Get Adobe Flash player
Živi zid - sistemska stranka prevaranata

Živi zid - sistemska stranka prevaranata

Vladimira Palfi je za muškarčine živozidaše isto što...

Hrvati su nas dobili sa spuštenim hlačama

Hrvati su nas dobili sa spuštenim hlačama

AFERA PRISLUŠKIVANJA - Poziv iz Ljubljane u Beč išao je...

Boris Miletić mrzi Hrvatsku i Hrvate

Boris Miletić mrzi Hrvatsku i Hrvate

Istarski Hrvati napisali su proglas o pripojenju Istre matici zemlji...

Pupovac bezočno laže o Oluji

Pupovac bezočno laže o Oluji

JEDNA OD PUPOVČEVIH LAŽI – "U Oluji je spaljeno 30.000...

Nesloga nas gura u ponor

Nesloga nas gura u ponor

Režite jedni na druge poput bijesnih pasa, međusobno se koljete poput...

  • Živi zid - sistemska stranka prevaranata

    Živi zid - sistemska stranka prevaranata

    četvrtak, 13. lipnja 2019. 18:13
  • Hrvati su nas dobili sa spuštenim hlačama

    Hrvati su nas dobili sa spuštenim hlačama

    utorak, 11. lipnja 2019. 16:19
  • Boris Miletić mrzi Hrvatsku i Hrvate

    Boris Miletić mrzi Hrvatsku i Hrvate

    utorak, 11. lipnja 2019. 16:15
  • Pupovac bezočno laže o Oluji

    Pupovac bezočno laže o Oluji

    četvrtak, 13. lipnja 2019. 09:31
  • Nesloga nas gura u ponor

    Nesloga nas gura u ponor

    četvrtak, 13. lipnja 2019. 09:26

Kod ljevičara i dalje vlada ukalupljeno jednoumlje

 
 
Hrvatska politička scena je i nakon gotovo trideset godina višestranačja ideološki konfuzna. neprofilirana i duboko podijeljena. Stoga treba pojasniti pojmove ljevice i desnice.
https://qph.fs.quoracdn.net/main-qimg-73330dab8753e8a893ce472fc3c8fc1a.webp
Ljevica- Načelna obilježja suvremene i nove ljevice su: anti-autoritarnost i anti-demokratičnost; anti-kapitalizam; anti-militarizam; sekularizam i anti-klerikalizam; internacionalizam i anti-nacionalizam. Pristaše suvremene i nove ljevice se zalažu za internacionalizam, globalizaciju,  svjetski anti-kapitalistički pokret, kojeg čine različiti radnički i sindikalni pokreti, pokreti za ljudska i manjinska prava i slobode, te suvremene ljevičarske stranke, organizacije i pojedinci. Hrvatska ljevica je tradicionalno  projugoslavenska, titoistička, rigidno komunistička preobučena u antifašizam i teško ili nikako se nije prilagodila pluralizmu i višestranačju, već njome vlada i dalje ukalupljeno jednoumlje. U nedostatku ili u izgubljenosti svog specifičnog socijalno-ekonomskog koncepta, ljevica živi na emocijama, animozitetima, sjećanjima, odnosno na čisto ideološkim i moralnim temama. Još jedno karakteristično obilježje ljevice jest davanje prednosti klasnoj solidarnosti nad nacionalnom, zato i potenciraju prava i zaštitu nacionalnih manjina, makar i na štetu većinskog naroda.
 
Desnica- Političku desnicu u političkom životu označavamo uglavnom konzervativne struje unutar političkog spektra. U ekonomiji desničari vjeruju da bi očuvanje osobnih individualnih sloboda trebalo biti glavni cilj Vlade i da Vlada ne smije nametati previše pravila i utega na živote ljudi. Desničari također žele zadržati više tradicionalne i religiozne stavove. Desničarima je nacionalna država ključna politička kategorija, kao i druge izvedene političke kategorije u obrazovanju, kulturi i slično, uključujući i izrazito pozitivan odnos prema crkvi. Desnici  pripadaju stranke koje zagovaraju slobodno tržište i tržišno gospodarstvo. Desnica je prilično stroga, u pitanjima spolnosti, pobačaja, obitelji, vjerovanja, tradiciji , naciji i nacionalnoj državi. Desničari su zbog toga češće nego ljevičari percipirani kao nositelji obiteljskih, vjerskih, moralnih  i konzervativnih vrijednosti. Razumjevanje i tumačenje pojmova, demokracija, pluralizam i tolerancija kod lječara i desničara i njihovo ponašanje u javnom  i medijskom prostoru.
 
Agresivno, primitivno, prostačko i nekulturno ponašanje ljevičara
 
• Primjer 1. Milorad Pupovac koji saborske zastupnike naziva huljama, neostvarenim i neiživljenim pederima, neostvarenim Hrvatima, ne kaže da ti isti Srbi nikada nisu prihvatili RH kao svoju domovinu. Nikada se nisu pomirili da su u Hrvatskoj nacionalna manjina, da nisu više konstitutivan narod, da su sa 4,36 % samo nacionalna manjina. “Kao što smo čuli danas ovdje, i prošlo je kao da nitko ništa nije rekao, a sve veliki kršćani, sve iznimni katolici i hrvatski suverenisti, koje ugrožavaju pederi, Srbi i ne znam tko drugi! A tko ih ugrožava? Oni sami! Neostvareni, neiživljeni pederi! U moralnom i svakom drugom smislu te riječi! Neostvareni Hrvati koji nisu u stanju shvatiti da im nisu Srbi koji su ostali živjeti u Hrvatskoj i koji predstavljaju Srbe problem, problem su oni sami. Ne znaju tko su, što su, kuda će i kako sa sobom. Pa tako kao što su jučer pljuvali po Beogradu, danas pljuju po Bruxellesu. A sebe nikako da pogledaju tamo gdje se treba pogledati – u očima drugih ili u ogledalu. Jest. Svaka hulja se danas može pozivati na volju naroda. I zato nam jeste tako kako nam jeste i bit će nam tako sve dotle dok narod ne prozre te hulje”, zaključio je u svom govoru Pupovac.
 
Podsjetimo, riječ je o drugom ispadu Milorada Pupovca na račun prof. Podolnjaka. Naime, na sjednici Odbora za ustav, tijekom rasprave o referendumu Pupovac je prof. Podolnjaka nazvao “fiškalom”. Tako zbori ni više, ni manje zastupnik u Hrvatskom Saboru Milorad Pupovac!
 
Narod je prozreo hulje gospodine-druže Milorade Pupovče, prozreo je, itekako je prozreo! Prozreni ste „balvan revoluciju” ne zaboravljamo! Na predaji liste kandidata za izbor  zastupnika u EU Parlament Milorad Pupovac rekao je da je SDSS za Europu bez nacionalizma „nacionalizma koji agresivno nastupa prema svojim manjinama”. Aha, za sada su Srbi ipak manjina, ali zaboravio je Milorad Pupovac reći da je ta manjina bila itekako agresivna prema većinskom hrvatskom narodu. Nešto je “zaboravan” Milorad Pupovac pa bih ga podsjetila na “balvan revoluciju” u kolovozu 1990., dijela Srba u Hrvatskoj koja je označila početak agresije JNA i Srbije na Hrvatsku.
 
Od raspada Jugoslavije Milorad Pupovac nikako da se pomiri sa Hrvatskom kao državom većinskog hrvatskog naroda, već neprestano podriva same temelje Hrvatske, optužujući Hrvate za ustašizaciju, etničko čišćenje Srba, ugrožavanje prava manjina, želju da Srbi nestanu iz Hrvatske, a uz to još i  prijetnje međunarodnom zajednicom, što i ovaj puta podmuklo čini.Podsjetila bih Milorada Pupovca na 13 ultimativnih zahtjeva Srpskog narodnog vijeća, da Zajedničko vijeće općina mora dobiti status manjinske samouprave i to pozivajući se na Erdutski sporazum, koji je realiziran i završen, a koji nakon moratorija opet ne priznaju. Hrvati veoma dobro znaju gospodine-druže Milorade Pupovče “tko su, što su, kuda će i kako sa sobom”, samo što imaju vlast koja ne sluša glas naroda,  niti mari za njegovo mišljenje, uzimajući vas kao potporu vlasti, Vojislav Stanimirović izjavio je za Večernje novosti 13. lipnja 2013.: „Naša djeca uče prema hrvatskim nastavnim programima, ali mi imamo svoje udžbenike i izučavamo noviju povijest na naš način. Izostavili smo poglavlje o Domovinskom ratu, jer i dalje smatramo da je to bio građanski rat”.
 
Tolikogospodine-druže Milorade Pupovče o „nacionalizmu koji agresivno nastupa prema svojim manjinama”, gdje je u stvarnosti potpuno obrnuto,  nacionalna manjina agresivno napada većinski narod, neprestano ga optužujući za ustašizaciju, etničko čišćenje Srba, ugrožavanje prava manjina i želju da Srbi nestanu iz Hrvatske, a ”neostvareni Hrvati” obilato vas financiraju, vaš SDSS i vaše Novosti da možete po njima pljuvati i ovako nam govoriti. Doista su ”neostvareni Hrvati i rulja” kada vam daju milijunske iznose da ih tako “nagradite” sa ”prelijepim riječima”. Sramotno za zastupnika u hrvatskom Saboru!
 
• Primjer 2. Boris Miletić neprestano kao pokvarena LP gramofonska ploča ponavlja svoje mantre: IDS i Amsterdamska koalicija predstavlja lice napredne Hrvatske, suprotstavljanje bujajućem nacionalizmu, suprotstavljanje jačanju netrpeljivosti, suprotstavljanje zatvaranju sveučilišta, zaštita građanskih vrijednosti; demokracije, tolerancije, manjina, suživota i vrijednosti antifašizma. Amsterdamska koalicija predstavlja humanu, naprednu i razvijenu Europu! “Bleiburg je mračan dio naše povijesti, kojeg se želi relativizirati, premještanje one spomen ploče poginulim HOS-ovcima, sa onim natpisom koji namjerno neću  ni izgovoriti, je nešto što predstavlja relativiziranje ustaštva. To je loše, to je neprihvatljivo. Ako je nešto pozitivno onda je to da premijer Plenković ne ide u Bleiburg”, izjavio je sav važan  Boris Miletić. https://radio.hrt.hr/prvi-program/ep/boris-miletic-_ids/295132/
 
Sve što je Boris Miletić izrekao je pusta obmana birača i obično političko licemjerstvo.O njegovom stavu o Bleiburgu je izlišno i komentirati kada se zna iz koje je obitelji potekao i koje stranke je predsjednik. IDS je slijednik pokreta za Jugoslaviju i kao predsjednik  stranke nikada hrvatsku državu nije prihvatio kao svoju domovinu.
Kada Boris Miletić govori o zaštiti građanskih vrijednosti, demokracije, tolerancije, suživota naročito, onda se to odnosi samo prema njegovim, odnosno IDS-ovim istomišljenicima, za druge političke opcije i drugačiji svjetonazor to ne vrijedi.Dana 22. veljače u Puli, u dvorani crkve Sv. Ivana Krstitelja održana je promocija knjige Romana Leljaka, Mit o Jasenovcu. U jednom demokratskom, tolerantnom gradu u kojem normalno funkcioniraju suživot i građanske slobode to ne bi bio nikakav neuobičajeni događaj. Međutim čim je promocija najavljena, gradonačelnik Pule Boris Miletić podignuo je doslovno medijsku hajku, lov na vještice tražeći zabranu promocije.
 
Neviđen, doslovno neviđena medijska paljba iz svih lokalnih medija, kojima je poslao svoje priopćenje, rezultirala je prijetnjama  župniku, šaranjem grafita po zidu Crkve i agresivnom upadu aktivista Radničke fronte na samu promociju. Samo neki od naslova napada na Župnika, Katoličku Crkvu i samog autora Romana Leljaka. https://www.glasistre.hr/kultura/sramotna-promocija-u-bozjoj-kuci-u-pulskoj-crkvi-predstavit-ce-se-knjiga-koja-relativizira-ustaske-zlocine-u-jasenovc-581378Rječnik i izrazi Borisa Miletića. Primitivno, huškački agresivno, nedemokratski, netolerantno. U XXI. stoljeću tražiti zabranu promocije knjige, koja nikoga ne ugrožava je doista odraz totalitarizma i jednoumlja.
 
