Umrla je u Stuttgartu 15. rujna 2026. godine
U Stuttgartu u 91. godini života, u utorak, 15. rujna 2026., u 21 sat, umrla je poznata hrvatska književnica Malkica Dugeč (Zavidovići, 3. lipnja 1936. – Stuttgart, 15. rujna 2026.).
Malkica Dugeč rođena je 1936. godine u Zavidovićima (BiH). Pučku školu pohađala u Sarajevu, maturirala u Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu Hrvatskoga sveučilišta diplomirala studij kroatistike. Kao profesorica radila je na školama diljem Hrvatske kao npr. u Požegi, gdje joj je 1960. objavljen pjesnički prvijenac “Crveni biseri”, zatim u Loboru, Gradcu (kod Drniša), Donjem Miholjcu i dr.
Pjesmama se počela javljati već 1953. u srednjoškolskom časopisu “Polet” te u “Studentskom listu”. Zbog javno iznošenih istina o hrvatskom jeziku, članstvu u Matici hrvatskoj, potpori “Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika“ (1967.), sudjelovanju na osnivačkim skupštinama Ogranaka Matice hrvatske diljem Slavonije te općehrvatskom pokretu Hrvatsko proljeće – morala je 1972. zajedno sa svojim suprugom prof. Božom Dugečom emigrirati. (Prof. Božo Dugeč bio je prvi predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Donjem Miholjcu. Preminuo je 17. 3. 1990. u Stuttgartu, ne dočekavši svanuće slobodne države Hrvatsku!)
I u tuđini nastavila je pisati pjesme, ali tek 1984., skoro četvrt stoljeća nakon pjesničkog prvijenca (1960.) objavljena je u Barceloni u izdanju Knjižnice Hrvatske revije (urednik: Vinko Nikolić) njezina druga stihozbirka Zemlja moja nebo moje.
Svoje književne radove objavljivala je u gotovo svim hrvatskim emigrantskim glasilima u Europi i u svijetu – sve do 1991., kada svoje pjesme i knjige počinje objavljivati u slobodnoj Republici Hrvatskoj. Do kraja 2020. godine objavljeno joj je preko 30 knjiga, Prvu je zbirku, Crveni biseri, tiskala 1960., a od 1974. pjesme, zapise i članke objavljivala je u iseljeničkim časopisima. Tiskala je zbirke ispovjedne lirike Kriška dobrote (1994.), Sve dalje od sebe (1996.), S Hrvatskom u sebi (1998.), Kroz pukotinu neba (1999.), Žudnja za smijehom (2000.), Zipka (2001.), O kamenu poj (2002.), Drhtaji ptica (2004.), Moć svjetla (2006.), U riječ unjedrena (2007.), Tragovima bezdomnosti (2008.), (I cvijet može zaplakati (2009.), Žigice vjere (2010.), stihozbirku na njemačkom jeziku Vjetrom istrgnuta (Vom Winde gerissen, 2010.), zbirku pjesama za djecu I cvijet može zaplakati (2009.), zbirku zapisa i novela Domaće zadaće (2001.), dvije knjige pjesama za djecu: Početak rasta u ljude (2014.) i jednu stihozbirku u digitalnom izdanju Suzama pečatim uspomene (2011.).
Prevođena je i na druge strane jezike.
Zajedno s prof. Kazimirom Katalinićem priredila je i u izdanju Hrvatske republikanske zajednice objavila knjigu govora i eseja svoga pok. supruga Bože Dugeča pod naslovom Nismo spremni robovati (Zagreb, 2002.)
Zajedno s akademikom Josipom Pečarićem objavila knjigu Vjenceslav Čižek (o životu i djelu hrvatskoga pjesnika i mučenika Vjenceslava Čižeka (Zagreb, 2019.).
U nakladi zagrebačke izdavačke kuće Tkanica objavljene su joj četiri knjige Slobodna misao (2019.), Anegdote – Iz tuđine i iz Domovine (2019.), Krik iz magle (2020.) i Za dane buduće (2021.).
Od 1991. godine objavljuje svoje knjige u domovini, surađuje u mnogim književnim listovima i časopisima (“Marulić”, “Jezik”, “Osvit”, “Motrišta” itd.), aktivno sudjeluje u pjesničkim susretima (“Rešetarski pjesnički susreti”) i redovito objavljuje pjesme i mudrositnice na hrvatskim internetskim portalima (“Hrvatski fokus”…).
Pjesmama je zastupljena u mnogim hrvatskim pjesničkim antologijama, kao i u leksikonima te i u Hrvatskoj književnoj enciklopediji (HLZ, Zagreb, 2010.).
Nagrađena: Književnom nagradom Hrvatskog slova “Dubravko Horvatić” za ciklus pjesama “Sebe ne vidiš nikada” 2005. godine, Književnom nagradom Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne “Antun Branko Šimić ” 2007. godine, za stihozbirku “U riječ unjedrena”, te Književnom nagradom DHK Zagreb i ZIRAL-a “Fra Lucijan Kordić” 2014. godine za stihozbirku “Žigice vjere”.
Članica je Matice hrvatske od 1970., Društva hrvatskih književnika u Zagrebu, Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne u Mostaru, Njemačkog društva za kroatistiku u Bambergu, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u dijaspori (HAZUD) sa sjedištem u Baselu te mnogih hrvatskih kulturnih udruga. Za rad na polju hrvatske kulture u izvandomovinstvu i u domovini dobila je brojne Zahvalnice i Diplome.
Živjela i djelovala u njemačkom gradu Stuttgartu. Posljednjih godina života pobolijevala je i liječila se u bolnici u Heilbronnu.
