Get Adobe Flash player
Subdemokratski i groteskni izborni legitimitet!

Subdemokratski i groteskni izborni legitimitet!

Milan Bandić ima potporu samo 21,33 posto biračkoga...

Miletić i Glas Istre krše ljudska prava Hrvata

Miletić i Glas Istre krše ljudska prava Hrvata

Opetovani napad i politički pritisak IDS-a preko Glasa Istre na Katoličku...

HRT-ove orjunaške norme novinarstva

HRT-ove orjunaške norme novinarstva

Traženje istine nije 'revizionizam' nego revizija laži koje se i...

Stalne političke pretumbacije

Stalne političke pretumbacije

Klecala prepuna bivših komunista     Kolo...

Milorade, delijo, neiživljeni pederu!

Milorade, delijo, neiživljeni pederu!

Eeeeeeeej, bre, Milorade, što ti...

  • Subdemokratski i groteskni izborni legitimitet!

    Subdemokratski i groteskni izborni legitimitet!

    četvrtak, 21. veljače 2019. 16:47
  • Miletić i Glas Istre krše ljudska prava Hrvata

    Miletić i Glas Istre krše ljudska prava Hrvata

    četvrtak, 21. veljače 2019. 12:16
  • HRT-ove orjunaške norme novinarstva

    HRT-ove orjunaške norme novinarstva

    utorak, 19. veljače 2019. 06:56
  • Stalne političke pretumbacije

    Stalne političke pretumbacije

    utorak, 19. veljače 2019. 06:47
  • Milorade, delijo, neiživljeni pederu!

    Milorade, delijo, neiživljeni pederu!

    utorak, 19. veljače 2019. 06:42

Uljanik torpedirao 10 kruzera - svaki vrijedi 100 milijuna eurića!

 
 
U Brodograđevnoj industriji Split, vlasništvo Tomislava Debeljaka, početkom lipnja 2018. porinut je u more brod za krstarenja polarnim područjima koji se gradi za krajnjeg kupca, nizozemsku tvrtku Oceanwide Expeditions, a predsjednik Uprave Brodosplita Tomislav Debeljak istaknuo je da je brod simbol restrukturiranja Brodosplita i iskorak u organizacijskom i tehnološkom pogledu; cijena broda prelazi vrijednost od stotinu milijuna eura, točnije 105 milijuna!
https://www.cruiseindustrynews.com/images/stories/wire/2017/mar/DSC01432.JPG
U vrijeme dok radnici (3. maja u Obersnelovoj Rijeci i) Boris Miletićevog Uljanika u Puli strijepe za svoje plaće, poslove i sudbine svojih brodogradilišta, 2300 zaposlenika splitskog Brodosplita, već pet godina u vlasništvu uspješnog samoborskog poduzetnika Tomislava Debeljaka, trenutno izrađuju pet brodova. Navest ćemo jedan, superatraktivan. U tijeku je i gradnja jedrenjaka Flying Clipper, dugog 162 metra i širokog 18,5 metara, čelične konstrukcije, s pet paluba i nosivosti dvije tisuće tona, vrijednog pola milijarde kuna. Brodosplit je prije 3,5 godine ugovorio taj velebni jedrenjak s kompanijom Star Clippers Ltd. Mikaela Kraffta iz Monaka. Star Clippers Ltd. na europskom i američkom tržištu prisutan je sa svojom flotom od tri vjerne reprodukcije klasičnih jedrenjaka koji plove pod imenima Royal Clipper, Star Clipper i Star Flyer. Jedrenjak čija se gradnja ove godine dovršava u Splitu replika je broda France II. iz 1911., zadnjeg Clippera ikad izgrađenog, a koji je potonuo 1922.
 