I onda kao „osvetu mićeg malog” moram se nasmijati koliko je djetinjasto i mizerno, odmah je IDS organizirao protupredavanje, poznatog jugofila Ive Goldsteina, koji je kao veleposlanik države Hrvatske u Francuskoj, u svom uredu držao sliku zločinca J. B. Tita, pokojnog predsjednika pokojne države! Vjerodostojno zar ne?
Ali za razliku od IDS-ovaca, Borisa Miletića i Radničke fronte mi koji smo nazočili promociji Romana Leljaka, nismo ničim ometali predavanje, niti smo pisali gnjusne izjave i članke po novinama, niti privatno diskreditirali g. Goldsteina, već smo poštujući demokratska načela, po Rezoluciji UN-a i Ustavu RH o slobodi i pravu na javno izražavanje svog mišljenja, pustili čovjeka da ostvari svoja demokratska prava i održi predavanje.
 
Podsjetila bih Borisa Miletića koji se stalno kiti antifašizmom na bremenitu prošlost Istre, koju on veoma slabo poznaje, da su talijanski fašisti 7.svibnja 1921.godine spalili župni ured u Kringi i teško zlostavljali tada mladog župnika Božu Milanovića, koji je zaslužan za pripojenje Istre Hrvatskoj, odnosno tadašnjoj FNRJ. Boris Miletić svojom je nesmotrenom i nepromišljenom hajkom doveo u opasnost i život župnika crkve Sv. Ivana Krstitelja u Puli. Nažalost takvi političari diletanti ne razmišljaju o mogućim posljedicama svojih djela. Iz ovog primjera vidljiva je sva agresivnost ljevičara u nametanju svoje ideologije kao jedine ispravne i jedine moguće. Pri tome dolazi do izražaja sav primitivizam i nedostatak kulturne komunikacije u javnom prostoru. Na ovom primjeru dolazi do izražaja sva ispraznost riječi da Amsterdamska koalicija predstavlja „humanu, naprednu i razvijenu Europu!” Amsterdamska koalicija predstavlja totalitarnu, netolerantnu, netrpeljivu, skupinu stranaka koja bi nas vratila u prošlost svojim jednoumljem i zabranama ograničila demokratske vrijednosti Europe.
 
• Primjer 3. Predavanje Don Damira Stojića u sklopu studentskog vjeronauka u studentskom domu Stjepan Radić u Zagrebu, na koje je pozvan Dario Kordić, prekinuto je kada su agresivni aktivisti upali  u dvoranu s transparentom “Dario Kordić – ratni zločinac” i  skandirali “ratni zločinac”. Karakteristično agresivno i primitivno ponašanje ljevičarskih aktivista, koji sebi dopuštaju da nakon nepravedno dosuđene i odslužene kazne, napadaju čovjeka, kojemu nisu oduzete građanske slobode i istupanje u javnosti. Svatko tko odsluži zatvorsku kaznu slobodan je čovjek, ali to ljevičari ne poštuju. Oni ustvari ne poštuju nikoga, koji je drugačijeg svjetonazora  od njihovog, jer sebe i svoj svjetonazor i političko opredjeljenje smatraju jedino ispravnom i mogućim.  Izrazita  je ta sklonost jednoumlju kod ljevičara.
 
A evo što o osudi Darija Kordića piše odvjetnik Luka Mišetić na twitteru;
1. Vidim da su moji komentari o Dariju Kordiću privukli pozornost, pa dopustite mi da iznesem činjenice. (THREAD). I Blaškić i Kordić su prvostupanjski osuđeni (u odvojenim slučajevima) za zločin u Ahmićima. Utvrđeno je da je Blaškić izdao zapovijed da se ubiju svi vojno
2. Sposobni muškarci, protjeruju civili i spale kuće. Kordić je osuđen zato što je bio prisutan na sastanku 15. travnja 1993. gdje je Blaškić navodno izdao spornu zapovijed, i logično je da Blaškić takvu zapovijed ne bi izdao bez Kordićeve političke potpore.
3. Sud je također utvrdio da je zapovjednik vojne policije HVO-a, Paško Ljubičić, izdao zapovijed da “ne smije biti živih svjedoka” u Ahmićima, ali je sud zaključio da je moguće da je Ljubičić izdao ovu zapovijed na svoju ruku, bez ovlaštenja Blaškića ili Kordića.
4. U Blaškićevoj žalbi, Blaškić je uveo nove dokaze: izvješće o policijskoj istrazi RH provedenoj nakon 2000. godine, u kojoj je zaključeno da Blaškić nije mogao zapovijedati ili kontrolirati vojnu policiju HVO-a, da je Kordić bio de facto zapovjednik vojne policije HVO-a preko paralelne (ili dvostruke) linije zapovijedanja.
5. Da je vojna policija izvršila ubojstva u Ahmićima, da Blaškić nikada nije izdao nezakonitu zapovijed, te da je umjesto toga u Kordićevom domu bio tajni sastanak gdje je Kordić izdao nezakonitu zapovijed za ubijanje u Ahmićima. Žalbeno vijeće se oslonilo
6. Na ovo hrvatsko izvješće da bi Blaškića oslobodilo odgovornosti za Ahmiće. U Kordićevom žalbom postupku, ni Tužiteljstvo, ni Kordić nisu tražili prihvaćanje novih dokaza koje je Blaškić uveo u slučaju Blaškića, jer su se oba složila da ti dokazi nisu vjerodostojni. Kordić je
7. tvrdio da, budući da je Žalbeno vijeće zaključilo da Blaškić nikada nije dao nezakonitu zapovijed na sastanku 15. travnja 1993. godine, Kordić nije mogao pružiti „političku potporu” nepostojećoj zapovijedi, i mora biti oslobođen odgovornosti, a novi Blaškićevi dokazi da je
8. Kordić izdao nezakonitu zapovijed nisu bili pred sudom u Kordićevom žalbenom postupku. Žalbeno vijeće je zaobilazilo taj problem time što je potvrdilo Kordićevu žalbu, zaključivši da čak i da Blaškić nije izdao zapovijed, “netko” je takvu zapovijed izdao, i da “netko” ne bi
9. izdao takvu zapovijed bez Kordićevog autoriteta. Tako je Žalbeno vijeće pod utjecajem “novih Blaškićevih dokaza” osudilo Kordića, bez izričito spominjanje da je vijeće koristilo “nove Blaškićeve dokaze” koji službeno nisu bili pred Žalbenim vijećem u Kordićevom slučaju.
10. Međutim, kasnije je otkriveno da je izvor informacija sadržanih u “Blaskićevim novim dokazima,” to jest izvješću hrvatske policijske istrage o Ahmićima, zapravo zapisnik policijskog intervjua s Antom Nobilom, Blaškićevim odvjetnikom, nakon što je Blaškić osuđen. Hrvatska je
11. Vlada od Tribunala prikrila da je izvor informacija u policijskoj istrazi (da Blaškić nije izdao naredbu, da ne može kontrolirati vojnu policiju, te da je Kordić zapovijedao vojnom policijom i izdao nezakonitu zapovijed) bio Blaškićev vlastiti odvjetnik. Međutim, u tom
12. trenutku, Blaškić je već oslobođen i živi u Hrvatskoj, a Kordić je izdržavao 25-godišnju zatvorsku kaznu u Austriji. Kasnije, Paško Ljubičić je priznao krivnju pred sudovima u BiH, priznavši da je kriv jer “nije odbio nezakonitu zapovijed Tihomira Blaškića”.
13. Paško Ljubičić osuđen je bio na deset godina zatvora.
 
