Žao mi je Čovjeka

Bilo bi dobro kada bi Fimi Media bila jedini izvor kriminala

S aferom Fimi Media, njezinim izbijanjem u javnost, suđenjem i presudom puno je toga prikriveno i pokriveno, što se događalo prije i poslije. Određene državne institucije su radile i odradile svoj posao. Nadam se najbolje moguće u danoj situaciji, vremenu i prostoru. Presuda je: „Krivi su!“ Bez ikakve namjere da ulazim u meritum stvari, činjenja i nečinjenja, bilo pojedinaca, grupa, pojedinih struktura, znalaca, amatera, pozvanih, nepozvanih, prozivanih i odgovornih, kao i da ikoga branim ili pak osuđujem, i bez relativiziranja ičije i ikoje krivnje, usuđujem se reći kako smo svi mi krivi za sve što se događalo i što se događa u našoj državi, jer smo bili pasivni promatrači, uglavnom vođeni filozofijom „Baš me briga“. Sada se dogodilo što se događalo godinama, prikrivalo, potpomagalo i koristilo, na sve moguće načine, s ciljem i svrhom dolaženja i što duljeg ostanka na vlasti, stjecanja moći, osobnog materijalnog bogatstva i „vladanja“ amorfnom masom, koji su pojedinci oblikovali kako bi pridobivali što veći broj glasova.

To im je uspijevalo dugi niz godina. Rekla bih od samoga početka. Pritom su zaboravili jednu od velikih istina kako se sve što se temelji na lažima i gradi opsjenama i obmanama krhko i vremenski ograničeno. Kad se „državotvorna“ stranka proglasi lopovskom i kriminalnom, onda svaki prosječan čovjek počinje razmišljati u kakvoj to državi on živi, kakva mu je sadašnjost i budućnost, s tim da neminovno preispituje prošlost, kako svoju tako onih oko sebe, napose onih koji su ga u sve to uveli i doveli u situaciju kada jedva preživljava, unatoč svojem obrazovanju, sposobnostima i nastojanjima da svojim radom pripomogne i doprinese boljitku svih i svojoj državi kako bi se počela izvlačiti iz svih dubioza u koje je dovedena krivnjom pojedinaca, određenih grupacija i društvenih struktura, koji su po svemu sudeći prvenstveno mislili na sebe i svoje, a predstavljali su narod i bili odgovorni za rast i razvoj nove samostalne države Hrvatske. Ne mogu vjerovati kako je slučaj Fimi Media jedan jedini takvog tipa i kako je bivši premijer jedini „zlotvor“ i krivac za sve činjenje i nečinjenje zbog kojeg smo danas tu gdje jesmo. Što sa svima onima prije njega i poslije njega?

Mi smo malobrojni narod, smješteni na malom prostoru. Zahvaljujući suvremenoj tehnici i tehnologiji manje-više svi se poznajemo i o svakome puno toga znamo, vidimo i hvala Bogu s lakoćom možemo zbrojiti dva i dva, zaključivati i povezivati puno toga i stvoriti si realnu predodžbu  o svemu što se događalo i što se još uvijek događa  s pojedincima, političkim strankama, pojedinim grupacijama i u određenim strukturama u našem društvu.

Mnogi od onih koji su početkom devedesetih godina prošlog stoljeća dosta skromno živjeli i bili na dnu društvene ljestvice naglo su se obogatili i visoko popeli. Zar sami od sebe? Dok su drugi ratovali, gubili dijelove tijela i umirali na prvoj crti bojišnice, oni su se besramno, enormno bogatili. Istina, nisu svi mogli biti na prvoj obrambenoj liniji, ali su svi mogli i trebali raditi u skladu s temeljnim, jednim jedinim ciljem: oslobođenju domovine. Domovina se nije branila i stvarala samo na borbenoj liniji, već svuda diljem Lijepe naše. Svatko je na svom radnom mjestu, trebao maksimalno doprinijeti tom cilju svojim znanjem, radom i zalaganjem. Većina je to i činila, ne misleći pritom kako da iz toga izvuče nekakvu korist, prvenstveno za sebe. Manjina, a oni su danas ti koji svojim odstupanjem od većine, je to vrijeme a i sve beneficije koje su tada nastajale, kao i sve mogućnosti za bezakonje i bezvlašće iskoristila za sebe, svoj rast i razvoj, nezakonito bogaćenje, stvaranje moći i uspona na društvenoj ljestvici, kupujući vrijeme i podršku sebi i svojim istomišljenicima.

Takva praksa se razvijala, jačala i postala pravilo. Nastalo je okruženje koje je formiralo cijeli društveni sustav u kojem se moglo provoditi bezakonje, lopovština, korupcija, mito, nepotizam, amaterizam, diskriminacija, profiterstvo…

Mnoge, pa čak i one za koje bi se reklo i mislilo kako su pošteni, pravedni, vjerodostojni i domoljubni  je stvoreni sistem jednostavno „uvukao“ u sebe i nastavili su s onim što su radili oni prije njih, koristeći pritom svoje znanje, sposobnosti, talent i moć, čime su postojeći sistem razvijali i učinili ga neprobojnim. Nikako to nisu mogli učiniti pojedinci, kako god sposobni i moćni bili. Svi oni su imali svoje „jatake“ i ostale pomagače, simpatizere i pristaše u nekoliko ešalona, prema potrebi i sposobnostima pojedinca koji su vjerno služili gospodara, bivajući presretnima, kad bi ih gazda samo pogledom okrznuo. Stvarajući maglu, privide, obmanjujući sve oko sebe, prikrivali su mnoge nezakonitosti i stvarali lažnu sliku stvarnosti, pritom skupljajući mrvice s gospodareva stola i primajući poveće nagrade za svoje usluge i odanost. Bilo bi dobro te vjerne sluge svojih moćnih gospodara malo istražiti i vidjeti što su materijalno imali prije ulaska u politiku i nakon izlaska iz nje.

Nije se stoga loše u sadašnje vrijeme, drugih i drugačijih činjenja i nastojanja, pokajati što si tobože u neznanju i nemoći morao učiniti, pa da ti sve bude oprošteno. Mučno mi je od raznih opskurnih likova, koji su se pokajali za svoje „grijehe“ i sada se blatom, kamenjem i raznim prozivkama nabacuju na one kojima su godinama vjerno služili i imali ne baš male koristi od toga. Zar se takvim ljudima može vjerovati. Zar su to vjerodostojni svjedoci? Znam da se svaki čovjek tijekom svojeg rasta i razvoja mijenja, što je poželjno i normalno. Ali bi trebalo te „promjene“ staviti u kontekst onoga zašto se mijenja i kada se mijenja. Udarati nekoga kada je posrnuo, kada je na podu, kada je ranjen i kada ga svi udaraju sa svih strana nije ljudski, nije pošteno i nije pravedno, pogotovo kad se za to biva nagrađen. Ne može jedan čovjek biti kriv i odgovarati za sva nedjela i za situaciju u kojoj se ova država našla.

Sjetite se privatizacije, rasprodaje poduzeća, banaka, gospodarskih bogatstava, sklapanja sumnjivih poslova, ortačenja, građenja mostova koji ništa ne spajaju, cesta koje nikuda ne vode, zajmova koji se ne vraćaju, okrupnjavanja kapitala pojedinaca, nepodmirenih poreza i ostalih obveza državi, što je doprinijelo osiromašenju pojedinaca i cijeloga društva. Nije ovih 400.000 prijavljenih na Hrvatskome zavodu za zapošljavanje jučer i danas ostalo bez posla. Tome je pridonijela ukupna politika i briga za čovjeka od devedesetih do dana današnjeg.

Sada se svi opravdavaju, žele se očistiti i prikazati bezgrješnima i ne krivima. Gdje su bili sve te godine, pogotovo oni koji su u opisu svojih poslova i u skladu s funkcijom koju su obnašali, trebali dići glas protiv bezakonja, krađa, lopovština, otimanja i nepoštenog bogaćenja. Trebali su poduzeti sve zakonske mjere da se počinitelji mnogih zala onemoguće u svojem djelovanju i privedu pravdi. Ne mogu reći kako za to nisu znali. Ako je to ipak točno, onda nisu bili sposobni obnašati dužnost na koju su postavljeni. Kome to oni sada  sole pamet i koga  žele ponovo obmanuti? Kada će te i takve igre konačno jedanput prestati? Zar nije vrijeme da se prestanemo igrati ustaša i partizana? Zar nije vrijeme da se prestanemo prebrojavati po bilo kojoj osnovi ili opredjeljenju? Ostavimo se jama i predaka. S dužnim poštovanjem i pijetetom ostavimo povijest povjesničarima.

Zajedničkim naporima, znanjem i sposobnostima u smislu prave  istinske demokracije, rastuće tolerancije, nediskriminacije, neisključivosti i pluralizma trebali bi graditi sretniju budućnost za sve nas, imajući u središtu svih zbivanja i nastojanja Čovjeka, kao bitnog činitelja svega. Taj čovjek kao da je negdje nestao. Možda se skrio? Možda je pobjegao od svega onog što nas okružuje? Na svima nama je da ga vratimo i damo mu prijeko potrebno dostojanstvo. To će se moći samo onda kada naše društvo očistimo od svih onih koji su ga pokrali i osramotili, na bilo koji način. „Budućnost je u smjernome suživotu različitosti, a ne u homologaciji s jednim jedinim, teorijski neutralnim mišljenjem“ (papa Franjo).

Ankica Benček