Brodosplitov, Debeljakov jedinstveni jedrenjak trebao bi nesumnjivo ući u Guinnessovu knjigu rekorda zbog dužine od 162 metra. Nevjerojatno, 'žabari' s kopna  uče ljude s mora kako se brodovi rade!? A u našoj radišnoj Istri, do jučer uzoru ostatka Hrvatske, jedan je drugi rekord koji bez sumnje zaslužuje pažnju iste te Guinessove knjige: Nakon dubiozne analize glede ukupnog poslovanja utvrđeno je kako je nekad neprikosnoveni brodograđevni gigant Uljanik iz Pule upao u blatnu jarugu gubitaka fenomenalnog iznosa od 1,4 milijarde eura ili 10,5 milijardi kuna! Pouzdano se može reći kako je na djelu odavno zamišljeni  'projekt  Pula' bez Uljanika a sve u režiji partnerskoga dvojca Jakovčić – Končar.
 
Desetak godina stara, ideja kontroverznog Ivana Jakovčića bila je da se od Pule napravi europski Las Vegas i eliminira svaka industrijska proizvodnja iz grada. To potvrđuje i kombinacija da se na Uljanikovu kompleksu izgrade tisuće i tisuće stambeno poslovnih jedinica. Upravo po svojevremenom istarskom 'gubernatoru' Ivanu Jakovčiću, Uljanik treba restrukturirati tako da ga se što prije dokrajči, jasno, na teret države, a u režiji i realizaciji njegova aktualnoga poslodavca, tihoga partnera i intimusa Danka Končara, Uljanikova strateškog partnera inače isluženog robijaša iz Titine Yuge. Evo crtice o tom yugo-robijašu.
 
Uspon Danka Končara počinje u Hrvatskoj 'proljećarske' 1971. godine kad se zapošljava u službi tehničkog održavanja u Jugoturbini-Karlovac gdje je, u vrijeme kad za brojne 'državne neprijatelje' iz ideoloških razloga nije bilo posla, brzo napredovao i za dvije godine došao na čelo direkcije Poslovnog inženjeringa, a u ožujku 1973. postao i direktorom. Brz uspon pratila je i još brza korupcija. Nije dugo bio direktor, već četiri godine kasnije osuđen je za pljačku društvene imovine i privredni kriminal. Okružni sud u Zagrebu mu je 1977. godine dosudio 12 godina strogog zatvora od čega je odgulio osam godina Lepoglave.
 
Ili, da rezimiramo o kakvoj se raboti radi: U presudi je navedeno da je uzimao proviziju od izvoza drvne građe koju je preko Jugoturbine-Karlovac Šumsko gospodarstvo Delnice izvozilo u Italiju. Optužen je i za uzimanje provizije od robe koja se uvozila za potrebe poduzeća Topola iz Bačke Topole. Vrhovni mu je sud tri godine kasnije potvrdio izrečenu kaznu od 12 godina tamnice. Teško je povjerovati da je Darko Končar 'popaljenu lovu' pošteno vratio ondašnjoj državi u cijelosti, vjerojatno je nešto i za stare dane pohranio na dalekim Kajmanima ili na onim britanskim 'junferskim' otocima, možda i kod ruske mafije!? Inače, priča jedan moj prijatelj koji je tada s Dankom dijelio zatvorsku sudbinu, kako je Končar u tamnici obavljao odgovornu dužnost 'medicinskog brata' te zatvorenicima prije spavanja dijelio tablete za miran počinak ili pilule protiv glavobolje, tlaka, proljeva i inih zdravstvenih tegoba, vrlo humano…!
 