A zna se tko je bio Blaškićev odvjetnik- Anto Nobilo.‘Najbolji pokazatelj da je Dario nevin je činjenica da na temelju dokumenta upravo to tvrdi Carla del Ponte koja je nakon sramotne drugostupanjske presude, znajući da će prije ili kasnije izaći istina, podnijela zahtjev za obnovu postupka protiv Blaškića u kojem navodi da su MUP i Vlada RH krivotvorili dokumente. Nažalost, Sudsko vijeće nije odobrilo ponavljanje postupka iz formalnih razloga, kako su naveli zbog pravne sigurnosti žrtava i osuđenih, a bez obzira što stvari ne odgovaraju činjenicama”, podsjetio je povjesničar dr. sc. Josip Jurčević. Na osnovi iznesenog nameće se zaključak da su ljevičari neodgovorni, agresivni, zadojeni mržnjom prema svima i svemu drugačijem od  njih i totalno nesposobni demokratski razmišljati i ponašati se. Njihova ideologija je jedina ispravna, jedina moguća i jedina pozitivna. S takvim razmišljanjem nema pluralizma, nema demokracije i tolerancije, jer oni nikoga i ništa ne toleriraju van svog svjetonazora!
 

Lili Benčik

Veleposlanik Frank Roberts putovao je Dalmacijom od 27. rujna do 2. listopada 1955.

 
 
John Shattock, savjetnik veleposlanstva britanskoga u Beogradu jedrio je Jadranom s dvojicom prijatelja, Aldingtonom i Ottom Varadyjem.
Boravak na Murteru, u selu Hramini ostao im je u osobito ugodnom sjećanju jer su tamo, prvi put nakon nekoliko dana, prespavali u krevetima. Sobe koje su iznajmili od mještana bile su „jednostavne ali perfektno čiste“. Detaljno je opisao mir subotnjeg popodneva u selu, pri čemu je u središtu mjesta dio muških stanovnika boćao, a ostatak ispijao crveno vino “do mile volje“ u dvije gostionice. Konatićevi prijatelji ugostili su njihovo društvo, a Shattock je sa zanimanjem opisao večer koju su tu proveli. Ponudili su ih obrokom od jaja i kobasice. “Tijekom večeri i noći po jedan od društva morao je otići povremeno u gostionicu po još jedan badanj crvenog vina.“ „Naš domaćin, jedan strastveni, žestoki karakter bio je član zadruge koja se bavila izgradnjom brodova. Njegov stariji brat, učtiv ali cinik, bio je prije rata vlasnik malog brodskog poduzeća ali je razvlašten dolaskom socijalizma. Tijekom cijele večeri cinično je podbadao o hirovima socijalističkog društva. To je mlađeg brata, koji je očito bio izraziti zagovornik socijalizma, bacalo u sve žešće napade bijesa. Naš kapetan mudro je pokušavao smiriti situaciju, osobito mlađeg brata, govoreći “ne može se pobjeći od činjenice da imamo socijalizam u ovoj zemlji i nema druge nego pokušati iz tog izvući najbolje što se može“. Bilo im je zabavno, piše Shattock, iako su teško pratili sve što se govorilo “jer u svađi Dalmatinci počnu govoriti teško razumljivim dijalektom“. 
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/8/85/Prinz_Philip_segelt_auf_der_Segelyacht_BLOODHOUND_%28brit.%29_zur_Kieler_Woche_1966_%28Kiel_38.759%29.jpg
Veleposlanik Frank Roberts putovao je Dalmacijom od 27. rujna do 2. listopada 1955. U Splitu je boravio prva dva dana kod konzula Burtona, za kojeg je ocijenio da ima “jako dobre odnose s vlastima“. Na večeri u Trogiru susreli su se sa “zanimljivim mladim čovjekom iz vinske industrije“, koji je potjecao iz stare građanske obitelji, ali nije bio proturežimski raspoložen. Roberts je bio začuđen što on, iako na relativno visokoj poziciji, zarađuje manje od 20.000 dinara mjesečno. Mladi vinar mu se požalio da u industriji vina nedostaje standardizacije, ali i da vlast dopušta da se koristi previše kemijskih dodataka. Upravo tih dana u saveznom parlamentu usvajao se zakon kojim se normirala takva štetna praksa, iako su stručnjaci iz vinske industrije, kao i oni “kojima je na srcu kvaliteta domaćih vina“ upozoravali na štetnost takvih normi. “Ali vlast je više zainteresirana za brze profite a ne dugoročne interese vinarske industrije“, rekao je vinar. Veleposlanik je posjetio i splitsko brodogradilište, kao i tvornicu plastičnih masa Jugovinil. Primijetio da se brodogradilište širi i razvija, njihove tankere i turističke brodove naručuju i stranci. Dobro je poslovala i tvornica plastičnih masa, polovinu proizvodnje je izvozila. Čuo je da su sanitarni uvjeti rada u tvornici veoma loši i da radnici, koji inače rade u tri smjene i primaju tek 60 posto plaće, obolijevaju “od neočekivanih industrijskih bolesti“.
 
Put prema Dubrovniku bio je ugodan jer je cesta bila dobra. “Za dobrobit budućih putnika vrijedno je zabilježiti da smo ručali veoma dobro u Metkoviću“. U Dubrovniku, susret s predstavnicima lokalne vlasti potvrdio mu je dojam o prosperitetu grada. Oni su se pohvalili dobrim zaradama od turizma. Tekuće godine njihov prihod je porastao, zahvaljujući i dopuštenju središnjih vlasti da svoju zaradu računaju prema deviznom tečaju višem od službenoga, gdje se za 1 američki dolar davalo 300 dinara. Dubrovniku “je dopušteno da proda dio svog profita po tečaju od 600, što im je dalo za njihove potrebe 400 milijuna din“. Također, “dopušteno im je da od toga 20 posto smiju prodati na slobodnom tržištu a tamo je tečaj za 1 dolar 2800 dinara“. “Dubrovačke financije su stoga veoma zadovoljavajuće i moram reći da je grad veoma lijepo uređen“. Nasuprot tome, kotar je izgubio 20 milijuna dinara na dvije tvornice, izgrađene za preradu ribe - suočile su se s nedostatkom sirovine. Domaćini su ga obavijestili da je na tom području ribe sve manje jer talijanske ribarice nezakonito ulaze u njihovo područje i love čak i dinamitom. Teško je koga od njih i zateći u prijestupu jer su njihove ribarice moderne i brze, žalili su se domaćini. Na širem području grada proizvodi se povrće, voće i vino, a kada se završi aerodromska pista to će proširiti mogućnosti plasmana. Roberts se iznenadio da već postoji veoma značajan izvoz školjki u Italiju i srednju Europu. 
 
U Dubrovniku je Roberts susreo Mata Jakšića iz Saveznog sekretarijata za inostrane poslove, tada na organizaciji pohrane strane arhive u Dubrovniku. “On je izvrstan vodič i zna gradsku povijest, njegova obitelj je ovdje bila vodeća kroz stoljeća. Jedna stvar koja me dojmila jest veoma prijateljski i prirodan odnos između njega, komunističkog dužnosnika koji čak nije krstio svoju djecu, i lokalnog svećenika“. Roberts govori i o posjetu Konavlima te posebno Čilipima, kamo ga je Jakšić odveo. Navodi da “kako Jakšićeva poruka o posjetu nije stigla na vrijeme, nije ih dočekala gozba“ pa su jeli “jednostavno ali dobro sa seljanima“. Domaćin im je bio predsjednik seoske zadruge koja je svoje proizvode, vino i povrće, dobro prodavala u Dubrovniku i Metkoviću. Prosperitetna konavoska nizina podsjetila je Robertsa na Libanon. Domaćin i ostali članovi zadruge učinili su mu se veoma bogatima: “Njihove široke prostrane kamene kuće su blistavo čiste i, usput rečeno, mnogo veće nego što je Jakšićeva u Dubrovniku.“ Lijepo su odjeveni i često odlaze u grad. Žene još uvijek nose “skupe i veoma lijepe narodne nošnje“.
 
Domaćica mu je, doduše, rekla da njezina udana kći koja živi u Dubrovniku nošnju odijeva samo u svečanim prigodama, a unuka je vjerojatno ne će nositi. Nošnje često odijevaju i stariji muškarci, ali mlađi, i oni srednjih godine više ih ne nose. Po Robertsu, ovi seljaci su “izrazito nezavisni i prosperitetni“. Pohvalio je očuvanost muzeja, starih zgrada i spomenika u Dubrovniku, kako državnih tako i onih u vlasništvu Katoličke Crkve. “Jakšić mi je s osmijehom rekao da se polovina svote koja se od vlasti dobiva za kulturu troši na održavanje i obnovu crkvi.“ Roberts je smatrao važnim zapisati i Jakšićevu primjedbu da je njegov naraštaj dobro poznavao talijansku kulturu dok sadašnji uopće nije zainteresiran za učenje talijanskog jezika, čemu pridonosi i činjenica da se on više ne uči, kao nekad, u školama kao drugi jezik. Jakšić je usput rekao, navodi Roberts, da se ruski jezik, koji je prije nekoliko godina bio ukinut u školama, sada opet uvodi u njih. (pokušaji naturanja ruskoga jezika trajali su do sredine osamdesetih, nažalost to su i roditelji i djeca ogromnom većinom bojkotirali. Osobno sam primijetio da su u Srbiji građani njegovali ruski i francuski jezik, dok su za engleski bili jako slabo zainteresirani. (op. T.T.)
 
(Svršetak)
 

Teo Trostmann

Dr. Katarina Spehnjak, (http://a1450176.sites.myregisteredsite.com/web/oautoru.asp?str=191)

Kratka kronologija srbijanskih posezanja za hrvatskim teritorijem

 
 
Primijetila sam da mnogi Hrvati i ostali stanovnici Republike Hrvatske ne znaju ili su zaboravili uzroke raspada Jugoslavije i stvaranje neovisnih država na njenom bivšem teritoriju, uz ogromne ljudske žrtve, velika razaranja i materijalne štete, izazvane agresijom Srbije i JNA na Sloveniju, Hrvatsku i BiH, sve u cilju stvaranja Velike Srbije.
http://www.bh-vijesti.com/wp-content/uploads/2018/07/06-30-Homogena-Srbija-e1531257181824-692x360.jpg
Ovako bi trebala izgledati "homogena Srbija" Stevana Moljevića
 
1980.-1990. - kronološkim redom po datumima kako je počeo raspad Jugoslavije;
1980. godine umro je "drug" Tito. Već 1981. godine počinju nemiri na Kosovu, zbog zahtjeva da Kosovo bude sedma republika u Jugoslaviji, koje vlasti i JNA guše sa desetcima mrtvih. Sjećam se da nisu rado odlazili ni milicajci iz Pule na Kosovo. Ustav iz 1974. s konfederalnim elementima i gotovo suverenim pravima dviju autonomnih pokrajina u Srbiji, Vojvodini te Kosovu i Metohiji, posebice su ozlojedili i iritirali srpske ekstremne nacionaliste. Krivci su im bili "separatistička i egoistična“ Slovenija, potom i  Hrvatska, „stara mrziteljica Srba“, a "jadni", Srbi ugroženi od svih i svugdje. SANU 1986. godine donosi Memorandum o ugroženosti Srba u Jugoslaviji s teritorijalnim posezanjima Srbije  prema drugim republikama. Tada su se mogli čuti komentari bivših pripadnika JNA, hrvatske nacionalnosti da "ovo ne će završiti dobro, jer aveti nacionalizma opet dižu glavu".
 
Homogena Srbija
 
U svome spisu, dr. Stevan Moljević piše: "Osnovna greška u našem državnom uređenju bila je što 1918. g. nisu bile udarene granice Srbije. Ta se greška mora ispraviti, danas ili nikad. Te se granice danas moraju udariti, i one moraju da uhvate celo etničko područje na kome Srbi žive sa slobodnim izlazima na more za sve srpske oblasti koje su na domak mora." (Stevan Moljević, Homogena Srbija, 1941.)
Moljevićeva homogenost mogla se postići samo preko etničkog čišćenja i genocida. U tom cilju Draža Mihailović je 20. studenog 1941. godine poslao posebnu instrukciju komandantima četničkih odreda Đorđiju Lašiću i Pavlu Đurišiću na čijim područjima (Crna Gora, BiH, Sandžak) se nalazio velik broj muslimana. U tom dokumentu, između ostalog, naglašavaju se i ovi zadaci četničkog pokreta;
• Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu u granicama Srbije-Crne-Gore-Bosne i Hercegovine-Srema-Banata i Bačke.
• Borba za uključenje u naš državni život i svih još neoslobođenih teritorija pod Italijanima i Nemcima (Trst-Gorica-Istra i Koruška) kao i Bugarske, severne Albanije sa Skadrom.
• Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata.
• Stvoriti neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i Srbije i Slovenije, čišćenjem Sandžaka od muslimanskog življa, a Bosne od muslimanskog i katoličkog življa...
 
U knjizi Z. Dizdara i M. Sobolevskog objavljeno je 209 dokumenta o zločinima četnika u Drugom svjetskom ratu. Autori su opise podijelili na masovne pokolje, silovanja, spaljivanje živih ljudi, odsijecanja glava, nabijanje na kolac, masakriranje ranjenika i obredna smaknuća katoličkih svećenika. U kontekstu četničkog genocid spominje se govor jednog od glavnih četničkih vođa Milana Šantića u Trebinju u srpnju 1942.: "Srpske zemlje moraju biti očišćene od katolika i muslimana. U njima će živjeti samo Srbi. Čišćenje će se sprovesti temeljito. Sve ćemo ih potisnuti i uništiti bez izuzetka i bez sažaljenja. To će biti polazna osnova našeg oslobođenja"
 
Memorandum SANU iz 1986. godine
 
Memorandum SANU-a iz 1986. godine ne odstupa od već poznatih programa Velike Srbije (Načertanije iz 1844. godine i Projekta Homogena Srbija 1941. dr. Stevana Moljevića.)
• granice Srbije nisu u skladu s etničkim sastavom i kao takve bi trebale biti preoblikovane, jer je prema Memorandumu,  Ustav iz 1974. godine nanio veliku štetu Srbiji, zbog stvaranja autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova, razvodnjavanja federacije, kao i "umjetnih" administrativnih granica koje ne predstavljaju "pravu" sliku
• ranjivost srpskog naroda od strane drugih naroda u SFR Jugoslaviji: asimilacija, eksploatacija, protjerivanje, nemogućnost izražavanja, marginalizacija u političkoj, ekonomskoj, kulturnoj i naučnoj sferi.
• jačanje antisrpskih snaga unutar SFR Jugoslavije ( Hrvati , Albanci )
• potrebu za brzim i brzim djelovanjem kako bi se spriječio raspad Srbije i srpskog naroda 1987. godine na čelo SK Srbije dolazi Slobodan Milošević i počinje čistku nesrpskih kadrova i onih koji nisu na crti velikosrpske politike. Godine 1988./1989. počinje događanje naroda, ili antibirokratska revolucija, kojom Slobodan Milošević učvršćuje vlast i ukida autonomiju Vojvodine i Kosova. Krenuli su mitingaši po Jugoslaviji, sve po scenariju političkog vodstva Srbije i Slobodana Miloševića. Tada je Slobodan Milošević  uspio dobiti 4 glasa u Predsjedništvu Jugoslavije od 8 glasova. „Događanjem  naroda“, uspio je postaviti svoje pristalice i na čelna mjesta u vlasti Vojvodine, Kosova i Crne Gore, tj. u pola jugoslavenskih federalnih jedinica, pa je odlučivanje u Predsjedništvu SFRJ blokirao podjelom glasova, četiri prema četiri. Predstavnici Hrvatske, Slovenije, BiH i Makedonije nisu više mogli zajednički donijeti nijednu odluku usuprot interesima Beograda.
 
Na Vidovdan, 28. lipnja 1989,, na Gazimestanu (kod Prištine) na proslavi 600. obljetnice Kosovske bitke između Srba i Turaka, Milošević je uzviknuo: „Šest vekova kasnije, danas, opet smo u bitkama. One nisu oružane, mada i takve još nisu isključene!“ Slušao ga je kompletan državni vrh i diplomatski zbor. Nisu bili prisutni jedino Stipe Šuvar, član Predsjedništva Jugoslavije iz Hrvatske, i američki veleposlanik Warren Zimmerman.
20.-22. siječnja 1990. godine na 14. izvanrednom kongresu SKJ, Slobodan Milošević htio je nametnuti centralistički sistem u SFRJ, sa dominantnom ulogom Srbije, što je bio put ka ostvarenju plana o Velikoj Srbiji. Međutim delegati Slovenije, Hrvatske i BIH napustili su kongres i to je bio kraj Jugoslavije kao takve. Znači isključivi krivac je Srbija i njeno političko vodstvo sa Slobodanom Miloševićem na čelu, koji su htjeli iskoristiti idealnu priliku za stvaranje Velike Srbije. I kada im nije uspjelo mirnim putem krenuli su u agresiju na Sloveniju, Hrvatsku i BiH.
 
Često se može čuti i pročitati da je rat bio dogovoren između dr. Tuđmana i Slobodana Miloševića, što logično ne može nikako biti i ta tvrdnja ne stoji. Hrvatska je bila razoružana! JNA je oduzela oružje Teritorijalne obrane, Hrvatska nije imala uopće organiziranu obranu, ni vojsku, a nasuprot sebe imala je četvrtu vojnu silu u Europi, JNA , pa se postavlja logično pitanje, na osnovu čega se dr. Tuđman mogao dogovoriti sa Slobodanom Miloševićem?
Prva smotra hrvatskih oružanih snaga održana je na prepunom stadionu u Kranjčevićevoj u Zagrebu, 28. svibnja 1991. godine. Kako li smo samo bili ponosni, iznimno ponosni, da imamo hrvatsku vojsku. Mnogi su se dragovoljno javili u obranu domovine.
Hrvatska nije planirala, pripremala, niti započela rat 1991. Hrvatska nije htjela rat. Hrvatska je bila izložena srpsko-crnogorskoj agresiji ostvarenoj uz uporabu četvrte ili pete oružane sile u Europi – Jugoslavenske narodne armije.
 
Domovinski rat 1990.- 1995.
 
Na strategijskoj razini Domovinski rat sastoji se od tri etape: U prvoj etapi, do siječnja 1992., izvršena je vojna agresija na Hrvatsku, koja je bila prisiljena na obranu. Oružani sukobi počeli su izbijati u travnju 1991., a uz postupno priklanjanje JNA srpskim pobunjenicima, od kolovoza 1991., prerasli su u izravnu agresiju iz Srbije. U drugoj etapi, od siječnja 1992. do svibnja 1995., došlo je do zastoja u agresiji i do razmještaja mirovnih snaga UN-a duž crta prekida vatre. Za Hrvatsku je to bila etapa diplomatskih nastojanja i pregovora te strpljivog jačanja snaga uz provedbu operacija taktičke razine u kojima su oslobođeni manji dijelovi teritorija. U trećoj etapi, u svibnju i kolovozu 1995., bile su izvedene obimne  operacije u kojima je oslobođen najveći dio okupiranoga područja u Posavini i zapadnoj Slavoniji te na Banovini, Kordunu, u Lici i u sjevernoj Dalmaciji. Preostalo okupirano područje u hrvatskom Podunavlju reintegrirano je uz pomoć prijelazne međunarodne uprave (1996.-1998.). https://www.uvsjp-alfa.hr
 
22. travnja 1990. održani su prvi višestranački izbori za zastupnike u Sabor RH, koja je još bila u sastavu Jugoslavije. 30. svibnja 1990. godine konstituiran je prvi višestranački Sabor, a 22. prosinca 1990. godine, Hrvatski Sabor je izglasao novi Ustav RH, pa ga se naziva Božićnim Ustavom i na tom Ustavu i Domovinskom ratu su temelji neovisne, demokratske Republike Hrvatske. 19. svibnja 1991. godine održan je referendum o samostalnosti RH. Na referendum je izašlo 83,56 % birača, a njih 94,17 % izjasnilo se za slobodnu i neovisnu Hrvatsku. 25. lipnja 1991. godine Hrvatski Sabor donio je Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti RH. Na tu odluku stavljen je moratorij Sloveniji i Hrvatskoj tzv. Brijunskim sporazumom, na zahtjev EU. 17. kolovoza 1991. godine počela je tzv. Balvan revolucija, odnosno pobuna Srba u Hrvatskoj, koje je Slobodan Milošević iskoristio kao oružje u slamanju nove Hrvatske vlasti.
U Sloveniji je rat trajao desetak dana, jer JNA i Srbiju Slovenija nije interesirala, ona nije bila na crti Virovitica-Karlobag, koju su Srbi odredili kao granicu Velike Srbije.
31. ožujka 1991. godine pale su prve žrtve u Domovinskom ratu na Krvavi Uskrs na Plitvicama. 7. srpnja 1991. godine spaljeno je prvo selo u Domovinskom ratu, selo Ćelije blizu Osijeka. Nastavlja se vojna agresija Srbije i njenih četničkih dobrovoljačkih odreda, potpomognutih sa JNA, na hrvatske gradove i sela. Pobunjeni Srbi  iskazivali su strašnu mržnju prema svojim dojučerašnjim susjedima Hrvatima, hrvatskim policajcima -pokolj 12 hrvatskih policajaca u Borovu Selu, mučenjima, krvoločnim  ubojstvima i rušenje gradova i sela. 7. listopada 1991. Jugoslavensko ratno zrakoplovstvo raketiralo je Banske dvore u Zagrebu, dr. Franjo Tuđman pukim je slučajem ostao živ.
 
Jedna od najznačajnijih bitaka u Domovinskom ratu bila je Bitka za Vukovar najveća i najkrvavija bitka u Domovinskom ratu. To je bila 87-dnevna opsada hrvatskog grada Vukovara od strane Jugoslavenske narodne armije, uz pomoć srpskih paravojnih snaga od kolovoza do studenog 1991. godine. Bitka je završena porazom, velikim razaranjem Vukovara i brojnim ubojstvima i progonom hrvatskog stanovništva. U borbama u Vukovaru je poginulo oko 900 branitelja grada, a nakon zarobljavanja u masovnim ratnim zločinima još njih oko 600. Još oko 1.000 hrvatskih branitelja izginulo je u borbama na širem području oko Vukovara, koje su također predstavljale dio bitke. Poginulo je i oko 1000 civila, a oko 7000 hrvatskih vojnika i civila završilo je u zarobljeničkim logorima u Srbiji, gdje su pretežno bili izloženi zlostavljanjima i to  vrlo svirepim od kojih je dosta njih i preminulo.
 
U ratu je poginulo preko 21.000 ljudi: 13.583 na hrvatskoj strani (uključujući nestale) te oko 7.947 na srpskoj strani, od toga 6.760 u "Krajini" te 1279 vojnika JNA, prema beogradskim službenim podacima. Ratom i ratnim razaranjem bilo je obuhvaćeno 54 % hrvatskog teritorija, na kojem je živjelo 36 % hrvatskog stanovništva. Pod okupacijom se našlo 14.760 km2 ili 26 % hrvatskog teritorija. Nijedan hrvatski vojnik nije stupio na teritorij Srbije. U prosincu 1991. godine u Hrvatskoj je bilo oko 550.000 prognanika i izbjeglica, a k tome je 150.000 njih bilo je  u izbjeglištvu u inozemstvu.
Prema podacima Državne revizije za popis i procjenu ratne štete izravna ratna šteta u Hrvatskoj u razdoblju 1990.–1999. godine iznosila je 236.431.568.000 kuna ili 65.350.635.000 DEM.
Prema drugim podacima, uništeno je 180,000 domova, 25 % hrvatske ekonomije te prouzročeno 27 milijardi $ materijalne štete.
Broj prognanika i izbjeglica u samoj Hrvatskoj smanjio se od 550 tisuća krajem 1991. na 386.264 u 1995. Istodobno je broj izbjeglica u inozemstvu smanjen od 150 na 57 tisuća. Počevši od 1995. godine počinje masovan povratak prognanika i izbjeglica.
 
Međunarodno priznanje samostalne i neovisne Republike Hrvatske
 
Dana 15. siječnja 1992. godine sve zemlje članice tadašnje Europske zajednice (EZ) priznale su Republiku Hrvatsku kao suverenu i samostalnu državu: Austrija, Belgija, Danska, Francuska, Grčka, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Njemačka, Portugal, Španjolska i Velika Britanija. Ovim državama istoga dana istom odlukom  pridružile su se Bugarska, Kanada, Mađarska, Malta, Poljska i Švicarska. Prve zemlje koje su od 26. lipnja do 14. prosinca 1991. priznale Republiku Hrvatsku kao samostalnu i suverenu državu bile su zemlje koje i same tada nisu bile međunarodno priznate - Slovenija, Litva, Ukrajina i Letonija. Prva međunarodno priznata država koja je priznala Hrvatsku bio je Island koji je ovu odluku donio 19. prosinca 1991., kada i Njemačka, ali je odluka Njemačke stupila na snagu 15. siječnja - danom priznanja i ostalih članica EZ-a.
 
Hrvatska trobojnica s povijesnim grbom zavijorila se 22. svibnja 1992. ispred sjedišta Ujedinjenih naroda u New Yorku. Svečan čin, koji je bio vrhunac u procesu međunarodnog priznavanja Republike Hrvatske, obavio je glavni tajnik Boutros Ghali u prisutnosti predsjednika dr. Franje Tuđmana i hrvatskog izaslanstva. Dani ponosa i slave! Ali neprijatelji hrvatske samostalnosti nisu mirovali već su ovaj dan, dan kada je konstituiran prvi hrvatski Sabor izabran na slobodnim i tajnim izborima, 30. svibanj 1990, koji je hrvatski narod prihvatio kao Dan državnosti , omalovažili i kao Dan državnosti, Vlada Ivice Račana proglasila je 25. lipnja.
25. lipnja 1991. godine donesena je odluka o pokretanju postupka razdruživanja od ostalih jugoslavenskih republika, a prethodila mu je takva odluka građana Republike Hrvatske iskazana na referendumu održanom 19. svibnja 1991. godine. Na istoj je sjednici Sabor donio i Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske.
SDP se u Hrvatskom državnom saboru izjasnila protiv proglašenja suverene i samostane Republike Hrvatske. SDP je tada bio stajališta kako bi se Hrvatskoj trebalo omogućiti novo udruživanje u konfederalnu Jugoslaviju. Naime, zastupnici SDP-a, tada stranke pod nazivom SKH-SDP (Savez komunista Hrvatske – Stranka demokratskih promjena), na čelu s pokojnim Ivicom Račanom demonstrativno su napustili Sabor prije glasovanja o proglašenju suverene i samostane Republike Hrvatske. Od tadašnjih članova SKH-SDP tada je u Saboru za hrvatsku državu glasovao samo jedan njihov član zastupnik Ćiće Vlašić iz Korčule,
 
Dr. Franjo Tuđman je govorom u hrvatskom Saboru 30. svibnja 1990. godine, naglasio: "Tijekom svih dugih stoljeća tegobne nam povijesti, hrvatski državni Sabor bio je čuvarom suvereniteta (s izuzetkom razdoblja Kraljevine Jugoslavije 1918.-1941.) - hrvatskog naroda u odnosu na druge nacionalne i državne zajednice. Hrvatski Sabor je bio nositeljem pravnog poretka i u ovisnosti od okolnosti, jamstvom sloboda i prava građana, te općeg civilizacijskog napretka".
 
Dr. Franjo Tuđman iznio je najbitnije zadaće koje stoje pred novom demokratskom vlasti, koju čekaju korijenite promjene u svim sferama duhovnog i materijalnog života:
• Novi ustav Republike Hrvatske. Zadatak je realiziran donošenjem tzv. božićnog Ustava 22. prosinca 1990.godine.
• Uključivanje u Europu i europeizacija Hrvatske.
• Ustanovljenje pravne države i modernizacija državne uprave.
• Korjenite promjene u vlasničkim odnosima i gospodarstvu.
• Demografsko oživljavanje.
• Povratak i uključivanje iseljeništva.
• Nužnost promjena u javnim službama.
• Moralna obnova i etika rada.
Nažalost moram konstatirati da nisu ispunjene sve točke koje je zacrtao dr. Franjo Tuđman, ni nakon 29 godina od njihovog nastanka.
Hrvatska je gospodarski devastirana i osiromašena u pljačkaškoj privatizaciji, pravna država ne funkcionira, ili slabašno funkcionira, demografski katastrofalno iseljena, iseljeništvo se ne vraća, već se povećava, javne službe su neučinkovite i korumpirane, moralnost je potpuno srozana i jedino je ostvaren ulazak u Europsku uniju, a i tamo je Hrvatska članica  drugog reda. Prilično poražavajuće i razočaravajuće  za sve političke garniture koje su obnašale vlast i vodile zemlju u ovih 29 godina.
 

Lili Benčik

Anketa

Nakon što je T. Ivić 16. VI. 2019. položio vijenac na kojem piše "Predsjednik Vlade RH Andrej Plenković herojima Sutjeske", svatko tko i dalje u HDZ-u podržava Plenkovića je izdajnik. Slažete li se?

Utorak, 18/06/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1108 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević