Hrvatski Fokus
Unutarnja politika

Mesić ruši temelje Domovinskoga rata

Komunisti – KPH -SKH –SDP – su najobičniji nacifašisti. Ne samo od 22. lipnja 1941.

 
 
Iskrcao se prošlog vikenda doživotni „zijevac“ „Jure i Bobana“ Stipa Mesić na Rab u dobrom društvu jednog partizana (Budimir Lončar), jednog staro komunističkog novinara (Tomislav Jakić) i nečega što predstavlja Drago Carlos Vjeran, najnovije i samo prozvani Jovan, Pilsel, koji je inače kao neki mikser „multipraktik“. Živ čovjek a reinkarnira se u sve i iz svega… od ustaša, preko partizana, do popova i raspopova… žvače hrvatski fundamentalistički nacionalizam i još fundamentalnije antihrvtstvo. Iskrcaše se dakle na „Tjedan antifašizma“, kao na neki kongres, aprilsko savjetovanje, revolucinarne morske pripreme.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2015/04/mesic-donacijama-dijaspore-jedan-cek-izgubio-se-muvingu-slika-426383.jpg
Vole ga jugoslaveni, partizanija, „antifašisti“…
 
1. Toga pak Mesića, što bio da bio svi vole. Autor je knjige s tri lažna naslova: „Kako sam srušio Jugoslaviju“ – nije prošlo, pa „Kako smo srušili Jugoslaviju“ – nije išlo, da bi izašlo „Kako je srušena Jugoslavija“. Sve sama naslovljena laž: niti ju je on „srušio“, niti su ju neki „oni“ s njim, niti je „srušena“, onako sama od sebe – već su ju davno bili srušili politički Srbi izveo Milošević, a o „pravim“ rušiteljima – drugom zgodom. Kako bilo s njenim „rušenjem“ se svojedobno hvalio pa ga stoga vole – jugoslaveni. Možda i zato što su oni shvatili kako je on zapravo htio spasiti Jugoslaviju uz pomoć Veljka Kadijevića (njegovo svjedočenje) rušeći Tuđmana još 1991., a od velike koristi je bio i generalu Aci Vasiljeviću, šefu KOS-a, kaže general. Kratko: s Tuđmanom za Hrvatsku pjevao, a s Kadijevićem  rušenje Tuđmana zijevao. Kako nije uspio srušiti živog Tuđmana maroderski ga je rušio i gazio poslije smrti. Poslije bitke na bojno polje maroderi i stižu. Zato ga jugoslaveni vole.
 
2. Partizanija i razni antifašisti, paleo i neo ga obožavaju ponajprije stoga što je i pjevao i zijevao „Juru i Bobana“, ne samo po Australiji već i po Hrvatskoj, među ostalim i s pokojnim ministrom Ivanom Vekićem. Nahvalio je onodobne Hrvate kako su oni od 1941. do 1945. dva puta pobijedili. Prvi puta 10. travnja 1941. kad je proglašena NDH, drugi puta u svibnju 1945. iako tada još nije bio završen ni građanski rat ni revolucija. Križni putevi, permanentna revolucija teče do 1990., a eto je na Rabu prošli vikend i još uvijek tinja pa bi ju Mesić „razgorio“. Pohvalio je, amnestirao on u Australiji i ustaše – da nisu bili fašisti. Stoga on nije obični, već počasni predsjednik antifašista. Toliko ga vole. No pravo objašnjenje zašto antifašisti („antifašisti“) nisu Mesiću nimalo zamjerili pohvalu NDH i ustaša skriveno je u činjenici što su komunisti, Kominterna i ovdašnja malobrojna sekcija u čvrstom savezu s nacistima i doveli ustaše na vlast. Pakt Hitler-Staljin 10. travnja 1941. čvrsto je na snazi, dakle, komunisti tada nisu nikakvi anti već pronacisti. Reklo bi se bili su i ostali – isti. Naci-fašisti, odnosno nacifašisti.
 
Vole ga Srbi
 
3. Evo zašto ga, osim ostaloga Srbi vole: »Srbi iz Krajine oru zemlju u Hrvatskoj, a mole Boga da kiša pada u Srbiji«; »Svi će Srbi pod jedan kišobran stati!« (Mesićevo proročanstvo); »Srbi će iz Hrvatske odnijeti onoliko zemlje, koliko su na opancima donijeli«. Tepao im je prigodno. Toliko je ovdje „bractva-jedinstva“, „multikultija“ da mi je njihova ljubav razumljiva. Pozvali su ga i na proslavu srpske Gimanazije u HNK pri čemu se zbio zanimljiv događaj – susret dva zjevača, Stipe i mitropolita Porfirija. Sad smo dobili jednoga i iz uvoza. Prvi zijeva ustaške, drugi – četničke. Još samo da zazijevaju u duetu pa će „bractvo-jedinstvo“ da procvjeta, a ljubav prema Stipi poraste.
 
4. Mesića vole i izdajice. „Izdali ste Jugoslaviju, izdali ste HDZ, izdali ste Franju Tuđmana. Koga će bre još da izdate?“, pitao ga je Slobodan Milošević na suđenju u Den Haagu. Koga drugoga do li Hrvatsku. Zato njega kojekakve izdajice mora da ljube. A tek Hrvati.
 
 5. A tek Hrvati (politički i ini), oni ga obožavaju, pa su ga dva puta birali.  Prvi puta ih je „nazobio“ rasističkom kampanjom protiv Hercegovaca – učio je bidne kako nek love ribu po hercegovačkom kamenajru, a bilo je i drugih, važnijih poticaja. Drugi izbori bili su „referendum za predsjednika Mesića“, kako tada reče prof. Ivan Šiber s FPZ-a – čista formalnost. Pogurao ga Ivo Sanader, Jadranka Kosor odigrala ulogu političke „zečice“, svi mediji stali na njegovu stranu, čak i kupusov list, sve udruge od Gonga do ping ponga… Da su magarcu s pantovčačke farme o rep objesili „kandidat za predsjednika“ i njega bi u takvim uvjetima bili izabrali. Ovako su Stipu. Pantovčačku štafetu je predao nekoj vrsti dvojnika, Ivi Josipoviću, a njemu je narod iz ljubavi dao doživotnu godišnju  milijunsku apanažu i rezidenciju u „kupleraju“ u Grškovićevoj 13 (tko kaže da je 13 nesretan broj!), kako ju je sam svojedobno krstio. A i zaslužio je. Njegovih deset godina deset je gladnih godina, deset godina propadanja, uništavanja vojske, države, moralnog strmoglavog pada naroda, skupina, pojedinaca – sve pada, ljudi bježe… pri čemu plodovi počinju naročito „dozrijevati“ za Josipovića i na koncu ove vlade.
https://encrypted-tbn0.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcQhSAoteWGKH1Bti1ShRR67TeZoNfxZHzHbnZp_X3S7ImOBh-6i
Mesićeve rapske antihrvatske teze
 
Takav uspješan i među svima omiljen mora, rekao je nakon iskrcavanja na Rabu na „Tjedan antifašizma“, a išlo se malo i po „šumama i gorama“ (Velebit), a možda je održana i antifašistička kuhinja, kao nova turistička ponuda, nešto reći: „Ako ne ću sada, ne znam kada bih. A sada moram, svi mi moramo. „Moramo prepoznati opasnost fašizacije, da upravo tako: fašizacije što se nadvija nad Hrvatskom. I moramo joj se suprotstaviti. Moramo reći: dosta je, tako dalje više ne može – zbog palih boraca antifašističkog otpora, zbog žrtava fašizma, zbog nas koji živimo danas i zbog onih koji će doći poslije nas. Ti dolazeći zaslužili su bolje od ovoga što im se nudi.“ Tako, laže, izmišlja Mesić danas, ali to („fašizam“) traje od samoga početka, tvrdi on:
 
„Trend koketiranja s naci-fašizmom, prekriven tankim, ali itekako prozirnim velom relativiziranja zločinačkog karaktera ustaštva i ustaške para-države, prisutan je – na žalost – od prvih dana samostalne Hrvatske. U obrani od agresije trebalo je sve baciti na kartu antifašizma, jer Hrvatska jest bila suočena s nekom vrstom novovjekog fašizma. Umjesto toga, faktor homogenizacije nađen je u onom pravom, izvornom fašizmu; nađen je u nacionalnoj i vjerskoj netrpeljivosti, u nacionalnoj uskogrudnosti, u nacionalizmu koji je svako malo prelazio u otvoreni šovinizam i rasizam i u neprihvaćanju bilo kakvog i bilo čijeg mišljenja koje bi odudaralo od onoga aktualne vlasti…
 
Točno tako, baš tako su agresori početkom devedesetih,, srpski nacional-socijalizam i njegova JNA objašnjavali razloge agresije na Hrvatsku, uzroke i povode agresivnog rata. Sprema li nam to Mesić danas  isto to, samo iznutra? Što se tiče toga da je onda „trebalo sve baciti na kartu antifašizma“- pa bilo je „bačeno“: Hrvatska je vodila antinacistički, tko više voli, antifašitički rat, a Mesić ju danas zbog toga optužuje. Fašizam eto i „zijeva“ (Mesić) i „pjeva“ (prota Perić), jer antifašitičkim braniteljima iz Domovinskog rata „fašizam“ prikrpati može samo – fašist. „Hrvatske vojnike, branitelje, vitezove, kako ih se sve nazivalo, slalo se u okršaje s pjesmom što je veličala ustaške koljače Maksa Luburića i Juru Bobana“ – nastavlja Mesić lagati. Prvo, sprda se s braniteljima, „kako ih se sve nazivalo“, „vitezovi“(!) i sl., a drugo ordinarna je laž da je itko branitelje tjerao na bilo kakve pjesme. Treće, tih dana i mjeseci elementarno je kako su dragovoljci u tenisicama i trapericama – bez oružja, jer je nacistička JNA razoružala Hrvatsku uz pomoć Ivice Račana, a „Jugoslavija“ uz asistenciju Budimira Lončara joj još „udarila“ embargo na uvoz oružja. Pjevali, ne pjevali i što pjevali da pjevali – za klanje su bili spremni. To je srž nacizma, a ne pjesma, bilo koja, ma i „gluva“.
 
Još malo iz govora: „Mi smo i danas previše ležerni u odnosu na činjenicu da su nam knjižare i kiosci s novinama prepuni knjiga i publikacija kojima je jedna, jedina svrha revidirati povijest, odnosno rehabilitirati naci-fašizam i njegovu hrvatsku inačicu: ustaštvo. I ne samo da nikada nitko nije postavio pitanje tko financira takve knjige i publikacije, jer sve su vrlo jeftine, nego se neke objavljuju i uz financijsku pomoć vlade, kako one bivše HDZ-ove, tako i sadašnje koju vodi SDP.“ Tko je to „previše ležeran“ pa ne zavodi cenzuru? Što se uostalom čeka? Smijeniti Ostojića i Cvitana! Najprije treba zabraniti internet pa se ne bi više znalo što Mesić pjeva, a što zijeva. Nego zbilja, a kad će neka „institucija“ deustašizirati Mesića? Ima naravno i ono kako „fašisti dižu glave“, a kad za nekoga to kažu „antifašisti“ – najbolje vam je pogledati kako s glavama postupaju isilovci, budući nema živih slika iz Kočevskog roga, Hude Jame, Teznog…
 
Doista što je ta pojava, čovjek, političar…, spodoba iz najtamnije točke crne rupe? Neki bozon kameleonstva i zla? Ili možda genijalac? No dobro, nego samo još ovo: „Nije daleko od istine zaključak kako je Hrvatska trebala ući u Europsku uniju da bi izvukla ono najgore iz sebe. Jer količina ksenofobije koja se posljednjih mjeseci nekažnjeno valja hrvatskim javnim prostorom, kolikogod su usporedbe nezahvalne, nalikuje prilikama iz weimarske Njemačke. Bijesni ratni veterani, vođa opozicije i kancelarski kandidat (o.a. Hitler-Karamarko, da se tko ne zabuni) koji javno zahtijeva da svatko mora voljeti Hrvatsku… kao da je država svetinja, a ne servis svojim stanovnicima i gostima… Situacija u Hrvatskoj, pola godine prije parlamentarnih izbora, izmiče kontroli“, itd. Traži se i zabrana Bujice, procesuiranje generala Marka Lukića… i još svašta ima.
 
Pomislili ste sigurno kako je i ovo citat Stipe Mesića, ali NIJE, ovdje sam ga „(pod)metnuo“ tek kao ilustraciju činjenice da „antifašistčka“ jezgra mesićevskog tipa, a staljinističkog kova ima i svoju „frontu“ svoje „intelektualce“ svoje medije. Citat je iz članka „Milanović je dušman, a Karamarko bez duše“, autora Roberta Bajrušija objavljenog u Jutarnjem listu u utorak 21. travnja. Ovo ne ću komentirati, bit će prilike, jer je citiranome komentar nepotreban. Tek, Mesić je lukaviji, on više zijeva, a ovaj izvjesni Bajruši (valjda je i on Hrvat!) je hrabar, pa nam itekakve prijetnje – pjeva. Glasno nas straši, prijeti… Dobro, vidjet će se što s tim, činjenicom da nam od obične pred kampanje liberalni komunisti nastoje složiti – građanski rat, a zatim ostati na vlasti.
 

Mato Dretvić Filakov

Povezani članci

Nemoralna ponuda koja se ne odbija!

HF

IDS prikriva fojbe, a kriminalizira poklič ZDS!

HF

Srebreni iz Moskve zaslužuju nacionalni stadion

HF

Dosta je bilo igara bez granica

HF

Ostavi komentar

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...