Čaršija je živa samo u radni dan, i što ima života u muhamedovskim većim mjestima u Bosni, to je na čaršiji
Brat Stjepana Radića, Antun Radić (1868. – 1919.), bio je svestran čovjek. Osim što je tečno govorio desetak jezika, bio je prvoklasni etnograf (znanost o svim aspektima narodnoga života), ideolog seljačke stranke, gimnazijski profesor, polihistor, prevoditelj.
Ban Khuen ga 1897. otpušta iz službe, jer nije htio glasati za vladinog kandidata. Umire u siromaštvu 1919., a žena mu počinja na njegovom grobu samoubojstvo, jer joj nova vlast ne daje muževu mirovinu.
Preskačem sjajne Antunove misli, te temeljitu analizu djela Julesa Micheleta, velikog povjesničara i romantičara zanesenoga ljubavlju za narod, za puk.
Predmet ovog članka je autorovo “Izvješće o putovanju po Bosni i Hercegovini” iz 1899. godine.
“Malo bi kazao o čaršiji tko bi kazao da je to niz sprijeda otvorenih daščara u kojima zanatnici rade i prodaju svoju robu… nije to zapadno – evropska “ulica” kuda besposleni svijet šeće. Čaršija je živa samo u radni dan, i što ima života u muhamedovskim većim mjestima u Bosni, to je na čaršiji. Čaršija je muhamedanskomu zanatniku – ne druga, nego prva kuća; i da doma ne spava – jer mnogi na čaršiji i jedu – bila bi mu i jedina.”
Autor navodi da su u Bosni samo dva kulturna sloja, muhamedanski i kršćanski. Mnogi muslimani se bave vrlo sitnom trgovinom (“cijeli dan ne prodadu ni za 10 novčića”), te pijući kavu, pušeći i razgovarajući dolaze u gubitak, čak i zemlju moraju prodavati.
Smatra da je to dio duševnosti “muhamedanaca”, nehaj sa kojima ostavljaju stvari da idu same po sebi (laissez faire, laissez aller), i to bez zabrinutosti. Svaki zanatnik je ujedno i trgovac, a većina ih ima zemljišta koja obrađuju kršćanski kmetovi.
“Bitio kod kuće znači biti s porodicom…, a to bi u Bosni značilo biti zatvoren za drvenom rešetkom, ili barem za uličnim vratima. K tebi ionako ne može nitko, jer si u strahu da ti ne izađe žena. I tako tvoj dom i nije za svijet, nego samo za tebe.”
Često se nose klompe iliti nanule koje izrađuje “nalunar”. “Nalunar je sjedio bos pred svojom daščarom na izderanom ovčijem runu i kvacao skoblicom drvo za nalunu”, ispred njega gomila nanula i opanaka koji vise, “pred njim posudica za kuhanje kave, findžan i pepeonica u obliku malih kolica…”
“Bio je to Turčin. (zapravo Bošnjak, Bošnjaci Antuna Radića zovu Švabo, iako je iz austrijskom caru podložne Hrvatske op., T.T.)
Vijek svoj od pedeset godina proživio je pod ovom daščarom: i za okolišna sela znade samo po imenu, – tamo su mu četiri njegova kmeta.”
Antun Radić obilazi sarajevske muzeje gdje mu je vrlo uslužan carski savjetnik Hoermann; oduševljava ga bogata zbirka narodnih sprava i oruđa. Smatra da je puno toga spašeno za buduće naraštaje.
Na putu od Metkovića do Dubrovnika informator mu je Jusuf beg Resulbegović Kapetanović (potječu od katolika Burovića iz Perasta, op., T.T.), koji mu pojašnjava kmetsko begovski odnos i daje zanimljive riječi pohrpina i priorač. Sreće i seljaka Pera Jugovića iz primorskoga Lisca koji mu tumači riječi golokud, kuželjina, uložnici, rora. Jusuf begov brat Ragib je povjerenik Matice hrvatske.
Svidio se Radiću familijarni odnos Jusuf bega i obitelji Puša Bokonjića iz Poljica kod Trebinja. Ali da stvar ne treba idealizirati i gledati vanjsku formu objasnio je živopisni starac Suljo Karamehmedović.
“Kad je ono Suljaga upitao Pupu: “Što se je nama trebalo klati” (misli valjda na ustanak hercegovačkih Srba 1876. godine, op., T.T.) , pa kad je iza toga spomenuo turski sud, a Jusuf beg se umiješao, prečuo sam njekako svezu u kojoj je Suljaga Puši kazao da je skot.
A Pušo se na to njekako čudno smiješio govoreći: “Jesam aga, jesam skot, nego što sam?” Na to se Suljaga okrenu meni i reče mi: “Vidiš sad kaže da je skot, a uvečer će me dočekati iza grede sa handžarom! (veliki krivi nož, op., T.T.) Taki su oni uvijek bili. Nikada prsima o prsa, nego iza grede – onda su junaci. Baš godinu dana prije Švabe (austrijske okupacije 1878. g.) dočekao me je u noći iza grede sa handžarom i gonao niza stijene, a ja goloruk.” “A Pušo se sve smiješi i reče: “Brže su bile noge u tebe, uteče mi.” I ova dvojica, mislio sam ja – sjede evo zajedno kod ognjišta!”
Suljaga je na nezadovoljstvo okupljenih muslimana kazao da je kriv bio turski sud. “Ja sam razumio ono što sam čuo već na sarajevskoj čaršiji: O Švabi se govori i šuti mnogo, ali Švaba sudi pravo. To govore i Turci i kršćani složno u jedan glas.”
Kraški fenomeni između Trebinja i Ljubinja privlače autoru pažnju, pa i mlinovi i stupe za sukno. Narod je izvrstan graditelj i zna vaditi i navoditi vodu iz krša.
Radiću su zanimljivi nazivi prlj (plug), kozalac, čakatalo, hodalica i dr.
Seljak iz Zavale kod Ravnoga na pitanje koje je vjere odgovara da je Srb. Ne zna što znači riječ pravoslavni već krivo okreće na pravoslavni.
“Dolina je Trebišnjice (Popovo polje) Bogom blagoslovljena. Već sam u Trebinju čuo da polje uz Trebišnjicu donosi drugi usjev. Uz put prema Ljubinju opazim ljude gdje ogrinjaju kukuruz – na koncu srpnja.” Stao je i upitao je li to drugi usjev, našto mu dosjetljivo odgovore da jest, ali da se to događa “u sto godišta jedna godina”.
Radić kaže da je slušao kako ljudi govore o dolini Trebišnjice kao daru s neba za Hercegovinu, ali i da bi tu vodu trebalo nekako urediti jer znade nanijeti silne štete. (to je tek 1970. dovršeno betoniranjem 67 km riječnog korita, op., T.T.)
U Stocu sluša i analizira narodne pjesme, zabavlja ga slučaj simpatičnog opančara Alije Čapina koji drži hrpe arapskih i turskih knjiga, a nepismen je.
Stara sluškinja don Frana Miličevića u Mostaru pripovijedala mu je o obiteljskom turskom životu u susjedstvu. “Jedna mlada turska žena tuži joj se da je muž uzeo inoću (drugu ženu): ono dvoje sada jede, a ona je u kutu – ništa nije njezino, ništa ne smije ni dodirnuti. Pripovijedala mi je za jednoga podaljega susjeda Turčina, koji je ove godine pokopao dvanaestu ženu.”
(Svršetak u sljedećem broju)