Uljanikovi 'money-džeri' (engl. money-novac, dakle žderači novca) 'požderali' su 1,4 milijarde eura; moguće su i oni primijenili Danko Končarev pljačkaški recept 'provizije od izvoza'! Uljanik je privatiziran prije pet godina, dakle, postao je dioničarskim društvom u kojem je i država postala vlasnik s 20 posto dioničarskog udjela. Svakako, dioničari su na Skupštini izabrali i menedžere, upravu i nadzorni odbor, povjerivši menedžerima dužnost i odgovornost upravljanja njihovom imovinom. Nema nikakve sumnje, aktualnoj propasti Uljanika kumovali su i njegovi 'money-žderi', premda danas onaj Jakovčićev 'mali od kužine', Boris Miletić i župan Valter Flego svu krivicu nastoje pripisati hrvatskoj vladi iako dobro znaju da je u svakom sistemu vlada loš gospodar. A loši gospodari su jedino i isključivo Uljanikovi menedžeri jer su, prema Ninoslavu Mogoroviću, zaključivali štetne, gubitničke ugovore koji nisu nikako mogli biti ispunjeni, prije svega jer su s vremenom rastjerali stručne kadrove nezadovoljne niskim primanjima. Osim toga, zbog kriminala i nenamjenski trošenih sredstava, rasli su dugovi prema dobavljačima, a time i isporuke neophodnoga repromaterijala. Penali za kašnjenje isporuke brodova progutali su ne samo ukalkuliranu minimalnu zaradu već su proizvodnju učinili potpuno neisplativom. Čak se išlo tako daleko da su se poništavali potpisani ugovori za brodove, deficit se brzo povećavao, a država je trebala biti blagonaklona krava muzara za pokrivanje nastalih minusa naraslih danas na famoznih 1,4 milijarde eura…!
 
A sad evo nešto zanimljivo i poučno iz Kine, 19. srpnja 2011. U Kini su u utorak ujutro pogubljena dvojica bivših zamjenika gradonačelnika gradova na istoku zemlje, pravomoćno osuđeni na smrt zbog primanja mita u milijunskim dolarskim iznosima, priopćio je kineski vrhovni sud i agencija Xinhua. Kod nas, u Puli, to se radi daleko kulturnije, humanije i miroljubivije: Proteklih pet godina samozatajni Puljanin Gianni Rossanda, glavni menedžer (money-žder) Uljanika (s plaćom od sasvim pristojnih 60-120 tisuća kunića mjesečno!) vodio je u neminovnu propast brodogradilište Uljanik. Nakon prosvjeda njegovih radnika u Zagrebu i Puli zbog neisplate plaća, Rossanda je veoma odgovorno stavio svoj mandat na raspolaganje, i pala buha na medvjeda. Svoj će poslovni angažman promućurni Gianni Rossanda vjerojatno nastaviti u menedžerskoj oazi, 'Uljanik-plovidbi', profitabilnoj tvrtki koja osim imena nema ama baš nikakve veze s matičnim, danas propalim 'Uljanikom'; mo*š mislit! A ovih 1,4 milijarde eura mitološkog gubitka, pa, 'sve će to hrvatski narod pozlatiti', sic! 
 
Istra je veoma glasna kad je u pitanju regionalna samouprava, pače, Jakovčić i društvo pobornici su i istarske autonomije, čak i secesije, ali svakako i riziku gubitaka koji su u takvoj autonomiji mogući. Pa neka onda budu isto tako konzekventni u saniranju gubitaka svoga Uljanika, nekadašnje istarske a danas propale 'istrijanske' perjanice!
 

Damir Kalafatić

Iza mladih Vukovaraca koji se ne ustaju na hrvatsku himnu stoje oni koji ih "odgajaju"

 
 
