Get Adobe Flash player
Subdemokratski i groteskni izborni legitimitet!

Subdemokratski i groteskni izborni legitimitet!

Milan Bandić ima potporu samo 21,33 posto biračkoga...

Miletić i Glas Istre krše ljudska prava Hrvata

Miletić i Glas Istre krše ljudska prava Hrvata

Opetovani napad i politički pritisak IDS-a preko Glasa Istre na Katoličku...

HRT-ove orjunaške norme novinarstva

HRT-ove orjunaške norme novinarstva

Traženje istine nije 'revizionizam' nego revizija laži koje se i...

Stalne političke pretumbacije

Stalne političke pretumbacije

Klecala prepuna bivših komunista     Kolo...

Milorade, delijo, neiživljeni pederu!

Milorade, delijo, neiživljeni pederu!

Eeeeeeeej, bre, Milorade, što ti...

  • Subdemokratski i groteskni izborni legitimitet!

    Subdemokratski i groteskni izborni legitimitet!

    četvrtak, 21. veljače 2019. 16:47
  • Miletić i Glas Istre krše ljudska prava Hrvata

    Miletić i Glas Istre krše ljudska prava Hrvata

    četvrtak, 21. veljače 2019. 12:16
  • HRT-ove orjunaške norme novinarstva

    HRT-ove orjunaške norme novinarstva

    utorak, 19. veljače 2019. 06:56
  • Stalne političke pretumbacije

    Stalne političke pretumbacije

    utorak, 19. veljače 2019. 06:47
  • Milorade, delijo, neiživljeni pederu!

    Milorade, delijo, neiživljeni pederu!

    utorak, 19. veljače 2019. 06:42

Ive Mihovilović s vremenskim odmakom

 
 
Osim gledatelj riječ latinska spectator znači i ispitivač kao i poznavalac. Sve to zaista novinar Ive Mihovilović i jest bio, ne ulazeći u raščlanjivanje njegovih stavova, posebice projugoslavenskih i protukatoličkih. Rođen 1905. u Premanturi, preminuo 1988., ovaj komotni istarski Zagrepčanin jakih kantovskih navika svoje bjelosvjetske analize je kuckao na staroj pisaćoj makinji, a da nije zapravo svijeta vidio, pa čak ni mojega Dubrovnika. Njegova sudbina nam puno govori o Hrvatskoj, ali i o čudnim vremenima i još čudnijim društvenim odnosima.
https://narod.hr/wp-content/uploads/2015/09/Ive-Mihovilovi%C4%87-Modernavremenainfo.jpg
Još kao golobradac brani hrvatstvo u istarskim listovima (sa 16 ljeta u "Trubilu") da bi vodio i "Istarsku riječ" i kao takav bio 1928. prisiljen pobjeći iz Istre pod talijanskom iokupacijom jer su fašisti zabranili hrvatsku riječ! Zapošljava se u Jugoslavenskom Lloydu koji vodi Joso Lakatoš, osoba koju je Mihovilović opisao kao znalca za izvlačenje novaca od poduzeća i obrtnika za oglase i plaćene članke, na čemu se Joso obogatio. Nakon toga od 1931. radi u režimskom karađorđevićevskom zagrebačkom listu "Novosti" gdje postaje urednik vanjske politike 1934., glavni urednik 1936., te direktor 1940.
 
U "Novostima" surađuju R. Marinković, I. G. Kovačić, V. Nazor, F. M. Fuis, Lj. Kara (ovaj zadnji mora konobariti nakon Drugoga svjetskoga rata), ali urednik bijaše toga lista osnovanoga kobne 1919. i Krešimir Kovačić beskarakterni sin pisca Ante, te Toni Schlegel, jedan od stupova "šestojanuarske diktature", ubijen 1929. od atentatora iz redova ustaškoga pokreta (obojica počinitelja su obješeni!). Schlegel je bio (moglo mu se, op. T.T.) razbarušen sa financijama, a njemu se kao i spomenutome Kovačiću Matoš znao narugati.
Kod nas, brate, novinara
Kojim nema u Europi para.
Tako Šlegel, nekad teologom,
Zamijenivši crnu rizu s togom
Tagblattove uvodnike piše
Rigorizmom, kakvog nema više.
Engleska mu u Australiji smeta,
On zna tajne svjetskih kabineta,
Turska mu je davno već na putu,
On opasnost dugo gleda žutu,
On zna cilje raznih pretendenta
Crnijeh i bijelih kontinenta,
Kad je mutno, reć će da je vedro
Jer je mrtav pokojni don Pedro.
Ozbiljan kad piše kao Hegel,
Neozbiljan vele da je Šlegel,
Rođen da mu naslijeđene rente
Nose teške godišnje procente.
Kada nismo već milionari,
Pošteni smo, braćo, novinari,
Ni to nije posljednji artikl,
Naročito – kad je lajbartikl,
Tek – ozbiljan Toni možda nije,
Jer se često ex privata smije.
 
