Razmjeri dužničkoga ropstva u Hrvatskoj

Nezamisliva lakoća zaduživanja

Večernji list objavio je 13. prosinca 2016. vijest o ljudima koji su u Hrvatskoj zatražili osobni bankrot. Javljeno je da je od početka ove godine, kada je zakonom omogućen osobni bankrot, Financijska agencija (FINA) zaprimila 706 zahtjeva za pokretanje izvansudskih postupaka koji prethode stečaju pred sudovima te da je od toga do sada 370 postupaka završilo neuspjelim sklapanjem izvansudske nagodbe. Sada dolazi udarni dio vijesti. Naime, od 1. siječnja do 12. prosinca 2016. pokretanje izvansudskog postupka zatražila su 704 građana i dva obrtnika, a ukupan iznos njihovih prijavljenih obveza dosegnuo je 423,9 milijuna kuna.

Jednostavnim dijeljenjem spomenutoga iznosa s brojem onih koji su zatražili osobni bankrot dolazi se do nevjerojatne brojke – na svakoga bankrotiranog pojedinca u prosjeku otpada dug od 600 tisuća i 425 kuna. To je statistički prosjek duga tih nesretnih ljudi, što znači da su neki od njih, bez obzira na to je li riječ samo o glavnici ili pak i o kamatama i zateznim kamatama, stvarno dužni nekoliko desetaka tisuća kuna, neki pak nekoliko stotina tisuća kuna, a neki možda i nekoliko milijuna kuna. Radnik koji prima prosječnu neto plaću, a takvih u Hrvatskoj nema previše, zaradi nešto više od 60 tisuća kuna na godinu. To znači da je svaki nesretnik koji je ove godine zatražio osobni bankrot vjerovniku ili vjerovnicima u prosjeku dužan iznos od desetak prosječnih godišnjih plaća. To je svota od koje se mnogima zavrti u glavi. Što uopće misliti o tome?

Kakvi smo bili, a kakvi smo postali

Do 1990. u Hrvatskoj se živjelo kojekako, uglavnom manje ili više skromno. Oni koji su živjeli dobro i bez materijalnih briga bili su u debeloj manjini. Takozvani obični ljudi preživljavali su kako su znali i umjeli, jedva spajajući kraj s krajem ili rintajući od zore do mraka, no malo komu padalo je pamet da se unatoč neimaštini bezglavo zadužuje pod lihvarskim uvjetima. Istini za volju, bankovne zajmove mogli su dobiti samo povlašteni, ali ni među njima nije bilo bogzna kakvih kreditomama, iako su im u prilog išli visoka inflacija dinara i nepostojanje valutne klauzule. Osjećaj za razumno prosuđivanje društvenih prilika i vlastitih mogućnosti te duboko usađena svijest da se do boljega života može doći jedino poštenim radom bile su vrlina velike većine ljudî. Znali su do se od ondašnje države (isto kao i od današnje, tek s malo drugačijim predznakom) ne mogu previše nadati ničemu dobromu za sebe. Zato su se, rečeno pučki, uzdali jedino u se i u svoje kljuse. To ne znači da u društvu nije bilo pustolovâ, varalicâ i drugih kriminalaca koji su se do dobra života nastojali dovinuti nepoštenim, nemoralnim ili  protuzakonitim postupcima, ali oni su bili iznimka na koju nitko nije gledao blagonaklono.

No, polovicom devedesetih godina prošlog stoljeća, u početno doba tzv. tranzicije (koja se u nekim svojim aspektima poput trakavice otegnula do današnjih dana), kao da se u svijesti mnogih ljudî nešto stubokom promijenilo, kao da su odjednom zaboravili i na razumno prosuđivanje vlastitih mogućnosti, i na radišnost, i na skromnost, ali i na mnoge druge vrline. Dugotrajnomu kreditnom postu u Hrvatâ naglo je došao kraj, a kreditomanija se, i unatoč niskoj stopi inflacije i uvođenju valutne klauzule, vinula u nebeske visine. Nezamislivom i do tada nezampamćenom lakoćom, gotovo na granici zdrava razuma, zaduživati su se počeli doslovce svi – i oni koji su bili kreditno sposobni i oni koji nisu bili, i oni kojima je kredit doista bio potreban kako bi kupnjom stana, kuće ili vozila stali na vlastite noge ili pokrenuli posao, kao i oni koji su na bankovne šaltere nahrupili samo zato što je prije toga kredit digao netko od njihove rodbine, susjedâ ili znanaca (»ako mogu oni, zašto ne bih i ja, pa ne ću samo ja biti siromah«). Što bi se reklo, kreditno se zaduživao svatko tko je imalo držao do sebe, postalo je to neka vrsta mode. Razumska skromnost i zdravi oprez više nisu bili nimalo na cijeni, takoreći preko noći istisnule su ih iracionalna razmetljivost i neobuzdana želja za bezbrižnm i lagodnim životom. Kao da je to oduvijek bilo tako i kao da je to nešto posve normalno, ljudi su počeli živjeti na manji ili veći dug i pritom se osjećati kao da su uhvatili Boga za bradu. Ta kreditomanija kao nova društvena pojava potrajala je dobrih desetak godina dok se zbog katastroflana gospodarskog stanja kreditni balon jednostavno nije ispuhao, a nerazuman san o bezbrižnu i lagodnu životu na dug prometnuo u najgoru noćnu moru.

Teško triježnjenje od kreditomanije

Kao što se pojedinac katkada jako teško suočava sâm sa sobom, tako je to i s cijelim društvom nakon što se manje ili više otrijezni od kakva kolektivnog ludila, u ovom slučaju od kreditomanije. Ne bi bilo zgorega kada bi se tko od socijalnih psihologa pozabavio tim fenomenom u hrvatskom društvu, koji je koliko neugodan toliko i zapanjujuć. Naime, kako je bilo moguće da gotovo cijeli narod u jednom trenutku bude toliko naivan, da baš ne kažemo glup, te tako masovno podlegne nametljivoj i bezobzirnoj propagandi iz raznih banaka o tobožnjim sjajnim prilikama za dobivanje kredita pod nikad povoljnijim uvjetima? Da se razumijemo, banke su samo radile svoj posao jer one i postoje zato da bi posuđivale novac svakomu tko za to pokaže zanimanje te da bi na taj novac ubirale kamate, pa one u ovom slučlaju nisu ni najmanji problem. Poslužit ćemo se SDP-ovskom frazom te reći da su problem, i to velik kao Velebit, »građanke i građani ove zemlje« koji su slijepo vjerovali slatkorječivim tiradama kojima su ih, i preko medijâ i izravno telefonom, neumorno zasipali prefrigani lisci i umiljate lisice iz bankovnih krugova, nakon čega su oni kao dužnici s bankama kao vjerovnicima sklapali ugovore o kreditima. Zbog većinom lihvarskih kamata ti ugovori ne samo da nisu bili povoljni za dužnike, nego ih dužnici prije potpisivanja često nisu ni pročitali, a kamoli potanko proučili te trijezno promislili hoće li ući u kreditni odnos ili ne će.

Ušavši jednom s bankama u kreditni odnos, mnoge »građanke i građani ove zemlje« dragovoljno su si (a neki pritom čak i nesvjesno) stavili omču oko vrata. Naime, većina od njih olako je shvatila ili čak potpuno smetnula s uma odredbu još iz rimskih vremena da pacta sunt servanda, odnosno da se ugovori moraju poštivati, tj. da se strogo moraju ispunjavati sve obveze preuzete ugovorom, inače slijede sankcije utvrđene u ugovoru. S velikim poteškoćama vezanima za ispunjavanje ugovornih obveza mnogi dužnici suočili su se onda kada su zbog lošega gospodarskog stanja počeli gubiti posao te više nisu mogli redovito otplaćivati mjesečne obroke zajma. Tada se zavrtjela spirala dužničkoga ropstva koja se, kako vrijeme odmiče, vrti sve brže i sve pogubnije. Postavši dužničkim robovima, ljudi su se silom prilikâ stali trijezniti od kreditomanije i vraćati u grubu stvarnost u kojoj, otkako je svijeta i vijeka, vrijedi beziznimno pravilo da se svaki dug neminovno mora vratiti prije ili poslije. Ali ljudi kao ljudi, ne će priznati da su pogriješili pa da ih žive režeš. Pogotovo ne će priznati, ni sebi ni drugima, da su u mnogim slučajwevima mogli preživjeti i bez dizanja zajma.

Nemamo zbog čega kriviti banke i državu

Premda su u nevolju s kreditom većinom upali vlastitom krivnjom, mnogi dužnici nikako da se suoče sami sa sobom i da za svoju zlu kob prestanu kriviti druge, u ovom slučaju banke i državne institucije, o čijim se propustima inače može i te kako raspravljati. No, ni u jednoj uređenoj zemlji, pa tako ni u Hrvatskoj (bez obzira na na brojne probleme u pravosuđu), nema toga suda koji može poništiti valjano sklopljen ugovor bez obzira na to koliko ugovorni uvjeti, pod uvjetom da nisu protuzakoniti, za jednu od ugovornih stranaka bili nepovoljni. Nitko nije obvezan sklopiti ni jedan ugovor. No, ako ga sklopi, tada je i te kako obvezan ispunjavati njegove odredbe.

Osim kreditâ s valutnom klauzulom u švicarskim francima, koji su s pravom okarakterizirani »toksičnim proizvodom« i kao takvi protuzakonitima, zbog čega udruga Franak ima priličnih izgleda da se izbori za promjenu ugovornih uvjeta pod koji su ti krediti dani i uzeti, svi drugi krediti dani su i uzeti u skladu sa zakonima koji su tada bili na snazi. Zato se ne treba čuditi što sada banke aktiviraju hipotekarna i druga jamstva te pokreću ovrhe u stotinama tisuća slučajeva. Ovršni zakon daleko je od toga da bi bio savršen. Dok se ne promijeni, mora se provoditi i takakv kakav jest, koliko god to mnogim ovršenicima teško išlo u glavu. Inače upadamo u bezakonje koje nikomu nikada nije donijelo ništa dobro, osim opskurnim skupinama, poput Živoga zida, koje na tuđoj nevolji bezobzirno skupljaju političke bodove. Kako stvari stoje, dužničko ropstvo, čiji su razmjeri u Hrvatskoj zastrašujući, ne će biti iskorijenjeno ni tako lako ni tako brzo. Ali, za tu našu veliku nevolju opet su nam krivi drugi, a ne mi, i tako u neogled.

Ivan Marković