Film nije umjetnost, to je najobičnija industrija

Udar bosanske filmašice Žbanićke i hrvatskih filmaša na Zorana Milanovića

Uvijek je to tako, pa i sada, za Božju kaznu moram braniti Zorana Milanovića – i to bez ostatka, onako viteški, do kraja. Njegov odlazak neki dan u Mostar pravi mu je državnički potez, jedan od rijetkih. Možda čak i jedini. Tamo skoro ništa nije govorio, a zbog onoga što je govorio, možda je bolje da nije ni dolazio. No, dostatno je samo što je  došao. I hrabro, bogme. Doći u državu u kojoj ministar sigurnosti , tajkun Fahrudin Radončić, potiče demonstrante da pale i ruše još i više baš i nije ugodno. Radončić stoluje u Sarajevu, pa bi Zoki trebao najprije u Sarajevo. Oni bosanski fundamentalisti koji napadaju Milanovića zbog dolaska u Mostar zaboravljaju kako on nije samo Predsjednik Vlade RH već i visoki predstavnik jedne europske, eunijske, države – dogovarao svoj dolazak s eunijskim vlastima ne dogovarao.

Žbanićka: „Marš kući Milanoviću“ i spremaj mi „pare“ za novi film

Iako sam već neko vrijeme prestao zavirivati u „bosanski  lonac“, razvidno mi je kako ovi prosvjedi imaju neki „poticaj“ i malo veze s  glađu, iako socijalne probleme „u Bosni“ ne  sporim. „Gladni“ navalili na Mostar, a ostavili Banja Luku. Zašto se „gladni“ nisu „prošetali“ i do Dodika, udarili „glađu“ na Luku Banju? Frka? Ali puštam tu  sasvim očitu i lako čitljivu priču kraju i vraćam se a) poznatoj bosanskoj gostoljubivisti i b) „umjetnosti“ uopće, a naročito filmskoj. 

„Marš kući Milanoviću !“ izjavila je neka Žbanićka koja je navodno i slavna bosanska filmska redateljica, pa još i bosanska intelektualka.  Milanović se nije zbog toga fundamentalnoga bosansko-građansko-muslimanskoga gostoprimstva uvrijedio. Dapače, od njega sam doznao kako je Hrvatska tu Žbaničku poduprla u snimanju nekoga  filma sa sitnicom od 3 i pol milijuna kuna. Nisam niti među onih sto koji su gledali njene filmove jer za takve filmaše znam kakve filmove  snimaju, pa žali Bože vremena, a kamo li da bih još za njih dao i lipu.  Brine me jedino koji je to idiot iz Hrvatske, bez natječaja, pretpostavljam, nekoj Žbanićki dao tri i pol  milijuna kuna „na neviđeno“, na „projekt“, „scenarij“, na „ime“.

Dati Žbanićki tako toliko milijuna čisti je politički dodvornički kriminal. Kredit Šegonu je onako, više šegrt-hlapićevska donacija od koje će možda nešto biti i vraćeno, a ovakvi kao Žbanićka još će  šovinistički pljuniti po hrvatskom predsjedniku Vlade, ustvari po Hrvatskoj, preciznije njezinim poreznim obveznicima. Ne će biti kako Žbanićka  nije znala da i u Hrvatskoj ima jadnih i gladnih pa si je mrtva 'ladna  tri milijuna uzela – za „umjetnost“. No sve to je nevažno- meni, a ne znam kako vama, potpuno je jasno što čuči u njezinoj „građanskoj“ i „umjetničkoj“ duši neotesanoj, kad i takvom čovjeku, Milanoviću, tako otvoreno šovinistički poruči: Marš kući! Kad su tamo takvi „građanski“ „intelektualci“ i „vrhunski“ „umjetnici“, kakva li je tek ta paliteljska „raja“.  

Hrvatski filmaši: Kuš Milanoviću, samo davaj „pare“

Više, zapravo i jedino u ovom „slučaju“, zabrinjava me priopćenje koje je Zoranu Milanoviću uputilo Društvo hrvatskih filmskih redatelja u kojemu piše: „Društvo hrvatskih filmskih redatelja smatra potrebnim upozoriti Vas na neke činjenice. Svaki umjetnik, pa i Jasmila Žbanić, ima pravo na svoj pogled na svijet, bez obzira na to bio taj točan ili netočan, pristojan ili nepristojan, slagali se s njim ili ne, i bez obzira razumije li umjetnik politiku ili je potpuno politički nepismen te se s umjetnikom o njegovim političkim stavovima itekako može polemizirati. Ali pritom ni jedan političar, pa ni Vi, nema mandat omalovažavati ičiju umjetnost, pa ni umjetnost Jasmile Žbanić… Osjećamo nelagodu kad hrvatski premijer omalovažava umjetnički rad umjetnice svjetskog ugleda. Kada novinari spominju 3,5 milijuna kuna hrvatskih poreznih obveznika, to je njihovo pravo da upozore hrvatsku javnost. Kad to spomene hrvatski premijer u kontekstu političkog neslaganja s umjetnikom, to zvuči kao politička ucjena. Osjećamo nelagodu kad hrvatski politički moćnik prijeti umjetnicima javnim sredstvima.“

Kakva umjetnost, film je obična industrija

Okrutno su ga napali predsjednik filmskih redatelja: Antonio Nuić i  Upravni odbor u sastavu Vinko Brešan, Snježana Tribuson, Vlatka Vorkapić i Danilo Šerbedžija zbog rečenice: “Što bih joj trebao reći, da je dobila 3,5 milijuna kuna od HAVC-a, odnosno od hrvatskih poreznih obveznika za svoj film koji će u Hrvatskoj vidjeti sto ljudi. Ja joj mogu reći samo opet – dobrodošla.“ Blago se dakle osvrnuo na njezino „marš kući!“ Pljunula ga u desni obraz. Zoki joj ponudio i lijevi, a društvo „filmaša“ iz Hrvatske ga još jednom „oderalo“ po oba! Skoro da su mu napisali i „marš iz  Hrvtske“.

GOVOR MRŽNJE – Jasmila Žbanić

Pismo tih „filmaša“, koji se također hrane na hrvatskoj proračunskoj kopanji, je estetski, politički, jezično… blago je reći, nepismeno, ali to prepuštam čitatelju, nemam vremena za njega, jerbo sam se sav smrz'o  i sav drhtim od argumenata Društva filmskih redatelja, a vjerujem kao što reče onaj zatvorenik Čačić, i Zoki se „sav trese“. Prvo i jedino, kad je film u pitanju elementarna je činjenica da to nije „umjetnost“, pa onda u na i oko filma ni nema „umjetnika“. Svima je, i nepismenima, odavno jasno: film je industrija, uostalom i začeo se na tvorničkoj porti. Oscari, zlatne palme, medvjedi…, te silne razno razne nagrade samo su filmska industrijska „zlatna telad“, a niti slučajno da bi si iz njih „cijedila“ k'o med slatka sama umjetnost. Taman posla.

Iscijediti iz te silne industrije, koja je ujedno jedan od najvećih zagađivača i okoliša i ljudskih duša i tijela, „umjetnost“ – doista je prava umjetnost. U čemu je razlika između nagrade za dizajn WC školjke i nekog filmskog „oskara“? U ničemu, osim u industrijskoj „grani“. Filmska grana industrije bolje barata s „montažom atrakcija“, ušljivija je propaganda, a ostale industrijske „grane“, naročito nove, virtualne industrije odavno su shvatile „štos“ pa se šlepaju uz pomoć – industrije filma. Klasične industrije osvajaju tijelo, a film je odavno zahvatio dušu. Uostalom i iznos poticaja Žbanićki za „umjetnost“, od  tri i pol milijuna kuna, na „ovim prostorima“ svjedoči kako je film, ma  bio i bosanski – potican čak iz Hrvatske samo – industrija.

Koliko li bi malih obrtnika s tri pol milijuna mogao potaknuti ministar Maras!? Zamislimo da su tolike  novce poticajno, za sijeno, dobile  hrvatske krave. Poteklo bi puno mlijeka, pa sir, vrhnje, jogurt, još i dizajn za bočice, „film“, zvan „reklama“. Za to je netko mogao dobiti i kakvoga odgovarajućega „oskara“, pa eunijsko tržište, trošilo bi ga više od sto potrošača, pa PDV… A nitko pritom ne bi pljunuo na  Predsjednika Hrvatske vlade. Budući se cijela priča prenijela  na područje „umjetnosti“, nisam ja taj koji bi trebao braniti Zorana Milanovića, tu je političar, pravnik – i umjetnik Ivo Josipović. On se, iz ovoga izvukao kao kakva lignja. I kad je država u pitanju, i Europa i  hrvatski premijer, i BiH i… On je, a ne ja, trebao žestoko zaštititi Milanovića od ovoga šovinizma. On se, lignja, trebao založiti za europsku budućnost BiH, ali i reći koju o „ ljudskom pravu“  „umjetnika“, kako stranih tako i domaćih, da pljuju i mrze hrvatskoga predsjednika Vlade, čepe mu gubicu – još za hrvatske novce. Ali nije. Što će nam takvi predsjednici?

Mato Dretvić Filakov