“Jugosloven” Stanko Lasić protiv »nu«

Pravi antifašisti pucaju od smeha na 'rvatski antifašizam

Godine 1989. u književnom časopisu Republika (zaboravio sam koji je broj) oglasio se profesionalni jugosloven i krležolog(?), četnik Stanko Lasić (Karlovac, 25. lipnja 1927.) je hrvatski književni teoretičar, povjesničar i esejist, poznati krležolog. Danas pretežno živi u Parizu.;

Stanko Lasić

Don Anđelko uzmi knjigu podravskog pedera /ne slikovito, nego pravog dupedavca/ Hudelista o Lasiću tu ima svega ). Lasić uplašen predstojećim razaranjem Jugoslavije sa strane Srbije i Miloševića a bojeći se hrvatske reakcije, koja bi mogla dovesti do stvaranja Neovisne Države Hrvatske, a što se nije dogodilo jer ovo danas nije ništa, rečeni Lasić, ničim izazvan, osvrnuo se na „hrvatski jezik“.

Radilo se o metatezi NO/NU. I kaže Lasić: „Do 1941. sam uvijek govorio NU (n.b. 1941. je imao 14 godina a četokomunistima je genetski usađena laž), ali kada sam čuo ustaše da govore 'nu', ja sam počeo govoriti 'no'.“

Veličanstveno!

Ta metateza o/u postoji oduvijek u hrvatskom jeziku: portone-portun, stradone-Stradun, Pola-Pula, Brioni-Brijuni, bora-bura, oni-uni itd. itd.

To krležolog ne zna, on samo zna da su ustaše donijeli NU, valjda govoreći NO bi – zbog ovoga O – postali bi „ostaše“, a kako su ustaše onda su NO promijenili u NU.

Kada je Bog stvarao ljude, mora da je šesti dan stvarao hrvate i zato je bio jako umoran i morao je uzeti slobodan dan, sedmi dan.

Budući da se pomalo bavim hebrejskim, u hebrejskom jeziku postoji „nu“ u istom značenju kao u hrvatskom ili ruskom, odakle je ušao prvo u jidiš potom u ivrit.

Šteta što Lasić ne zna hebrejski i čitav život čitajući Krležu nije čuo za ustašu Avrahama Even Šošana. Pokojni Avraham je napisao veliki hebrejski rječnik Hamilon hehadaš (Novi rječnik, ja imam inačicu u četiri ogromna toma). I ustaša Avraham navodi rječcu „nu“ u trećem tomu i kaže kako je ušla prvo u jidiš potom u ivrit „iz slavenskih jezika“ (ne specifcira jezik).

Nu, eto ustaše!

Kako se bavim prevođenjem, a 16 godina sam u „novoj hrvatskoj“, kao ostaša bio bez posla, tako sam gledao da zaradim koju kunu. I tako sam uspio zaraditi u Europskom glasniku nekog Katunarića, kojeg Jergović naziva ustašom. Uspio sam samo dva puta dok ostaša Katunarić nije dobio dojavu da ne postoji Perušićanin Jusuf Ali Hećimović, nego da je to kuljski ostaša Josip Nikšić. Nu! I od tada mi je zapriječen ulaz u Jevropu (Europski glasnik).

Da se vrati na Boga, koji je ničim izazvan, stvarao hrvate, pa tako Božji hrvat Katunarić mi šalje emajl: „Gospodine Hećimoviću, morao sam posebno angažirati jednog suradnika da pažljivo pregleda vaše tekstove i ispravi sve 'nu' u 'no'“.

Krasno, vid pizde – rekli bi Slavonci.

A ima svašta. Radio sam u Tvornici elektroda i ferolegura i imali smo jednom godišnje igre feroleguraša. Jedne godine su bile u Jegunovcima, blizu Skopja. Put dalek i jeftinije će biti zrakoplovom koji smo zakupili zajedno s istom tvornicom iz Dugog Rata. I tako sjedim ja u zrakoplovu i pušim, zrakoplov je još na stajanci i nisam zapazio da se pojavi natpis „Ugasite cigaretu“. Ja pušim i dalje i priđe domaćica i kaže mi „Ugasite cigaretu“. „Zašto“ – pitam ja. „Tu vam lepo piše“. „Oprostite, ne znam engleski“. „Piše vam i na srbski“. Opet ja, „Ja ne znam ni srbski“. A ona, „Koji onda jezik znate“? „Pa hrvatski“. (U međuvremenu sam već ugasio cigaretu, ona mlada, jebezovna, ja mlad lep, brada još crna). „E vidite“ – kaže ona – „ja znam i srbski i hrvatski“. „Drago mi je“, kažem ja. I ode ona. Kad ovi oko mene, s kojima radim, kažu kako sam mogao tako s njom govoriti, da sam ostaša. Ja ih pitam zašto se vi ljutite kada se ona ne ljuti.

Eto, svašta.

A Hrvati su inače zanimljivi (moja su opsesija, volim ih kao majka ludu kćer), u zadnje vrijeme se antifašisti tjeraju, proljeće je pelud, rade hormoni i progone, traže, nalaze posvuda ustaše. Ustaše tamo, ustaše vamo. Nu, ne daju se rvati, i sveudilj odgovaraju, nismo mi ustaše mi smo (i mi!) antifašisti. Naravno, „pravi“ antifašisti pucaju od smeha na rvatski antifašizam. Očito nisu čuli onaj slavonski bećarac: „Bećar nisam, a bećar mi kažu; ja ću bećar biti, pa neka ne lažu“.

I rvatići se brane, pa pobogu neka jenom već postanu „bećari“ to jest ostaše!

Imao sam jednu pokojnu rodicu iz Prvan sela, prava lička filosrbkinja. Imala je četiri brata, dva su joj poginula kao ustaše, jedan je sa samih 17 godina živ 1945. bačen u neku bezdanku jamu kod Donjeg Lapca. Druga dva su bili tzv. partizani. Ona je uvijek govorila o braći partizanima (preživjeli su rat), nikada o Josi i Martinu. Jednom ju pitam o Josi i Martinu, a ona će, „nemoj me više nikada piati o njima“. „Zašto, braća su ti bila“, „Nisu oni bili moja braća, oni su bili ustaše, JEBEM IM MAJKU USTAŠKU“.

Nu, ruge, rekli bi Ličani.

Josip Nikšić