Marinković je iskoristio motive iz redakcije "Novosti" za dio svoga remek djela Kiklop! Novosti su izlazile do 10. 4. 1941. Jedan od glavnih dioničara bio je Milan Divjak (1895.-1980.), po I. M.-u primitivac, napuhanac i hohštapler. Divjak je bio direktor s "Novostima" povezane Jugoštampe; poslije je mason (Jozo?) Poduje ojačao upliv Rotary kluba na isti list. Jutarnji list i Novosti su dijelili tržište od 50.000 čitatelja.
 
U ratu Mihovilović ostaje bez posla, obitelj živi od suprugine kuće koju se postupno hipotekama i hiperinflacijom izgubilo. Spretni Mihovilović iako mason i projugoslaven i sa punicom Vilmom Vukelić koja je židovske narodnosti (jedan sin joj stradava kao komunist u staljinskim čistkama, drugi u japanskom logoru pred kraj rata, možda kao ruski špijun jer je vezan uz Sorgea) preživljava u srcu Zagreba; uspostavlja veze sa partizanima kojima šalje obavještajne podatke, pomaže kod "otpreme" ljudi u šumu, prenosi poštu i propagandni materijal, dijeli milijune kuna crvene pomoći za obitelji partijaca i boraca, od njemačkog kulturnog referenta (ataše, op. T.T.) Oertla dobiva i legitimacije njemačkoga poslanstva...
Tek u prosincu (22. 12. 1944. ustaše ga uhićuju, gdje mu u istražnom zatvoru lome prste na nogama i muče ga. Za njega interveniraju Stepinac i papinski legat Masucci (po srbijanskom povjesničaru Bojanu Dimitrijeviću oni spašavaju I. M. od vješanja), ali i Marija Crnobori (tobože dobra sa generalom Moškovom.)
 
Interveniraju u njegovu korist i Mate Ujević enciklopedist, Lav Znidarčić, te Ernesto Radetić (Hrvat, klerikalac) kojemu je I. M. oteo uredništvo istarskoga glasila. Odluku ustaša o tome da ga ne ubiju doprinosi i čvrst antitalijanski stav Mihovilovića protiv talijanskoga posezanja za našom obalom, te suradnja s prohrvatskim Crnogorcem Štedimlijom! Ironijom sudbine ustaše vuku I. M. kao zarobljenika do Bleiburga, da bi ga OZNA (tajna policija) uhitila po povratku u Zagreb i držala u istražnom zatvoru tri mjeseca uz jezive torture. Tek nakon 30 godina Mihovilović je doznao zašto su ga maltretirali gotovo do smrti; naime Randolph Churchill, Winstonov sin je boraveći kod partizana prekomjerno pio, tako da su ovi u njegovoj torbici našli popis prijateljskih engleskih veza, među kojima se spominje i Mihovilović Ive.
 
Zašto je Randolph pio, radi Weltschmerza i tuge nad nepravdom  u svijetu, mi ne znamo! Nakon rata I. M. radio je čak i u papirnici, te premišljao da sa obitelji ode u Italiju. Dana 18. 12. 1945. tiska monogrfafiju o Trstu, valjda ju je pripremao već za vrijeme NDH.
Tršćanska kriza i okretanje Juge prema Zapadu otvaraju prostor Mihoviloviću; tu mu je pomoglo znanje talijanskoga jezika, poznavanje Istre i Trsta. Piše tada dosta i o kinematografiji, pa i talijanskoj.
Tiska i problematična antikatolička djela, npr. "Vatikan i fašizam", te knjigu "Tajni dokumenti o odnosima Vatikana i ustaške NDH"; tu knjigu nije potpisao ali u predgovoru piše da se služio dokumentacijom MVP NDH, sakrivenoj na tajnom mjestu (gluposti, pohranjenoj na Kaptolu i predanoj partizanima, nikakve tajne tu nema, op. T.T.). I.M. dodaje "iz nekih razloga su ostavili sanduke takvih papira". (iz nekih razloga su nama danas nedostupni Udba-ini i partijski papiri,pa zašto se sakrivaju ako su čistih ruku?, op. T.T.) Razloge danas znamo i vidimo!
 