U Splitu se dogodio sramotan incident. Fizički su napadnuti srpski vaterpolisti što su na rivi htjeli popiti kavu i prošetati gradom. Akteri te sramote kažu kako su Srbi provocirali i morali su im pokazati da je ovo Hrvatska. Zaboga ljudi, gdje mi to živimo? Ovo je 2019. godina. Split je metropola  turizma. Rat je odavno završio. U Podunavlju provedena mirna reintegracija. Međutim, rat u mnogim glavama još uvijek traje. Sve se dobro zna: tko je napao, tko je uništavao, tko je ubijao, tko se branio i obranio. Došli su na naše. Ubijali su naše. Protjerali su naše. Palili nam domove. Rušili su crkve i bolnice. Htjeli su nam oteti pola zemlje. Htjeli nam oteti more. Mnoge rane još nisu zacijelile. Mnogi su nestali. “Gdje su im grobovi?” pitaju se majke, očevi, žene, djeca i braća. To ne znaju ova “djeca” koja su u dresu svojeg kluba šetala Splitom. Neki od njih su rođeni poslije rata. Neki od njih nemaju niti pojma kakve strahote smo pretrpjeli zbog ideja “Načertanija” i odluke srpskog vožda za njihovim  ostvarenjem po liniji “Virovitica-Karlovac-Karlobag”. Neki ne znaju da su tenkovi, JNA i ostali “junaci”, kad su krenuli “oslobađati” srpske gradove u Hrvatskoj ispraćeni cvijećem i blagoslovom. Oni su dobro znali što čine, ali im je većina naših ljudi to oprostila. Živjeti se mora dalje.
https://www.kurir.rs/data/images/2019/02/09/16/1760961_vaterpolo_ls.jpg
Dobrosusjedski odnosi se moraju uspostavljati, na obostranu korist. Zaboraviti se ne smije i ne može. Nije dobro da se iz tih nemilih, strahotnih, ružnih i bolnih sjećanja stvaraju nove podjele i rađa svekolika mržnja kojom se truju djeca i mladi. Svaka mržnja razara u čovjeku sve ono dobro, ljudsko, plemenito i kršćansko. U tom duhu bi trebalo dogajati mlade na jednoj i drugoj strani. Tu smo zakazali. Dogodilo se što se dogodilo. Nazad se ne može, ali se mora reći prava istina. Na laži i prekrajanju povijesti se ništa dobro ni postojano ne može graditi. Sa stajališta kako vrijedi i jedino je ispravno samo ono što je naše i što mi mislimo, ne možemo dalje od svojeg dvorišta. Bilo bi dobro znati i htjeti poštovati drugo, drugačije, čime se nimalo ne umanjuje svoje.
 
To ne znaju učenici koji nisu ustali na sviranje hrvatske himne. Nisu djeca sama stvorila takvo ponašanje. Oni su nesvjesno postali produžena ruka onih koji ne će mir, koji ne će suživot dostojan čovjeka, već stvaraju nemir, nered, nove podjele i siju mržnju. Ne rade to obični  normalni “mali” ljudi. To uglavnom rade političari ili “političari”. Umjesto politikom bave se politiziranjem. Umjesto da se posrame zbog pojedinih incidenata i nemilih slučajeva koji se događaju u njihovu gradu, oni to koriste da bi ušićarili koji poen i postigli bolji rejting u svojoj stranci i penjanju k vrhu. Ne pitaju se gdje su zakazali, već upiru prstom na drugu stranu, gdje traže krivca za svoje propuste, činjenja i nečinjenja, zaboravljajući pri tom, da se djeca nikada i nigdje ni za što ne smiju koristiti. Počeci športa i športskog odgoja su u prapovijesti. U mnogim zajednicama i društvima, kroz sve povijesne epohe, na različite načine, se razvijao šport jer se došlo do spoznaje, kako šport jača duh i tijelo čovjeka. Važno obilježje športskih natjecanja je bio duh viteške igre i poštene borbe (fair play). Od toga je danas malo ostalo. Od svega ostalog ne dobrog, što se implementiralo, a u nekim športovima i petrificiralo je politika. To je opasno za sve, naročito za športaše, koji  postaju roblje beskrupuloznih trgovaca i nerijetko glasnogovornici pojedinih političkih opcija, pri čemu nisu svijesni koliko štete time nanose ugledu svoje države, koju su proslavili, diljem svijeta, svojim športskim postignućima.
 
