Djela Jakše Fiamenga dijalog su s morem, suncem, vremenom, gradovima, Mediteranom, čovjekom, kršćanstvom, smrću, arhetipom, banalnošću svakodnevnice, usamljenošću, smislom…
Reći za Jakšu Fiamenga da je bio akademik, novinar, urednik kulturne rubrike u Slobodnoj Dalmaciji, da je rođen na Visu, Komiža, 1946., te da živi od 1962. u Splitu te da je diplomirao na Pedagoškoj akademiji u Splitu i FF u Zadru je šturo i manje važno. Reći da je skladatelj poznatih uspješnica Nadalina, Piva klapa ispod volta, Karoca (tu je vjerojatno malo vidio Georgesa Moustakija, Le meteque), Infišan san u te, i druge bila bi potpunija informacija, dovoljna za jedan pohvalan doprinos zajednici.
Ali Fiamengo je prije svega pjesnik i to pjesnik erudit i filozof. Tijekom šezdesetih surađivao je sa filozofom književnikom Danijelom Dragojevićem (1934.-2024.) vrlo zakopčanim i izoliranim (suprotnost Fiamengu), Tončijem Petrasovom Marovićem (1934.-1991.) i Anatolijem Kudrjavcevom (1930.-2008.).
Što je na njega poetski utjecalo, što je volio?
Nema neposrednost i vic prijatelja mu Popadića (Momčilo 1947.-1990.), ali neke teme i stilski pristup su mu bliski Slavku Mihaliću (1928.-2007.), osobito doživljaj Dubrovnika.
Druguje i s Lukom Paljetkom (1943.-2024.), Tonkom Maroevićem (1941.-2020.), dragi su mu Tin Ujević (1891.-1955.) i Josip Pupačić (1928.-1971.)
Od stranaca voli Federica Garciju Lorcu (vidi prijevode D. Ivaniševića), K. Kavafisa, J. Preverta, P. Nerudu. Puno južnjaka i otočana, osim Mihalića, u njegovom vidokrugu. Tu su još sigurno Ante Cettineo (1898.-1956.) i A. G. Matoš (1873.-1914.). Možda i Tadijanović? Nebitno.
On kao pjesnik nije ulovio ribu iz dubina koja se lijeska u tisuću šara, niti je izbrusio biser, niti je upao u zamku okoštaloga šansonjera da sadržaj žrtvuje formi. Njegova djela su svjetlopis Mediterana, osobito je uspio kada hoda između Brača, Visa, Splita i Dubrovnika.
Lijepo je doživio i opjevao Istru, ali na jugu je više svoj.
Njegova djela su dijalog s morem, suncem, vremenom, gradovima, Mediteranom, čovjekom, kršćanstvom, smrću, arhetipom, banalnošću svakodnevnice, usamljenošću, smislom. Čovjek čita Fiamengovu pjesmu kao razgovor s eruditom, kao nadrealističku sliku broda u boci, grada u boci, ali nema Boke iako ima Viktora Vide.
Tu je i hrvatska riječ, glagoljaška, čakavska, Marul, Držić, Hektorović, pa na kraju i Maroević i Paljetak.
Ali pjesme piše štokavskom ijekavicom, s rimom blagom, tek da tečnija bude sažeta misao. Dijalektički antibarbarus.
Nijedan čovjek nije otok. Osim Fiamenga. A Fiamengo nije Varemengo!
Niti poludjela cesarićeva žar ptica, plamenko, već jaki Jakov, Yaksha.
“Da lontano io vengo
Un ritratto ti dipingo
Come fece Fiamengo“
