Istiniti događaji su “lažna slika svijeta”, ljudska dobrota “naivnost”, ljepota je “kič”, dobrota “licemjerje”, transcendentnost…, a s druge strane, predstave koje se temelje na mraku, zlu, nasilju veličaju se kao vrijedne, hrabre, istinite
“Istina i laži o kanonu – ili kako smo zbog svjetonazora izgubili pravo na lijepo/ dobro/ sveto u umjetnosti” (Citadela libri, Zagreb, 2021.) djelo je dr. Sanje Nikčević (Varaždin, 1960.). Ovo djelo dijeli plijeni autentičnošću, iskrenošću, dubokim uvidima i erudicijom, sposobnošću širega sagledavanja i povezivanja činjenica, jasnim kriterijima i metodologijom, sažetošću, te onim što nedostaje mnogim Hrvatima – karakterom i temeljitosti.
Kažimo da je dr. S. Nikčević završila na FF-u u Zagrebu francuski jezik i komparativnu književnost, karijeru započela proučavanjem američke drame, napisala više stotina vrlo solidnih znanstvenih radova i tek u zrelim godinama postala sveučilišni profesor; što jest dobar model, model meritokracije.
Najbolje progovoriti o libertinizmu koji poput Trojanskoga konja guši zapadni svijet i kulturu kao važnu sastavnicu duhovnosti, riječima same autorice. Jer ta ideologija perfidno, u ime slobode i pojedinca nastavlja tamo gdje je Friedrich Engels stao u kritici (čitaj rušenju) obitelji, države, privatnoga vlasništva, religije i tradicije; ono ruši društvo, identitet (čak i spolni), humanizam i stvara antikulturu i protukulturu.
“Kanon je uspostavljen nakon Drugoga svjetskog rata i pobjede sekularističkoga svjetonazora u cijeloj Europi. Od tada se kao kvaliteta djela priznaje samo jedna poruka – kritika društva, ali bez ikakve transcendencije. Bez milosti se izbacilo sve što afirmira lijepo, dobro, a naročito sveto. Iako je kazališna umjetnost u dvjema najvažnijim epohama (antika i srednji vijek) proizašla iz svetog, iz suvremenog kanona izbačeno je sve što afirmira kršćansko… I tako do dana današnjega. U cijeloj Europi.”
“Prošavši epohe i kanon… shvatila sam da je iz kanona izbačeno puno odličnih drama, ali i cijele epohe (srednji vijek je postao “mračno doba”, barok epoha debelih žena u slikarstvu i nerazumljive poezije, a građansko kazalište nije ni zabilježeno u periodizaciji!).”
Ljudima se vlada strahovima, a i mitom.
“U glavnu kazališnu struju ne ulazi se afirmirajući lijepo, dobro, sveto nego pokazujući kako je tvoja zemlja homofobna, fašistička i rasistička. Identično je i sa teorijom koja ima zadani kalup unutar kojega mora djelovati…, kako će asistent napraviti karijeru na fakultetu s temom koja ruši kanon kad ondje prima plaću i želi napredovati u sustavu koji se na tom kanonu temelji? Gdje ćeš naći mentora koji će te podržati i obraniti?”
Novoorwellovski govor
Autorica se pita kako je moguće da se predstave koje govore o važnim temama i duhovnosti, u kojima likovi prave dobre izbore, kaju se i popravljaju proglašavaju lažnima, stereotipnima i nevrijednima? Pouka se naziva prisilnim dociranjem, istiniti događaji su “lažna slika svijeta”, ljudska dobrota “naivnost”, ljepota je “kič”, dobrota “licemjerje”, transcendentnost “laž” itd. u skladu s novoorwellovskim govorom. A sve skupa se naziva podilaženjem publici.
S druge strane, predstave koje se temelje na mraku, zlu, nasilju veličaju se kao vrijedne, hrabre, istinite.
