Oliver Frljić u ZKM-u nije režirao radikalno čitanje Arthura Millera, nego njegovu moralnu i dramaturšku podvalu
Pod naslovom „Vještice iz Salema“ napravio je predstavu koja krivotvori smisao Millerove drame, izvrće njezinu etiku i pod krinkom kazališne provokacije proizvodi jedan od najodvratnijih prizora suvremenog hrvatskog teatra: dijete pretvara u zavodnicu, manipulatoricu i krivca
Pročitajte Čadežovu kritiku iz Jutarnjeg lista:
“Oliver Frljić u ZKM-u nije režirao radikalno čitanje Arthura Millera, nego njegovu moralnu i dramaturšku podvalu. Pod naslovom „Vještice iz Salema“ napravio je predstavu koja krivotvori smisao Millerove drame, izvrće njezinu etiku i pod krinkom kazališne provokacije proizvodi jedan od najodvratnijih prizora suvremenog hrvatskog teatra: dijete pretvara u zavodnicu, manipulatoricu i krivca. Millerovu Abigail Williams, sedamnaestogodišnju bivšu sluškinju tridesetpetogodišnjeg Johna Proctora, Frljić je pretvorio u jedanaestogodišnju djevojčicu. Glumica Nikolina Prkačin, koja je igra, na početku predstave jasno, glasno i izazovno naglašava da ima jedanaest godina. Nakon toga sljedeća dva sata igra napadno infantilizirano, razmaženo i pokvareno dijete koje manipulira Proctorom, njegovom suprugom i cijelom zajednicom te pokreće niz smrti. Tu nema nikakve dvosmislenosti, nikakve simboličke magle i nikakvog alibija u navodnoj “dekonstrukciji”. Lik kaže da ima jedanaest godina i predstava ga do kraja tretira kao jedanaestogodišnje dijete.
Odgovornost odraslog muškarca prebacuje na dijete
Upravo je u tome skandal. Nije problem u tome što je Frljić Abigail pomladio. Problem je u tome što ju je pomladio na jedanaest godina, a zatim joj ostavio funkciju odrasle ljubavnice, seksualne suparnice, osvetnice i uzročnice katastrofe. Time se odgovornost odraslog muškarca prebacuje na dijete, a dijete se prikazuje kao pokvareni zavodnik. To nije hrabro kazalište. To je moralna gadost.
Američki klasik Arthur Miller (1915. – 2005.) ljubavni je zaplet svoje drame izmislio, ali je političku pozadinu našao u stvarnim salemskim procesima protiv vještica iz 1692. godine. U stvarnoj povijesti nema nikakve ljubavne veze između Johna Proctora i Abigail Williams. Povijesni Proctor imao je oko šezdeset godina, a Abigail je doista bila jedanaestogodišnje dijete. Miller je, međutim, upravo zato u drami mijenjao njezinu dob. Trebao mu je odnos krivnje, strasti, osvete i javne histerije. Trebala mu je mlada žena, a
ne dijete. Njegov Proctor nije žrtva dječje podlosti, nego čovjek koji je sagriješio i čiji se privatni grijeh pretvara u javnu katastrofu. Frljić je tu konstrukciju razbio i onda se pravio da još uvijek radi Millera. U predstavi od izvornika ostaje tek nekoliko razbacanih rečenica, zatrpanih vulgarnostima, psovanjem majke, telefonskim razgovorima u 17. stoljeću, jeftinim doskočicama i izravnim obraćanjima publici.
Budući da Frljić potpisuje režiju, supotpisuje dramaturgiju, a njegov je i prijevod, teško je govoriti o interpretaciji. To je prije prisvajanje klasika kako bi mu se podmetnuo smisao koji kod Millera ne postoji.
Više od skandala
Miller je napisao dramu o krivnji, savjesti, laži, političkom progonu i cijeni osobnog imena. Frljić je od toga napravio predstavu u kojoj se jedanaestogodišnje dijete ponaša kao demonska zavodnica. Time nije demistificirao klasika, nego ga je vulgarno falsificirao. Nije razotkrio licemjerje zajednice, nego ga je proizveo. I nije stao na stranu žrtve, nego ju je pretvorio u krivca. Zato ovo nije samo loša predstava. Ovo je primjer kazališta koje pod egidom radikalnosti traži pravo da bude neodgovorno, neuko i moralno perverzno. Frljićev problem odavno nije višak provokacije, nego manjak mišljenja. Kad se taj manjak spoji s dječjim tijelom,
Millerovom dramom i institucionalnom zaštitom ZKM-a, rezultat više nije kazališni skandal. Rezultat je sramota.
Što još dodati? Millerova drama ima dvadeset i jedan lik i skupinu neimenovanih djevojaka, a u Frljićevoj predstavi ostalo ih je devet, a igraju ih Milivoj Beader, Hrvojka Begović, Linda Begonja, Dado Ćosić, Ivan Jurković, Ugo Korani, Adrian Pezdirc, Nikolina Prkačin i Petra Svrtan. Redukcija sama po sebi nije problem. Problem je što se iza nje ne vidi dramaturška nužnost, nego praznina koju predstava puni estradnom paralelnom radnjom, glumljenjem glumaca iz holivudskih filmova s Marilyn Monroe i tračem da je Miller Vještice iz Salema napisao kako bi se pred njom opravdao zbog nevjere. Tako se tragedija savjesti i političke histerije pretvara u bučnu trač-partiju u kojoj se urlanje, grimase i karikirani pokreti nude kao dokaz suvremenosti. Kada ni to nije dovoljno, počinju se nizati projekcije aktualnosti: obavijest da je Thompsonov tim uskratio dopuštenje za korištenje pjesama, fotografija premijera Plenkovića i njegove djece s Thompsonom, zatim snimka uhićenja Mile Kekina, predstavljenog kao žrtva. Pri kraju Dado Ćosić izgovara da je najmlađi HOS-ovac jer je s tri i pol godine zapalio srpsko selo, a Ugo Korani potom puzi pozornicom, sapet konopom, i velikim slovima ispisuje riječ „Frljić“. Narcisoidno prenemaganje redatelj završava raspravom o vlastitom anusu, iz kojega izlaze „malo govanca i srpska zastava“, te slikom punjene ptice za koju se kaže da je hrvatski sokol pretvoren u američkog orla. Glumci pucaju i pozornicom se razleti perje.
To više nije provokacija ni političko kazalište, nego samodopadna demonstracija nemoći: svi su drugi zli, zatucani i nasilni, a oni na sceni napredni i čisti.
Upravo zato ovaj Frljićev Miller ne završava kao optužba protiv lova na vještice, nego kao njegova karikatura. Predstava koja tvrdi da raskrinkava mehanizme progona sama proizvodi vlastitu malu inkviziciju, s unaprijed poznatim krivcima i unaprijed podijeljenim moralnim ulogama. Toliko se ni Zlatko Vitez nije ulagivao predsjedniku Tuđmanu kad mu je 14. svibnja 1997. u zagrebačkom HNK-u priredio raskošni igrokaz „Seh križnih putov konec i kraj“; samo što se ovdje ne ulizuje jedino aktualnoj vlasti u Zagrebu, nego i vlastitoj slici o moralnoj nadmoći.”
1 komentar
Zanimljivo je kako se sve tepa mentalnim bolestnicima i mentalnim nakazama.
– napredan,
– kontroverzan, …