Šport je sastavni dio suvremenog društva, popularna društvena aktivnost koja se sve više širi, individualno i grupno. U svakom športu bi trebao dominirati natjecateljski duh. Pobjedu bi trebali odnijeti najbolji, bez obzira tko su, odakle su i čiji su. Takav način gledanja se ne može nikome naturiti ili uliti lijevkom u glavu. To se postiže odgojem, kućnim, građanskim i športskim. Športski odgoj je jako važan. Šport i športski odgoj spadaju u opće ljudske vrijednosti. Piramida općih ljudskih vrijednosti je izokrenuta i poremećena. Ne će se sama od sebe ispraviti i uravnotežiti. To zahtijeva puno dugotrajnog složenog i stručnog posla. Osim toga trebali bismo ukloniti neke predrasude i zablude iz našeg mentaliteta. Nismo mi Hrvati najbolji, najpametniji, najvjerodostojniji, najhrabriji…, sve naj na ovome svijetu, niti u susjedstvu. Ne može se i ne smije jedan cijeli narod stigmatizirati zbog pojedinaca iz njihovih redova koji su bili zločinci. Svatko je odgovoran za sebe i treba snositi posljedice svojih nedjela.
 
Međutim, u svakom zlu ima i neko dobro. Većina Splićana i građana Hrvatske osuđuje ovaj napad u Splitu na srpske vaterpoliste. Mnogi se Splićani srame i poručuju: To nisu učinili Splićani. To je učinio netko sa strane, neki dođoš… Svugdje ima takvih. Trebalo ih je civilizirati, pomoći im da se prilagode, ne dopustiti im da vode kolo i u njega uvlače sve potencijalne “domaće” istomišljenike, s kojima će preuzeti “vlast” i postati uzor ponašanja. Više nije važno tko je to učinio. Učinjeno je. Nanesena je velika sramota športu, gradu i državi. Tu sramotu umanjuje, ispružena ruka žene, koja je pomogla športašu da se iz mora u koje je skočio, da se spasi od batina “splitskih” huligana, izvuče na rivu. Ta “anonimna” žena je osvijetlala obraz gradu, njegovim stanovnicima i svima onima koji su stajali okolo i mirno gledali napad na goste u svojem gradu.
 
Neki su se možda i naslađivali gledajući svoje “heroje” u akciji. O takvim pojedincima bi trebali pisati svi mediji, a ne nas gnjaviti tjednima o pojedinim zločincima, kojima je mjesto u zatvoru, a ne na slobodi, gdje ugrožavaju normalni svijet. Ta je žena ponos hrvatske i zaslužila je divljenje. Nije ju bilo briga što će tko reći. Pomogla je čovjeku u nevolji. Je li se itko tko je tamo stajao i sve mirno gledao, barem malo posramio, zbog obe ljudske, prijateljske i kršćanske geste? Vjerujem da bi jednako tako postupila neka anonimna žena u Beogradu, kad bi naš športaš skočio u Dunav, kako bi se spasio od batina domaćih “heroja”, kojima je proključala krv i “zapalio” se mozak vidjevši plavi dres s hrvatskim grbom u njihovu gradu.
 
Bilo bi dobro da se oni koji vode jednu i drugu državu, ugledaju u ovu nepoznatu  plemenitu i hrabru ženu, te da razmisle o sebi i svojim politikama, koje se svode na šetnje po mostovima, grljenje i ljubljenje, inauguracije, poruke, podmetanja, prepucavanja, iskorištavanja u izbornim kampanjama, po opskurnim medijima, kada se pribjegava prononsiranim zločincima, kako bi se dobio koji poen više i “pobijedio” protivnik.
 

Ankica Benček

Od ponosa se umire u općem i posebnom susramlju

 
 