“Kako je moguće da kritičari tvrde da je vrijedna umjetnost ono što publika ne želi gledati, a teoretičari nam to potvrđuju mudrim i sve manje razumljivim tekstovima?”
Krive premise
Tri su po autorici krive premise na kojima se zasniva kanon:
- Prava umjetnost je neovisna od politike i društva, i mora biti istinita i hrabra kritika društva
- Umjetnički kanon je vječan i neprolazan
- Sadašnja glavna struja (donedavno marginalci) je vrhunac umjetničke “evolucije”.
“U Hrvatskoj je upravo HNK u Zagrebu glavni predstavnik… kazališta glavne struje. To je ono kazalište koje ima silan državni novac jer se smatra vrijednim i važnim, koje ima medije pa za njega znaju i oni koji ne idu u kazalište, i koje ima međunarodne veze jer pripada kazalištu glavne struje.”
“Zašto sve velike promjene u društvu idu kroz kazalište, odnosno uz njegovu pomoć? Kazalište djeluje na nas na više razina, na naše emocije, na naš razum, na našu dušu” (jasno danas TV, internet zaglupljuje mase, kazalište je nekad okupljalo pismenu elitu, op. T.T.).
“Kazalište nam je dakle nositelj ne samo smisla svijeta i života nego i slike toga svijeta.”
“Hrabri kritičari društva” (posprdno) obilato su nagrađeni pozicijom u glavnoj struji, nagradama, gostovanjima, visokim honorarima.
Barok nam se tumači kao pesimističan i komplicirane forme, s tim da “većina obrazovanih ljudi ni ne zna kako je u španjolskom zlatnom vijeku cvalo izvrsno religiozno kazalište, te da je španjolski kazališni barok jednako razvijen i kvalitetan kao i elizabetinsko doba” (znatno razvijeniji, iako nije imao genija poput Shakespearea. Odmah iza njega je francuski barok, vidi Corneille npr., op. T.T.).
Iza svega zla stoji – Krleža!
“Bilo kakvu povezanost pisaca u kanonu s vjerom ili crkvom prešućujemo ili umanjujemo. Zato se ni na najvećem valu afirmacije ženskog pisma nitko ne će sjetiti da je prvi autor prikazanja u Europi autorica – Hrosvita – samo zato jer je bila benediktinka, kao što se ne spominje koje je vjere bio Shakespeare, i njegov otac, jer su bili katolici.”
“Čitava je hrvatska književnost za Krležu TEK LEŠEVI, CRVI, MUMIJE, GAMAD koju je trebalo doslovno spaliti. U skladu s ideologijom u koju je vjerovao (nije taj vjerovao u nikoga i u ništa draga Sanja, op. T.T.), tj. komunizam i jugoslavenstvo, i svjetonazorom, ateizam, koji je zagovarao, smatrao je svekoliko uništenje starog kao jedini način oslobođenja pojedinca, pa je cijelu književnost s puno euforije i uvreda otpremio u ropotarnicu povijesti.”
To je potvrdio Krleža u eseju “O našem dramskom repertoaru”, 1948., a iste stavove je zastupao cijeli život.
Prijateljstvo s doživotnim Predsjednikom (diktatorom) Titom omogućilo je Krleži da njegova riječ postane kanon. Bio je predsjednik Suda časti Društva književnika Hrvatske, i izbacivao nepodobne pisce.
U Njemačkoj takav status imao je Bertolt Brecht, u Mađarskoj je “arbiter elegantiae” bio zloglasni György Lukacs, a tu je i József Revai. Na sreću KP nije pobijedila u Francuskoj, inače bi Jean Paul Sartres bio još dosadniji.
I danas u našem obrazovnom sustavu i medijima vlada Krležin “pravorijek” u kojega je teško dirati jer su generacije na tome zadojene, a krležolog biti velika je bila sinekura. I čast i mast(odont)!
(Svršetak u sljedećem broju)
