U Zagrebu se početkom pedesetih godina XX. stoljeća politika uvlači u sve pore grada, i to neka čudna politika, jer je to politika koja se kreće u začaranom krugu neostvarivih zadataka
U članku Gavellinom “Krleža i Zagreb” nije jasno koristi li Gavella Krležu da bi pisao o Zagrebu, ili obrnuto. Vrlo lukavo, ipak je to 1953. godina, kada treba mjeriti svaku riječ.
“Kroz shematički geometrijski tlocrt slobodnog i kraljevskog glavnog grada, kroz one dosadno nanizane uvijek jednako orijentirane ulične vertikale i horizontale, imenovane po slavnim velikanima, gledam kao kroz tamničke rešetke prostor prvog Krležinog životnog kretanja.”
“Kao da je pod gričkim obroncima bilo još kakvog plemenitog materijala, koji u slučaju Krležinom tako eruptivno izbio. Čovjek sam stvara svoju fiziognomiju, ali i u najmarkantnije crte čovjekova karaktera uvijek će se znati ušuljati neka sjena (je li Gavella čitao C. Junga, op. T.T.), što potiče iz životnog supstrata, koji leži izvan dohvata i ljudskog htijenja. Takve neke sjene… toga konglomerata nagomilanih izrazitosti i neizrazitosti, karaktera i nekarakternosti (!), a mogli bismo nanizati još nekoliko protivština, koje u svojoj smjesi daju konture Zagreba u kakvom se rodio Krleža. Pa ipak u toj čudnoj, po mnogočem negativnoj smjesi znalo bi katkad zabljesnuti, gotovo bih rekao prosuziti, mnogi vrijedan kamičak, još vrjedniji od neznatnosti svoga nalazišta.”
Masa izvannarodnih pridošlica
“Narodni kulturni i politički centar potpuno centrifugalno rastrganoga narodnog područja, izgrađen na periferiji svjetskoga ekonomskog i političkoga zbivanja, u koji se tek lagano počinju udomljavati građanska ekonomska čvorišta, kapitali nastali ili malograđanskom štednjom ili avanturističkim prigrabljivanjem konjunktura ili napokon kamufliranom infiltracijom stranog kapitala, narodni centar u kojem živi masa izvannarodnih pridošlica, reprezentativno kulturno stvaranje podržavano minimalnim materijalnim pritocima k tomu još u vječnoj borbi stranih kultura, koje mu gotovo osporavaju teren, administrativni centrum i narodne i protunarodne politike.”
“Politika se uvlači u sve pore toga nekadašnjeg Zagreba, i to neka čudna politika, jer je to politika koja se kreće u začaranom krugu neostvarivih zadataka.”
“Pa ipak politika koja ulazi u krvotok toga grada stvarajući jasno obilježene likove političkih junaka i političkih kukavica – politika bez pravih pobjeda i bez definitivnih poraza – beskompromisnost stavova bez nekih naročitih konzekvencija, kompromisna politika koja stvara ali i podgriza karaktere, politika koja postavlja visoko moralne lične ideale no dajući im malo mogućnosti ustrajanja nad tim moralnim pijedestalima – politika najtemperamentnijih zaleta i poleta i isto takovih rezignacija, padova.”
“Politika koja osjeća da i u najsretnijim slučajevima samo suodlučuje u davanju smjernica događajima, kao onaj učenik na školskom volanu, koji je zapravo vođen tuđom rukom, što sjedi iza njega.”
Hrvatski politički plamičak
“Igranje s hrvatskim političkim plamičkom postaje najednom i te kako ozbiljno, politički cikloni i anticikloni koji su se tako dugo skupljali izvan hrvatskog prostora približuju se početkom 20. stoljeća Zagrebu i u hrvatskom životu stvaraju na tlu dosada smatranom neznačajnim, europejska, šta više svjetska maksima političkog tlaka. A naši ondašnji političari žive i nadalje u uvjerenju da i oko toga požara mogu i dalje igrati svoj fiškalno politikantski programski ples.”
Krleža u novoj atmosferi
Po Gavelli u toj atmosferi prožetoj politikom i Krleža tu dramu Europe i hrvatstva doživljava intimno kao svoj osobni problem i ranu. “Krleža navikao ulaziti stvarima tako reći pod kožu, došavši do suočenja s tim centrom koji je regulirao sve zbivanje oko njega, u Krleži se je morao probuditi čovjek javnosti, čovjek uza svu svoju prirodnu zakopčanost ipak interesiran duboko javnim životom.”
“Ali je specifična zagrebačka pamet često znala izazvati i neobično snažne realističke autokritičke epizode. Zagreb je bio gotovo prisiljen igrati romantičku ulogu, ali je u njemu uvijek živila korekturna spoznaja o faktičnoj ispraznosti te romantike, a što je još važnije ta specifična zagrebačka skepsa prema samom sebi nije nikad prelazila u cinizam, već u neku umornu i simpatičnu rezignaciju. Mogli bismo nabrojiti niz takvih simpatičnih pametnih Zagrepčana no najizrazitiji je predstavnik toga niza Krleža.”
Dugo sam mislio (T.T.) da je Krleža bio hrabar i svoj dok ga nije stisnuo pajdaš J. B. Tito, ali realno on je (makar to nazivao ironijom) glorificirao austrijsku vojsku za vrijeme rata, napravio neki manji ispad oko Slavka Kvaternika (1878.-1947.), o čemu nema nikakvoga svjedočenja osim njegovog napisa o pijanoj „januarskoj noći“.
Rugao se domaćoj buržoaziji (Glembay), domobrančekima, Crkvi, autoironično i samom sebi (Leon), ali je ostajao na sigurnoj distanci prema dinastiji Karađorđevića. Uvijek je bio distanciran i prema HSS-u i prema pravašima, pa ga kralj Aleksandar nije htio učiniti mučenikom.
Čudno je i njegovo komotno izvlačenje iz komunističke afere Diamantstein, a vrlo mu je koristio i sukob sa staljinistima (tri ovna, Milovan Đilas, Radovan Zogović i Jovan Popović).
S Titom je njegova bliskost više nego čudna, o čemu smo već pisali u Hrvatskom Fokusu. Prema Srbima se odnosio svisoka, ali prijateljski. Vratimo se Gavellinim opažanjima.
(Svršetak u sljedećem broju)