Naši svjetovni i duhovni vođe se silno trude da nam objasne kako svakim danom živimo sve bolje i kako nam je  sve ljepše u Lijepoj našoj. Brojke to demantiraju kako u domaćim istraživanjima i analizama, tako i u stranim. Po svemu dobrom i poželjnom smo na dnu rang ljestvica, a po svemu lošem i ne baš dobrom smo pri vrhu. Netko gleda stvari u ogledalu i pritom misli kako je to stvarnost. Ako nema ogledalo i gleda na isti način kao i mi, onda od nas pravi neznalice i budale, odnosno u nama vidi podatnu biračku masu, koja će nasjesti pričama i obećanjima, kao desetak puta do sada. Pri tome ih nije nimalo sram
https://cdn.psychologytoday.com/sites/default/files/field_blog_entry_images/ShameAdobeStock.jpeg
Većina naroda se zbog toga srami, kao i zbog mnogih drugih stvari, činjenja, nečinjenja, zamagljivanja, obmanjivanja, čergarenja, izmišljanja, neznanja, nekompetencija, ortaštva, korupcije, kriminala, zataškavanja, pravne nejednakosti, šikaniranja, marginaliziranja, vraćanja u prošlost, raznih zloporaba, korištenja djece za osobnu promidžbu, kršenja Ustava i ostalih zakona, neprincipijelnih i neprirodnih koalicija, političke trgovine, utilitarne osobne i stranačke zamjene zakonodavne vlasti s izvršnom, nekompetencije visokih državnih dužnosnika, nesposobnosti saborskih zastupnika, pomanjkanje odgoja (kućnog i građanskog), neimanje prioritetne nacionalne strategije, neznanje o svemu i svačemu, kolko nas ima, koliko ima birača, koliko je naših ljudi  vani, tko gdje  ima boravište, neusklađivanje školstva s potrebama rada, nepoznavanja socijalnog statusa građanstva, neznanja o državnoj imovini, postupanja po filozofiji: “ja tebi, ti meni”. Zbog stranačke podobnosti, nepotizma, partikularizma, laži, laži, prijevara… I nije ih sram! Možda ponekog koji je drugačije odgajan i pomalo se boji Boga. Takvog je teško vidjeti i otkriti, jer je u velikoj manjini i nije  u prvim “borbenim” redovima za vlast i moć. Takav se ne uklapa u opći trend onih koji vladaju, na bilo kojoj razini. Takav njima smeta, te će ga malo pomalo prilagoditi sebi, ili na bilo koji način ukloniti, makar lažnim SMS-ovima ili fotomontažama.
 
I ne će ih biti sram, kao što nas nije sram da to sve znamo i ponovno biramo one zbog kojih nas je sram. To je određeni mazohizam, što pomalo prelazi u sadizam, s jedne i druge strane. Sami sebe kažnjavamo, uništavamo i dovodimo u situacije pune srama, nelagode, gorčine, letargije, depresije, nihilizma i “baš me briga filozofije”. Treba nas biti briga, za sve, pa i za to da nam se kulturan, civilizaran, moderan, napredan, svijet smije, zbog gafova nekih odabranih i “izabranih” od kojih su mnogi podmetnuti, poput kukavičjih jaja u tuđa gnijezda. Pitanje je samo tko su te kaukavice, koje nam tako podmuklo i nečasno podmeću godinama. Nisu takvi ništa krivi, nego mi sami koji to trpimo, pomalo jamramo, tu i tamo neki se pobune, a svi drugi  mirno gledaju predstave, igrokaze, cirkuse, vodvilje, dramolete, operete… i dopuštaju da svaku kritiku i satiru o tome kažnjavaju  i “zakonski” provode “organi državne sigurnosti i pravosuđa”, jer mi smo pravna država, gdje se sudi “po babi i po stričevima”.
 
Sram nas je i zbog toga što mi Zagrepčani nismo svjesni časti koju nam je ukazala aktualna predsjednica države, pohodivši naš grad, izmještanjem svojeg ureda u Bandićeve dvore, šetnjom po Zagrebu, otkrivajući njegovu povijesnu, kulturnu, tradicijsku, purgersku, gastronomsku baštinu i socijalnu stvarnost. Bilo joj je jako drago kad je otkrila kako Zagreb nema beskućnika. Tome se ne možeš smijati, kao njenom plesu na kiši, onomad u Moskvi kad je ljubila i grlila Macrona, sve dečke koji su joj došli pod ruku i zlatni francuski trofej Mundijala. Bilo bi dobro da se gospođa predsjednica u zoru prošetala po rubnim dijelovima Zagreba, gdje svaki dan započinje nemilosrdna borba oko kontenjera, pred neku pekaru gdje pekarni kradomice, da ih netko ne vidi, jer se to ne smije, dijele stari kruh sirotinji, u neku čekaonicu u bilo kojoj bolnici, gdje su nepregledni redovi pacijnata, koji nemaju niti gdje sjesti, već naslonjeni na zid po nekoliko sati čekaju svoj red na pregled zakazan pred godinu i više dana, da je negdje oko 14 sati došla na neki zagrebački plac gdje se s poda kupi voće i povrće, oko podne pred neku pučku kuhinju gdje se dijele obroci, ne samo sirotinji, već i onima koji imaju, a navikli su živjeti na račun drugih. Kad su neki moji učenici, zbog prigovora savjesti služili civilni vojni rok, dostavljali hranu po kućama iz Caritasa, pričali su mi kako su da ulazili u vile, u kojima žive “gospoda”. Nije ih sram zbog toga. Ova država im je majka, dok je pravoj sirotinji maćeha.
 
Ta maćeha nam je smanjila PDV na hranu i pelene, ali sad raste cijena energentima, koji će “pojesti” dobitak ulovljen na hrani. Kaj onda? Ne moraju se svi grijati i trošiti plin, ionako će ga biti manje kad proradi LNG. Ako nešto ne meže, onda ne meže, baš kao i kupnja izraelskih zrakoplova. Nisu za to krivi naši političari, odnosno resorni ministar i “premijer”. To su rekli Izraelci i Ameri, odnosno njihov veleposlanik, koji je sam sebe demantirao u jednom danu. To se zove politka. LNG i borbena eskadrila u sinergiji može čuda napraviti, samo što mi to ne znamo. Oni koji trebaju to znati su naučili iz propale nabave. Jest da to košta, nekih 600.000 tisuća kuna. Znanje je skupo. Iskustvo također, pogotovo kad je nastaslo iz prve ruke. Ponekad takvo iskustvo opeče.  Ali kaj je taj Pavlovljev refleks kraj sramote zbog totalne nesposobnosti i pokušaja obamnjivanja naroda.
 
Taj sram nitko ne vidi. Kažu odgovorni: Nema štete. Za kaj nam se onda drugi smiju, naročito neki susjedi. U Sabor su se opet na velika vrata vratili ustaše, udbaši, partizani, orijunaši, Titovi kileri, NDH, uništavanje dokaznih materijala, uvjeravanje koliko nas ima, izračunanje 10 posto od toga. Zar samo gospodin Bauk zna matematiku? Stvaraju se nove političke platforme, s brda s dola, s jednim jedinim ciljem: Pobijediti i osvojiti vlast. Manje više sve to čine “stara” poznata lica, s istim ili preokrenutim kaputom, s manje više jednakim temeljem iz bivše države i kumrovečke škole.
 
Žao mi je ovih mladih, obrazovanih, sposobnih, ničim opterećenih, koji nisu otišli, već se hvataju u koštac s nepravdama, lošim upravljanjen i vladanjem, korupcijom, svim ostalim negativnim izmima i žele stvari prikazati onakvima kakve jesu, te stanje u državi popraviti, idući odozdo s narodom. Naroda nema. Uvukao se u sebe, šćućurio u predgrađima, životari na marginama, jadan, gldan, ponižen, posramljen, obeshrabren, beznadan, depresivan, apatičan, ali ponosan. Ponosan? Na što? Od ponosa se ne živi. Od ponosa se umire, u općem i posebnom susramlju.
 

Ankica Benček

Anketa

Jesu li hrvatske vlasti dobro postupile što su dozvolile da se u Muzeju Mimara slavio Dan agresorske "Vojske Srbije"?

Nedjelja, 24/02/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 969 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević