siječnja ove godine dobio potvrdu da je moj materijal za razgovor s gospođom Vojnić zvanično dostavljen ZKVH-u (i NIU „Hrvatska riječ“) i ovo je upit Vama, gospodine Bako, dokle se stiglo sa tim prema dosadašnjim dogovorima.
Lijep pozdrav.
Prilog: „Licemjerje“
PS: Identičan dopis je poslan gospođi Karolini Bašić, ravnateljici NIU „Hrvatska riječ“.
Miroslav Cakić
U Novom Sadu, 27. siječnja 2026. godine. (kraj citata)
* * * *
Identičan dopis NIU Hrvatska riječ (citat u cijelosti):
Miroslav Cakić
- Šantića 12/20
21000 Novi Sad
(mob: 065 688 2032)
NIU Hrvatska riječ
Preradovićeva 11
24000 Subotica
(na ruke ravnateljici Karolini Bašić)
Poštovana gospođo Bašić,
u razgovoru s gospođom Jasnom Vojnić u Petrovaradinu na proslavi dana rođenja bana Jelaćića prošle godine, kada je na moju molbu gospođa Vojnić rekla da će me primiti na razgovor (kasnije je dogovoreno da to bude poslije 15. prosinca 2025., kada ona bude imala vremena za to), a ja rekao da ću prethodno dostaviti materijal za taj razgovor, do danas do susreta nije došlo.
Kompletan materijal sam preko tajnika HNV-a, gospodina Petrekanića, dostavio još koncem studenog (potvrđeno mailom od 25. studenog) i u daljem dogovoru zamolio da taj materijal pregledaju kompetentne osobe u hrvatskim krovnim institucijama te gospođi Vojnić u pisanoj formi daju mišljenje o njemu kako bi naš razgovor bio koncizan i jasan.
U HNV-u sam za to apostrofirao gospodina Denisa Lipozenčića, zaduženog za kulturu Hrvata u Srbiji, a u ZKVH-u gospođu Klaru Dulić Ševčić i u HIU „Hrvatska rijeć“ gospodina Davora Bašića Palkovića, ključne osobe koje odlučuju što je u književnosti Hrvata u Srbiji dobro, a što nije.
Tema razgovora je zapostavljanje od hrvatskih krovnih institucija u Subotici tragedije srijemskih Hrvata, posebno hrtkovačke (što je tema mojih knjiga), zapostavljanje rada HKUPD „Stanislav Prpeprek“ i na koncu mog rada (operativnog i književnog) unutar naše hrvatske manjinske zajednice u Srbiji, a sve zbog moje kritike rada tih institucija i njihovih rukovodilaca.
Imam pravo na iznošenje svog mišljenja i te kritike duže od deset godina šaljem na preko sto relevantnih email adresa. Cijelo to vrijeme na preko 500 tekstova nisam dobio niti jedan jedini demanti već samo vrijeđanje na najvulgarniji način na društvenim mrežama i u „stručnim književnim časopisima“, ne samo mene osobno već i cijele moje obitelji, u čemu je prednjačio gospodin Tomislav Žigmnaov i njegovi trabanti.
Mašinerija hrvatskih krovnih institucija u Subotici i stotine zaposlenih u njima, plaćenih rukovodilaca i djelatnika zaduženih za zaštitu svakog pojednica pripadnika naše zajednice, je na to cijelo vrijeme šutjela, čak što više uslijedio je bojkot svega što radim i svega što je vezano za moj rad u našoj zajednici.
Deset godina sam pisao tko je Tomislav Žigmanov i danas kada je on najveći protivnik onoga što se radi u hrvatskim krovnim institucijama u Subotici (koji apsurd, jer je sve njegovo djelo), odnos prema meni se nije promjenio i zato sam zatražio razgovor s gospođom Vojnić koja je rekla da su vrata „Matice“ otvorena za sve (čak je o tome objavila i video na facebook portalu HNV-a).
Politika gospodina Žigmanova prema tragediji srijemskih Hrvata, prema udruzi „Stanislav Preprek“ i prema meni se mora promjeniti. Da to nije tako najbolje se pokazalo u slučaju zvanične posjete Požegi (poslije više od trideset godina) Hrtkovčana koji su ostali u Hrtkovcima i onih koji su otišli u Hrvatsku, pri čemu je taj susret iznenada pretvornen u „posjet Hrvata iz Srbije izbjeglim Hrvatima iz Srbije“!?
Ovaj slučaj sam opisao u dopisu „Licemjerje“ od 18. listopada 2025. godine (u prilogu) i direktni je okidač za razgovor s gospođom Vojnić u što se moraju svojim pisanim mišljenjem uključti ključne i kompetentne ličnosti hrvatskih krovnih institucija u Subotici.
Od gospodina Petrekanića sam i u telefonskom razgovoru od 25. siječnja ove godine dobio potvrdu da je moj materijal za razgovor s gospođom Vojnić zvanično dostavljen ZKVH-u (i NIU „Hrvatska riječ“) i ovo je upit Vama, gospođo Bašić, dokle se stiglo sa tim prema dosadašnjim dogovorima.
Lijep pozdrav.
Prilog: „Licemjerje“
PS: Identičan dopis je poslan gospodinu Josipu Bakou, ravnatelju Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata.
Miroslav Cakić
U Novom Sadu, 27. siječnja 2026. godine. (kraj citata)
* * * *
Pored višemjesečne prepiske preko tajnika HNV, godpodina Petrekanića, i ova oba dopisa su proslijeđena (uz priloge) Hrvatskom nacionalnom vijeću. O svemu posjedujem obimnu dokumentaciju.
Da ovoga ne bude očito je da sjedišta hrvatskih krovnih institucija u Srbiji moraju biti u Beogradu i Novom Sadu pri čemu najznačajniji objekat za sve Hrvate, rodna kuća bana Jelačića u Petrovaradinu, otkupljena u cijelosti, mora biti administrativni i kulturni centar svih Hrvata u Republici Srbiji.
Miroslav Cakić
U Novom Sadu, 29. siječnja 2026. godine.
Prilog: Licemjerje, dopis od 18. listopada 2025. godine.
LICEMJERJE
Za govornicom u Hrvatskom saboru 26. rujna 2025. godine Jasna Vojnić, predsjednica Hrvatskog nacionalnog vijeća u Srbiji i zastupnica HDZ-a izjavljuje (citat): Hrtkovci nisu samo priča jedne noći, nego rana cijelog jednog naroda!
Pod tim naslovom „Hrvatska riječ“ br. 1172 od 3. listopada 2025. godine (str. 5) donosi i članak (autor M.V.R.) u kojem imeđu ostalog stoje i ove Jasnine riječi (citat):
Danas, 30 godina kasnije, u tim istim Hrtkovcima, ne postoji mjesto sjećanja, ali postoji Kuća Vojislava Šešelja u kojoj je samo prije deset dana Šešelj organizirao dernek, veliko veselje koje je za cilj imalo da se devedesete nikada ne zaborave i da strah nikada ne napusti domove Hrtkovčana!
I zato, još jednom koristimo ovu govornicu, da jasno kažemo: …zločin se ne slavi, žrtva se poštuje! Vjerujem da će i za Srbiju doći to vrijeme, da će u Hrtkovcima postojati mjesto sjećanja. Da će sazreti svijest kako se prošlost više ne smije skrivati niti izvrćati. …do tada, ne smijemo se umoriti od ponavljanja: Hrtkovci nisu samo priča jedne noći, nego rana cijelog jednog naroda! (kraj citata)
A kako to izgleda u praksi:
Ne da ne postoji mjesto sjećanja u tim ubijenim Hrtkovcima, nego ni pored silnog novca koji je otišao na sve strane u njima nije predviđena gradnja „male matice“, a prešućivanju žrtava srijemskih Hrvata i ne činjenju zapravo ništa po tom pitanju najviše su doprinijele upravo „hrvatske“ krovne institucije, sve locirane u Subotici i u rukama „bunjevačkih Hrvata“, godinama na čelu jednog čovijeka, Tomislava Žigmanova, pri čemu je on stvorio sve ono što je i danas tamo, uključivši i ustoličenje Jasne Vojnić kao predsjednice Hrvatskog nacionalnog vijeća u tri mandata.
Na osnovi toga milijuni eura i milijuni dinara poreskih obveznika iz Republike Hrvatske i Republike Srbije godinama se slijevaju u Suboticu u ruke uskog porodičnog i prijateljskog kruga „bunjevačkih Hrvata“ i nekolicine Hrvata poltrona vezanih za te institucije (plaćenih).
Ovo se moralo završiti svađom (oko novca i moći) između Žigmanova, kao političara (filozofa, vještog u nevjerojatnim manipulacijama, plagijatima i lažima) koji je politiku uveo u sve hrvatske institucije, pa i u HNV, te u sve pore ovdašnje hrvatske zajednice, i predsjednice HNV-a, Jasne Vojnić (psihologinje, vješte u ispraznoj slatkoriječivosti) koja tu istu politiku i danas sprovodi, iako se nacionalna vijeća po zakonu ne smiju nikako baviti politikom!
Ovo je pogubno za sve Hrvate u Srbiji, posebno srijemske Hrvate, jer ovu bunjevačku elitu u Subotici Hrvati u Srbiji zapravo ne interesiraju.
Najnoviji primjer toga vidi se i iz nedavno planiranog susreta Hrtkovčana u Kuli i Požegi, onih koji su ostali u Hrtkovcima i onih koji su ih prisilno napustili, na kojem je trabala biti i promocija dvije moje knjige i knjige Dragane V. Todoreskov o mom cjelokupnom književnom opusu.
Naime, kao jedini svjedok događjanja devedesetih godina prošlog stoljeća u Hrvtkovcima koji je o tome napisao knjigu, izložen sam (i cijela moja obitelj) nepojamnoj mržnji i nipodaštavanju svega što radim upravo od čelnih ljudi u ovdašnjoj hrvatskoj zajednici, a sve iz razloga skrivanja golgote srijemskih Hrvata. O svemu posjedujem obimnu dokumentaciju.
Počelo je tako što je Žigmanov, kao ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, držao moj rukopis knjige Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela (na hrvatskom jeziku) ravno godinu dana u svojoj ladici (nije uopće javio da je zaprimio rukopis), a kada je knjiga tiskana u Zagrebu (Tkanica d.o.o., 2015.) na mene (i moju obitelj) počine prava hajka. Kulminacija je blog „Srijemski Hrvat“ (inicijativa potiče od Ivane Andrić Penava iz Zajednice prognanih Hrvata) o čemu sam napisao knjigu Žigicarijada, knjiga o bolesnoj mržnji, a koju je izdao Književni klub HKUPD „Stanislav Preprek“ (Novi Sad, 2021.). Tako i ova udruga postaje „nepodobna“ i trpi veliku diskriminaciju u odnosu na „podobne“ udruge, većinom „bunjevačkih Hrvata“, kojih (udruga) je samo u Subotici dvadesetak, i onih hrvatskih udruga čiji su predsjednici poltroni čelnih „bunjevačkih Hrvata“ u Subotici!
Na pomirenje s Tomislavom Žigmanovim (nisam bio u svađi s njim već s onim što on radi!) pristao sam na dobronamjernu inicijativu predsjednika Zajednice protjeranih Hrvata Ive Martinovića pred emeinentnim skupom u Hrtkovcima za vrijeme proslave 200 godina crkve svetog Klementa, a pod uvjetom koji sam tada glasno i jasno pred svima rekao: „da se promjeni odnos krovnih hrvatskih institucija prema srijemskim Hrvatima, prema udrugama „Stanislav Preprek“ i „Dr. Nikola Dogan“ te prema meni“.
Ništa od toga, naprotiv!
U većini od dvadeset i dvije moje knjige tematika je vezana za Hrtkovce, odnosno Srijem, ali je samo za nekoliko u „hrvatskim“ medijima u Srbiji šturo objavljeno da su izašle, što je slučaj i sa šestesetak knjiga Književnog kluba HKUPD „Stanislav Preprek“ iz Novog Sada i knjiga njegovih članova!
Najnovija „igranka“ oko mojih knjiga je nastala kada je Zajednica protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata izdala kao drugo izdanje moju knjigu Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela (2024.), kada je doktorica književnosti i priznata književna kritičarka Dragana V. Todoreskov, pored niza prikaza djela poznatih pisaca, napisala na hrvatskom jeziku i knjigu o meni pod naslovom Branimir Miroslav Tomlekin, književna kritika i nešto više (2025.) i kada je sa Zajednicom protjeranih Hrvata sve pripremljeno za tiskanje drugog dopunjenog izdanja moje knjige Martina, priče o sudbini jednog grada, te dogovoreno da promocija te tri knjige bude u Požegi 18. listopada ove godine pri susretu Hrtkovčana, na što sam pristao, iako mi je želja bila da promocija ove tri knjige bude u Osijeku.
* * * *
No, ta, jedna od najljepših i najznačajnijih manifestacija za Hrtkovčane, susret poslije više od 30 godina, ali i za cijelu hrvatsku zajednicu, čiju inicijativu je također dobronamjerno pokrenuo Ivo Martinović, a koja treba da postane tradicionalna, ove godine zamišljena i sa promocijom tri knjige koje sve govore o Hrtkovcima:
Susret Hrtkovčana u Kuli i Požegi 18. listopada 2025.
Organizator: Zavičajni klub Hrtkovčana „Gomolava“
Program:
10:00-11:00 – Okupljanje u Društvenom domu u Kuli
11:00-12:00 – Sv. misa u Crkvi sv. Petra u Kuli – sv. misu predvodi župnik Župe sv. Klementa u Hrtkovcima, vlč. Ivica Živković
12:00-12:40 – Druženje u Društvenom domu u Kuli
12:40 – Odlazak na ručak
14:00-16:00 – Razgledavanje grada Požege (pod vodstvom profesionalnog vodiča, naše Hrtkovčanke Marte Kučinić)
17:00 – Predstavljanje knjiga Branimira Miroslava Tomlekina u Velikoj dvorani Fakulteta turizma i ruralnog razvoja u Požegi:
Uvodne riječi:
Marta Kučinić – predsjednica Organizacijskog odbora Z. K. „Gomolava“
Ivo Martinović – predsjednik Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata i urednik Biblioteke „Srijemski Hrvat“
Knjiga: Hrtkovci – priče o sudbini jednog sela
Knjigu predstavljaju:
– Dragana V. Todereskov (Novi Sad)
Knjiga: Martina – priče o sudbini jednog grada
Knjigu predstavlja:
– Denis Peričić (Varaždin)
Knjiga: Hrtkovačka salauka, Branimir Miroslav Tomlekin – književna kritika i nešto više
Knjigu predstavlja:
– Marijan Majstorović (Zagreb)
Gosti:
Vlč. Ivica Živković – župnik Župe sv. Klementa iz Hrtkovaca
Mirko Paulić – predsjednik udruge „Dr. Tomislav Dogan“ iz Hrtkovaca
Krešimir Tkalac – predsjednik udruge „Stanislav Preprek“ iz Novog Sada
Jasna Vojnić i Darko Sarić Lukendić (Hrvatsko nacionalno vijeće, Subotica)
Josip Bako i Klara Dulić Ševčić (Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotica)
Karolina Bašić i Davor Bašić Palković (NIU „Hrvatska riječ“, Subotica)
U Požegi, 12. kolovoza 2025. godine.
* * * *
Dogovor oko toga, koji je trajao nekoliko mjeseci, stigao je do sinopsisa za promociju, odabir slajdova i još mnogo drugog materijala, kada su mjesec dana pred samu promociju nastali „problemi“.
Naime, sjednica Upravnog odbora Zajednice na kojoj je trebalo formalno da bude donešena odluka o tiskanju knjige Marina, priče o sudbini jednog grada, a na koju (sjednicu) se čekalo od lipnja, održana je tek kada joj je 18. rujna nazočila Jasna Vojnić i na njoj je odlučeno da se tiskanje knjige, Martina, priče o sudbini jednog grada prolongira, a susret Hrtkovčana pretvori u nešto sasvim drugo!!!
Sjenica UO Zajednice protjeranih Hrvata od 18. rujna 2025. godine
Iz višemjesečnih kontakata s predstavnicima Zajednice vidjelo se da nešto „škripi“ i predsjedniku Zajednice protjeranih Hrvata, Ivi Martinoviću, sam 25. rujna poslao slijedeće pismo (citat u cijelosti):
Poštovani Ivo,
na arhitekturi su nas učili (i naučili) da sve ono što radimo mora biti maksimalno dobro ili ne treba da bude, najlošija varijanta je da nešto bude, a nije dobro. U arhitekturi je to pogubno, a mislim da je tako i u svemu drugom.
Ja sam sve do mirovine bio arhitekta (moja jedina velika ljubav što se posla tiče), a onda sam smatrao da, kao svoj dug prema mojoj obitelji, mojim Hrtkovcima i mojim srijemskim Hrvatima, koji su nepravično doživeli pravu golgotu, treba da napišen knjigu „Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela“, budući da sam bio i svijedok te golgote. Obzirom da nisam povijesničar priču o Hrtkovcima sam morao romanizirati, ali u njoj, kao i u ostalim mojim knjigama, svi događaji su povijesno autentični.
Hrtkovci su sinonim u cijelom svijetu za izgon Hrvata iz Vojvodine osim u Subotici, gdje su sve „hrvatske“ krovne institucije u rukama ljudi kojima je srijemska golgota strana stvar i interesiraju ih sasvim druge stvari, prije svih osobna korist.
To sam u Subotici prije desetak godina izjavio pred tamošnjim eminentnim skupom kojem su nazočili i Tomislav Žigmanov i Katarina Čeliković (tada zakon u hrvatskoj manjinskoj zajednici u Srbiji po pitanju kulture, ali i politike) i od onda sve što radim je anatemisano, a osobno sam (i cijela moja obitelj) vrijeđan na najvulgarniji i najprimitivniji način, čak uz „anonimne“ pretnje.
Pri tom je rukopis, uz relevantne preporuke, knjige „Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela“ Žigmanov držao u svojoj ladici ravno godinu dana ne javivši čak ni da ga je zaprimio!
Nije mi to nimalo smetalo, jer to govori samo o onima koji to rade, i nastavio sam da pišem još intenzivnije, a potpuno sam se uključio u rad literarne sekcije u „Prepreku“ i od nje stvorio Književni klub sa danas manifestacijama „Preprekovo proljeće“ i „Preprekova jesen“ na razini regije u kojoj se govori hrvatski (čak se može reći i Europe, jer dobijamo radove iz drugih zemalja u kojoj ima Hrvata koji pišu na svom jeziku).
Tek to je posebno zasmetalo Žigmanovu i hrvatska kulturna udruga u Novom Sadu doživljava cijelo vrijeme (i danas) istu sudbinu kao i ja. No, i u njoj su ljudi koji znaju što rade i što je što.
Ovo pišem jer je to što se radi pogubno za našu manjinsku zajednicu u Srbiji, ali i za sve Hrvate, posebno kada je u pitanju kultura, u ovom slučaju govorim o književnosti. O prešućivanju i zatomljavnju srijemske tragedije da ne pričam.
Iako u najboljim namjerama promocija moje dvije knjige u izdanju Zajednice protjeranih Hrvata („Hrtkovci“ i „Martina“) i knjige Dragane V. Todoreskov o meni nije pripremana kako treba (prije svega uz gubitak silnog vremena) i mišljenja sam da bi bila čak kontraproduktivna.
Želio sam da promocija tri knjige koje su kruna i kraj mojeg književnog rada u mirovini (napisao sam sve što sam mislio napisati i konačno idem u pravu mirovinu iako mnogi kažu da tu „apstinenciju“ neću moći izdržati, vidjet ćemo) bude u Osijeku i na razini njenih aktera, jedne Dragane V. Todoreskov, jednog Denica Peričića i jednog Marijana Majstorovića, koji dobro poznaju moj rad i više su nego kompetentni da govore o njemu.
Budući da je prolongirano tiskanje „Martine“ prolongirajmo i promociju dok „Martina“ ne izađe iz tiska, a kako bi ona (promocija) trebalo da izgleda vidi se iz materijala koje sam poslao Zajednici u ovih nekoliko mjeseci razgovora ili je uopće ne treba biti.
I opet moram reći, ja sam dio svog „posla“ odradio trudeći se da on bude maksimalno dobar i ako se taj rad krije zapravo se ne čini šteta meni (jer me ne zanima ni publicitet ni novac) već cijeloj hrvatskoj zajednici.
A promocija knjige „Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela“ u izdanju Zajednice protjeranih Hrvata može se izvesti (uz eventualno učešće Marijana Majstorovića, ako pristane) uz ručak pri susretu Hrtkovčana u Požegi.
Jedino bih molio da se ispoštuje dogovor po kojem 50 primjeraka treba da dođe u župu Hrtkovci i udrugu „Dr. Nikola Dogan“, te uz njih i 10 primjeraka meni (tih 10 primjeraka mogu se poslati mom sinu u Osijek).
U nadi da će „Martina“ biti tiskana u dogledno vrijeme te dalje suradnje želim svima u Zajednici uspjeh u radu, a posebno cijenim tvoj napor, Ivo, da uneseš neke normalnije korelacije unutar naših hrvatskih odnosa.
Veliki pozdrav i mojim Hrtkovčanima, Marti Kučinić i Zlatku Žužiću.
Miroslav
PS: Zlatko ima rukopis (u Wordu) mojih memoara, knjige pod nazivom „Naci park“ i zamolit ću ga da ti kopira jedan primjerak (u boji). Volio bih da ga pročitaš kada budeš imao vremena i da bez ikakvih obveza razgovaramo o tome.
Autorsko pravo na izdavanje mojih memoara imaju moja djeca i rukopis, pored Zlatka, ima samo još moj sin i Marijan Majstotović.
Novi Sad, 25. rujna. 2025. godine (19:55) (završen citat)
* * * *
U međuvremenu udruga „Nezavisna hrvatska lista“ iz Subotice, kao izdavač knjige Dragane V. Todoreskov Branimir Miroslav Tomlekin, književna kritika i nešto više (budući da su ispred udruge „Stanislav Preprek“ zvanično ponuđeni rukopis Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata i NIU „Hrvatska riječ“ odbili tiskati uz nebulozna obrazloženja) također odjednom ima „problema“ i ne distribuira knjigu institucijama i pojednicima kako je dogovoreno već sve knjige dostavlja autorici!
Povodom toga g-đa Todoreskov me je zamolila da poštom dostavim knjige svima za koje je dogovoreno i to sam učinio. Između ostalih po dva primjerka dostavio sam HNV-u, ZKVH-u, NIU „Hrvatska riječ“ i Zajednici protjeranih Hrvata uz slijedeći dopis (skenirano):
* * * *
Propratni tekst (citat u cijelosti):
- Ulomak iz recenzije profesora hrvatske književnosti Ivana A. Markovića iz Zagreba za knjigu Hrtkovačka salauka, Branimir Miroslav Tomlekin, književna kritika i nešto više:
U suvremenoj hrvatskoj književnoj historiografiji, dakle u radovima hrvatskih književnih povjesničara koji djeluju u akademskim ustanovama diljem Hrvatske, kao i u napisima i člancima suvremenih hrvatskih književnih kritičara što se objavljuju u domaćim književnim časopisima i dnevnom tisku, po svoj prilici nećemo naići čak ni na ime Branimira Miroslava Tomlekina, a kamoli na prikaz kojega od njegovih književnih djela.
Taj hrvatski književnik, koji živi u Novom Sadu te kulturno i politički djeluje u zajednici vojvođanskih Hrvata, potpuno je nepoznat književnoj i općenito kulturnoj javnosti u Hrvatskoj. No, to nije slučaj samo s njim, jer ni djela ostalih suvremenih hrvatskih književnika iz Vojvodine niti tko u Hrvatskoj stručno proučava niti kritički vrjednuje.
Cjelokupan život Hrvatâ u Vojvodini uglavnom je velika nepoznanica većini njihovih sunarodnjaka u matičnoj zemlji, a njihov rad na kulturnom-umjetničkom i društveno-političkom području ne samo da nije poznat u Lijepoj Našoj nego se, čini se, hotimice prešućuje iz nekih čudnih, da ne kažemo mutnih (političkih) razloga.
Pa kada Hrvati iz matične zemlje nemaju ni želje ni interesa proučavati i vrjednovati djela hrvatskih književnika koji žive i djeluju u Vojvodini, u slučaju Branimira Miroslava Tomlekina (to je inače pseudonim pisca čije građansko ime i prezime glasi Miroslav Cakić) toga se posla prihvatila novosadska književnica, književna povjesničarka i kritičarka dr. sc. Dragana V. Todoreskov, inače zaposlena u Matici srpskoj kao viša stručna suradnica – leksikografska redaktorica na projektu Srpska enciklopedija.
Kao autorica mnoštva objavljenih književnih i književnostručnih djela, bila je osoba više nego kompetentna za takav posao. Plod njezina studioznog rada jest monografija o književniku Branimiru Miroslavu Tomlekinu pod naslovom Hrtkovačka salauka – Branimir Miroslav Tomlekin, književna kritika i nešto više.
I tako se po tko zna koji put obistinila tvrdnja da su Hrvati prilično slijepi na to da među njima ima iznimnih ljudi koji stvaraju iznimna djela te da im na to pozronost mora skrenuti netko tko nije Hrvat, na što se gđa Todoreskov i sama usput osvrnula u monografiji.
- Završni tekst autorice knjige Dragane V. Todoreskov, doktorice književnosti i knjževne kritičarke:
Na koncu, završit ću knjigu u vjeri da će djelo ovo ga pisca, jednoga od najboljih što ih u ovome času ima hrvatska zajednica u Srbiji, unatoč svim zaprekama na koje nailazi autor, ali i cjelokupna Udruga »Stanislav Preprek«, biti na primjeren način vrjednovano te objektivno i nepristrano tumačeno, kao što i zaslužuje, a lišeno bilo kakvih aluzija na ličnost i izvanknjiževne aktivnosti Miroslava Cakića, alijas Branimira Miroslava Tomlekina, rabelaisovskoga šereta iz prelijepa srijemskog sela Hrtkovaca. (završen citat)
Dakle, tri tjedna pred promociju, od tri knjige dvije nisu postojale kod organizatora, tako da je susret Hrtkovčana očito morao ostati bez ovog kulturnog (književnog) dijela, ali kulminacija prave zlouporabe susreta Hrtkovčana u Kuli i Požegi dogodila se kada se odjednom uspostavilo da će u isto vrijeme (dan i sat!) biti održan susret „svih vojvođanskih Hrvata“ u Požegi!!!
Kada sam g-đu Vojnić na proslavi dana rođenja bana Jelačića u Petrovaradinu upitao kako je to odjednom ispalo, odgovorila mi je: „Slučajnost.“ (!?!)
A „svi vojvođanski Hrvati“ su skupina stalno istih likova „bunjevačkih Hrvata“ (ključnih igrača u „hravtskim“ institucijama i oko hrvatskog novca u Subotici) i nekolicina također stalno istih njihovih poltrona Hrvata (Žigmanovljevi elektori preletači!), koji idu na sve hrvatske mnifestascije kao putujuća kazališna skupina. Na njima zauzimaju prve redove (i u crkvi, tako da najvećim vjernicima mještanima ostaje pozadina crkvenog broda), drže hvalospjevne govore o svojim „uspjesma“ i velikim obećanjimu te se slikaju u tisuću poza koje objavljuju „hrvatski“ mediji u Srbiji (a samo „Hrvatska riječ“ nas košta svakog petka 20.000 eura)!
Zato je karakteristična spontana izjava od 15. listopada 2025. godine na facebook portalu HNV-a jednog Hrtkovčanina starosjedioca u vezi obećanog sadržaja susreta u Kuli, a vezana je i za dernek Vojislava Šešelja o kojem je g-đa Vojnić govorila u Saboru, jer se ni poslije 30 dana od derneka nitko od putujuće kazališne skupine nije obratio Hrtkovčanima, a kamoli da ih je posjetio: (citat)!
JAVNO PITANJE za HNV tj gospodju Jasna Vojnić i elektore.Po cijoj odluci i po cijem dogovoru ste stavili sape na skup Hrtkovcana u Kuli pa samim tim radi prikupljanja poena ( dzaba vam) i samopromocije preinacili u Skup Hrvata iz Vojvodine ,sramota je to sto radite i umesto da pomognete i izadjete u susret Hrvatima iz Hrkovaca vi nas kao ovce vodite na klanje radi sakrivanja vaseg nerada i nepostovanja nas a dan je 30 od dogadjaja.SRAMOTA !! Malo imamo problema i bez vas … verovatno ste radi toga i isli u ZG .Nikola Petrovic Hrvat iz Hrtkovaca!!! (kraj citata)
U Požegu se išlo po isprošene eure, kakva kultura, kakva književnost, kakvi Hrtkovčani!
Posebno je nedopustiv inače omalovažavajući odnos prema plejadi kompetentnih ljudi od imena i integriteta, u „slučaju Kula“ iz oblasti književnosti, ali i drugih u oblasti kulture, te forsiranje „podobnih“ likova, poltrona i mediokriteta, što je rezultat opće nekulture i bahatosti čelnika u „hrvatskim“ krovnim institucijama u Subotici, a samo zaradi političkih ambicija i osobne koristi.
Sukob dugogodišnjih suradnika, Tomislava Žigmanova i Jasne Vojnić, u samom vrhu naše manjinske zajednice, je znak krajnje nezdravog stanaja u njoj i pravi sunovrat, a u suštini je izazvan lociranjem svih krovnih „hrvatskih“ institucija u Subotici u rukama „bunjevačkih Hrvata“, tako da je bilo samo pitanje kada će se desiti (čuveni bunjevački „čvrsti stavovi“ u svemu i svačemu i pohlepa za novcem).
Srijemski Hrvati, jedini autohtoni Hrvati u Vojvodini (danas Srbiji) stradali su u tri golgote, u osveti 1945. i pripajanju istočnog dijela Srijema Vojvodini, u izgonu 1991. – 1995. te lociranju svih „hrvatskih“ krovnih institucija u Subotici prije dvadesetak godina!
Hrtkovci su u cijelom svijetu sinonim za izgon Hrvata iz Srbije devedesetih godina prošlog stoljeća, ali nisu u Subotici, gdje se ta njihova tragedija tretira samo u manipulativne svrhe, bolje reći, kao licemjerje, a često sliči na sprdnju.
(Definicija licemjerja: Licemjerje je ponašanje koje podrazumeva pretvaranje, neiskrenost i dvostruke standarde, gde osoba javno zagovara određene vrednosti ili principe, ali ih privatno krši.)
Vojislav Šešelj se sprda s hrtkovačkim žrtvama usred Hrtkovaca, a „bunjevački Hrvati“ u „hrvatskim“ krovnim institucijama u Subotici se maltene sprdaju sa svime što je vezano za srijemske Hrvate.
Na sprdnju liči i ono što se dešava oko rodne kuće bana Jelačića u Petrovaradinu pored desetine milijuna eura utrošenih u „hrvatske“ krovne institucije u Subotici i njihove djelatnike.
Prava sprdnja je i što se Biografski leksikon Hrvata istočnog Srijema završava 2011. godine na desetom slovu abecede u prvom tomu (zbog nedostaka novca!) dok se preko takvog leksikona Bunjevaca i Šokaca u 17 tomova (a bit će ih 30) te članaka u „Hrvatskoj riječi“ i drugdje može u detalje saznati sve o muškim i ženskim bunjevačkim gaćama!
Sprdnju tjeraju „bunjevački Hrvati“ u „hrvatskim“ krovnim institucijama u Subotici i sa mojim knjigama čija tematika je u većini vezana za Hrtkovce, odnosno Srijem.
„Bunjevački Hrvat“ (Bunjevac i Hrvat u isto vrijeme, dvije nacionalnosti u zemlji u kojoj živimo) Tomislav Žigmanov, tada ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, zatim srbijanski ministar za ljudska i manjinska prava, a danas potpredsjednik u pokrajinskoj vladi Maje Gojković i još uvijek „predsjednik“ nepostojeće hrvatske političke stranke, u svom stručnom časopisu za književnost i umjetnost „Nova riječ“ piše da knjigu u kojoj su moje pjesme o Hrtkovcima treba spaliti, a Jasna Vojnić, koju je preko svojih elektora na mjesto predsjednice Hrvatskog nacionalnog vijeća upravo on ustoličio (velika je sramota za sve Hrvate da se njihovo nacionalno vijeće u Srbiji bira preko elektora), i danas zastupnica HDZ-a u Saboru sa oko 800 glasova Zvonka Milasa iz Srbije (iako se nacionalna vijeća, ponavljam, po zakonu ne smiju baviti politikom), šalje na moju email adresu u vrijeme kada je s Žigmanovim bila u, malo je reći, dobrim odnosima, poruku „da ću gorko zaplakati za ono što radim!“.
Evo što o tome svemu, odnosno o stanju oko rodne kuće bana Jelačića kaže g. Anton Delić, poznati intelektualac iz Beograda, na facebook portalu DSHV-a od 17. listopada 2025. godine (citat):
Anton Delic: Kuca bana Jelacica nece biti u funkciji novosadske zajednice ni nakon ponovljenog redizajna. Zasto? Zato jer bi tzv. Krovne institucije izgubile uporisnu tocku djelovanja. To je politicka odluka kako bi svi resursi “zajednice” bili i ostali na upravljanju bunjevacko hrvatskog klana unutar subotickog atara. Plemenska kultura oblikovana, ustolicena, institucionalizirana kroz DSHV=HNV= ZKVH=HR nece dozvoliti da se novosadska i beogradska kulturna elita i resursi umreze u Zajednicu Hrvata u Srbiji.(kraj citata)
* * * *
Slijedeći saziv Hrvatskog nacionalnog vijeća po sistemu jedan čovijek jedan glas moraju činiti Hrvati i sjedište mu mora biti u Beogradu ili Novom Sadu ili će hrvatska manjinska zajednica u Srbiji potpuno nestati (ostat će samo jedni i drugi Bunjevci), a srijemskim Hrvatima će biti izbrisan svaki trag tisućuljetnog postojanja na ovim prostorima.