Zemljak Berto Črnja vraća ga u novinarstvo i time mu vraća i staru uslugu, Frane Barbieri uvodi ga u Vjesnik u srijedu, ambiciozni pokušaj stvaranja modernih novina. Naklada raste od početnih 40.000 i 60.000 do 300.000 godine 1956. (skoro kao prodaja Slobodne Dalmacije kada je imala najveću nakladu, op. T.T.). Kao urednici se potpisuju Barbiei, pa Fadil Hadžić, jer režim nema puno poverenje u Mihovilovića. Od ordena je imao starojugoski kneza Pavla, talijanski (na prijedlog Beograda) orden viteza (cavaliere), te 1976. orden zasluga za narod, Uz fotografsko pamćenje Mihovilović je obilato koristio i analizu stranoga tiska.
 
Neka su njegova pravila: ne potcjenjuj čitatelja, piši tako da članak razumije svatko, 90 posto rada ne vrijedi bez 10 posto talenta i obrnuto, novinarstvo nije jedno zanimanje već zbir zanimanja, šlager treba staviti na početak, kada čovjek napiše prvu rečenicu već je napisao cijeli članak...
 

Teo Trostmann

Zato nacionalna televizija ne će prenositi utakmice rukometne vrste

 
 
U medijskom smislu, Hrvatska je (nažalost) balkanska baruština, smrdljiva kaljuža iz koje zaudara nadaleko. I tu ne pomažu nikakva opravdanja niti uspoređivanja s onima kod kojih je čak (možda) i gore. Na jednoj strani dičimo se svojom tisućljetnom kulturom i pripadnošću zapadnom kršćanskom krugu, a na drugoj ponašamo (u većini) kao da smo jučer izašli iz čopora. I u tomu, što je najtragičnije, prednjače tzv. mainstream mediji - prije svih naša državna ("javna") televizija, a u stopu je prate i gotovo sve druge televizije s nacionalnom koncesijom.
http://www.radioljubuski.ba/media/k2/items/cache/397b0842a6d8b5ba546738f8ef3875bc_XL.jpg
U "zaštiti" slobode govora najviše su angažirani oni koji guše tu slobodu, o demokraciji najglasnije buče oni koji zagovaraju jednoumlje i žale za totalitarizmom, za ljudska se prava najviše "bore" najveći progonitelji onih koji ne pripadaju njihovom čoporu… jednom riječju, sve je okrenuto naopačke i nema mnogo nade da se bilo što promijeni na bolje u dogledno vrijeme. Lino Červar je svakako najbolji rukometni trener-izbornik kojega smo ikad imali i među najboljima je u svijetu, to je sasvim jasno i tu činjenicu potkrjepljuju rezultati. Dakle, o toj se stvari nema što raspravljati. I on, kao takav, nema pristupa kamerama bilo koje televizije, pa niti državne (HTV)!? Je li to normalno? Je li normalno da HTV nije u stanju otkupiti prijenos utakmica rukometne vrste sa svjetskog prvenstva!? Kakav je to odnos prema reprezentaciji koja u svojoj riznici ima svjetsko, dva olimpijska zlata i niz drugih sjajnih odličja s Mediteranskih igara, europskih prvenstava, međunarodnih turnira…?
 
Svi znamo da se kroz ovaj odnos prema rukometnoj reprezentaciji zrcali i odnos medija prema našem vrhunskom športu i nacionalnim vrstama uopće (i u nogometu, košarci, vaterpolu, odbojci…). A znamo i zašto je to tako. Naše su momčadi "nabrijane" i nacionalni naboj je ono što ih vodi. Tako je to svugdje u svijetu - ali, možda smo mi Hrvati ponešto temperamentniji od većine drugih. I upravo to je ona prijelomna točka, na kojoj se dijelimo.
 
Apatridskoj, odnarođenoj, neokomunističkoj i neoliberalnoj kliki koja nema nikakvoga osjećaja za ovaj narod i vlastitu zemlju, svako izražavanje nacionalnog ponosa je "primitivizam", a sve ono što je u bilo kojoj drugoj zemlji normalno, samorazumljivo i poželjno, kod nas se (pod uplivom te bulumente i njihovih medija) proglašava "štetnim", "zaostalim" i ne rijetko poistovjećuje s "nacionalizmom", "ekstremizmom", "šovinizmom", "ksenofobijom" i sl. Ta naopaka logika po kojoj je svako izražavanje ljubavi prema vlastitom narodu, Domovini i vrijednostima koje nas čine onim što jesmo nepoželjno i štetno, ogleda se i u odnosu prema našim sportskim veličinama - igračima, trenerima, izbornicima, pa i prema Lini Červaru. Ne ću se upuštati u raspravu između njega i Krušelja i stavljati se ni na jednu stranu. Uostalom, već i vrapci na grani znaju što su poručili jedan drugomu.
 
Slažem se da je reakcija izbornika Červara u kojoj se osvrnuo na izvješćivanje pojedinih medija i novinara i ono što je tom prigodom izgovorio u mikrofon RTL-a u stanovitoj mjeri neprimjereno, no, uz jedno ali…koje se sastoji u tomu da bi to vrijedilo u normalnim okolnostima. U normalnim okolnostima, ovakva bi reakcija izbornika bila skandal - ali kod nas okolnosti o kojima je riječ ni izbliza nisu normalne, pa niti istup izbornika Červara ne možemo promatrati izvan toga, zar ne? Taj emocionalni nastup našeg legendarnog izbornika - od kojega boljeg nikad nismo imali - posljedica je tretmana njega i reprezentacije (a posebice njega!) u našim vodećim medijima.
Tržišno orijentirani mediji koriste naše sportske uspjehe kako bi povećali svoju gledanost i zgrnuli novce na reklamama - sve drugo je na margini i ne zanima ih. Za njih su reprezentacije i sportski velikani roba, nešto na čemu se zarađuje i što ima svoju ekonomsku računicu. Dakako, usput se pomalo pomodarski i "slavi", poneki reporter dopusti sebi izljev emocija - i to je sve. Ali, ne mijenja suštinu stvari.
 
Sjetite se, ako možete, kad ste zadnji put vidjeli izbornika rukometne vrste u bilo kojoj TV emisiji uživo! Ima li Lino Červar, taj toliko zaslužni čovjek i stručnjak koji je slavu Hrvatske pronio diljem svijeta, pravo na svoj stav i javno iznošenje tog stava - kad ga već svaka šuša može napadati, blatiti i klevetati na svakom koraku!?
Čujem kako Dražen Krušelj (novinar kojega je Červar spomenuo u negativnom kontekstu u svojoj "spornoj" izjavi RTL-u poslije utakmice s Francuskom), tobože "zabrinut" za svoju sigurnost i smatra to "pozivom na linč".
 
Bez brige, gospodine Krušelju, Vi jako dobro znate kako to nije bio nikakav poziv na nasilje (pogotovu ne linč) i ako drugačije niste u stanju braniti ono što pišete u svojim tekstovima trebali bi razmisliti o odustajanju od ovakvih metoda udaranja "ispod pojasa", što je ispod svake razine. Dno dna, kako bi se reklo. Vi, naravno, smatrate normalnim oklevetati bilo koga, ali se jako vrijeđate kad Vas netko javno spomene zbog onoga što pišete. Zaboravljate da je svaki javno izneseni stav podložan kritici i da netko tko je predmetom te javne kritike ima pravo javno i reagirati. Gdje nalazite "poziv na linč" - u onomu što je izgovorio Lino Červar? Ostavite se propagande i bavite novinarstvom!
 
Lino Červar jest temperamentan čovjek, čovjek s emocijama, a takvi ponekad i pogriješe. No, te pogrješke su minorne i zanemarive usporede li se s onim što je ovaj stručnjak, rukometna i ljudska veličina učinio za Hrvatsku i naš šport. I na to baciti sjenu ne može nitko - pa ni Vi gospodine Krušelju, svojim izmišljotinama i klevetama. Nama koji živimo za ovu zemlju i njezinu afirmaciju, jedan je Lino Červar sa svim svojim vrlinama i manama (ili bilo koji drugi zaslužni građanin ove zemlje), dragocjeniji i važniji od milijun takvih piskarala kakvo ste Vi. Ostaje neodgovoreno: Zašto se kod nas Hrvata od strane mainstream medija i jednog dijela javnosti na sve što predstavlja nacionalni ponos - i po čemu smo u svijetu cijenjeni i prepoznatljivi - nabacuje blato!? To je jedino pravo pitanje. Sve ostalu su trice i kučine.
 

Zlatko Pinter

Odlikovati Budimira Lončara može samo čovjek...

 
 
Hrvatsko nacionalno etičko sudište (HNES) na sjednici svog proširenog Predsjedništva održanoj 2. veljače 2019. godine donijelo je svoju
Etičku osudu Milana Bandića zbog odluke o dodjeli Medalje grada Zagreba Budimiru Lončaru.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/1/1c/Stevan_Kragujevic%2C_Budimir_Loncar%2C_jugoslovenski_i_hrvatski_politicar_i_diplomata.JPG
Etički osuđujemo Milana Bandića, gradonačelnika grada Zagreba za njegovu sramotnu iskandaloznu odluku, javno objavljenu 31. siječnja 2019. godine, da će Medalju grada Zagreba dodijeliti Budimiru Lončaru „za izuzetna postignuća i značajan doprinos međunarodnoj suradnji Republike Hrvatske i ostalih zemalja članica EU.“
Apsurdno je da bi se najveće priznanje glavnog grada Republike Hrvatske dodijelilo osobi koja je bila najžešći protivnik demokratskog osamostaljenja i suverenosti Republike Hrvatske.
 
„Budimir Lončar za svoja nedjela etički je osuđen od Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta 18. travnja 2015. godine i to :
1. Što je izjavivši da je on za Jugoslaviju, a ne za Hrvatsku, ostao služiti Miloševićevu režimu sve do poslije razaranja Vukovara,
2. Što je prema tvrdnjama mještana Preka na otoku Ugljanu, kao šef OZN-e, bio „gospodar života i smrti“ i bio je odgovoran za mnoge zločine,
3. Što je u diplomatskoj službi nastavio obavljati udbaške dužnosti - rukovodio odjelom za vanjske poslove za „praćenje neprijateljske djelatnosti u inozemstvu“, službe koja je naručivala ubojstva u čemu je pobijeno najmanje 80 Hrvata u svijetu,
4. Što je u svojoj „Izjavi o Jugoslaviji“ proglasio republike koje traže odcjepljenje “nesposobnim za demokraciju i bilo kakav civilizacijski pomak“ prikazujući Jugoslaviju kao održivu,
5. Što je branio vojnu agresiju JNA na Hrvatsku tvrdeći da je kretanje JNA po Hrvatskoj „bilo normalno razmještanje snaga“,
6. Što je 25. rujna 1991. godine, u vrijeme najžešće agresije Srbije i JNA na Hrvatsku, na poticaj Britanske vlade ishodio da Vijeće sigurnosti UN donese rezoluciju 713 o embargu na oružje za Jugoslaviju, koji je štetio isključivo Hrvatskoj,
7. Što je kao savjetnik dvojice predsjednika RH Stjepana Mesića i Ive Josipovića, usmjeravao vanjsku politiku Hrvatske prema Beogradu i Londonu, nesvrstanima i Balkanskoj regiji, protivno hrvatskim nacionalnim interesima, pa se zbog svega toga Budimir Lončar etički osuđuje za veleizdaju hrvatskih nacionalnih interesa“.
 
Ova je etička osuda dostavljena nadležnim istražnim i pravosudnim organima  Republike Hrvatske ali bez ikakva učinka. Bila je objavljena i u knjizi: „Etička osuda Tita i njegovih sljedbenika“, HNES, Zagreb, 2015. U našim naporima da Republika Hrvatska ostvari oobranu svog povijesnog prostora i ostvari međunarodno priznanje republike hrvatske najžešći je protivnik bio Budimir Lončar. On je uvijek bio na protuhrvatskoj  strani, na onoj Miloševića. Njegov je najveći krimen uvođenje embarga na oružje. Za svaku smrt i ranu do koje je došlo u obrani zemlje, u Domovinskom ratu,  stoga što nismo imali adekvatno oružje zaranu, predstavlja ratni zločin. Ili, kako je to reko naš  član HNES-a Mario Filipi, hrvatski dragovoljac i stopostotni ratni vojni invalid: „Nema goreg zločina nego poslati ljude u bitku bez oružja.“
Lončar se nikada nije pokajao i molio oprost, Naprotiv, nastavio je s arogantnim projugoslavenskim ponašanjem. Zbog svega ovoga izjavljujemo da je Milan Bandić u ovoj svojoj odluci izazvao zgražanje,, razočaranje i užasnutost hrvatske javnosti.
Pozivamo vijećnike Skupštine grada Zagreba i hrvatsku javnost da spriječe ovu nerazboritu i opasnu odluku gradonačelnika Milana Bandića.
 

Za Hrvatsko nacionalno etičko sudište:

Prof. emeritus Zvonimir Šeparović

Dr. dr. h. c. Nikola Debelić

Prof. Josip Jurčević

Prof. dr. sc. Zdravko Tomac

Nevenka Nekić.prof. književnica

Zorica Gregurić, vukovarska braniteljica

Damir Borovčak, publicist

Mario Filipi stopostotni invalid

Marito Mihovil Letica, publicist

Miroslav Papić, dipl. ing.

Zvonimir Zorić Zorko, preživjeli s Bleburga

Prof. Stjepan Razum

Anketa

Treba li M. Bandić podnijeti ostavku na dužnost gradonačelnika zbog odlikovanja Budimira Lončara?

Petak, 22/02/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 858 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević