Što Ivo misli, Dejan piše

Milanović brani partijske drugove

• Dok lukavi Ivo Josipović jedno govori a drugo radi, njegov glavni analitičar Dejan Jović sve radi suprotno. Pitate se zašto? Zato jer se osjeća dovoljno jakim i da mu nitko ništa ne može. Kao velikosrbin, britanski špijun i savjetnik hrvatskoga predsjednika Jović piše u časopisu Politička misao ono što Josipović misli. Dakle, što Ivo misli, Dejan piše. Suprotno izjavama predsjednika Ive Josipovića o tome da se Hrvatska tijekom pregovaranja s EU-om pretvorila u bolju zemlju, Jović sugerira da je u slučajevima mnogih zemalja ta “transformacija samo dobro odglumljena, odnosno simulirana”, pritom misleći i spominjući Hrvatsku u kojoj i živi i od koje jako dobro živi. A ne voli ju.  

• Ovako Zoran Milanović brani svoje partijske kriminaliće: "Marina Lovrić-Merzel nema optužnicu. Cijeli niz stvari je nepoznat. Kada vidimo optužnicu onda ćemo moći donijeti u okviru svojih političkih ingerencija nekakvu odluku i izraziti stav. Svaka stranka mora zadržati autonomiju da donosi odluke, da nešto kaže ili ne kaže ili čeka uvid u situacije. Ne možemo imati uvid u sve poslove svojih članova, imamo samo političku odgovornost". Ovakva lamenatcija možda bi nešto i značila kada ne bi bila uhićena sisačko-moslavačka županica. A za Žarku i vukovarskog gradonačelnika Željka Sabu, drugog kokošara „reformiranih komunista“, obećava da će „SDP svaku lipu vratiti!“ i dodaje: „Koliko smo vidjeli iz optužnice radi se o desetcima tisuća kuna…“ E, moj Milanoviću, pa nismo ni mi baš toliko naivni. Ne radi se „o desetcima tisuća kuna“, nego o desetinama milijuna kuna!

• Radimir Čačić, bivši predsjednik HNS-a, užurbano se sprema za povratak iz zatvora. U njegovoj bivšoj stranci svi žive u strahu, jer on kao potomak rigidnih jugokomunista ne mari puno za ideologiju. Njemu su novci puno draži. U tom cilju njegovi su posilni podnijeli zahtjev za registraciju udruge Inicijativa za osnivanje Narodne stranke – reformisti. Stiže Čačić, a Milan Bandić ga željno čeka.

• Hrvatski javni dug svojom je visinom premašio sva pesimistična predviđanja, pa i ona Europske komisije. Naime, Vlada je predviđala da će javni dug u 2014. premašiti 62 posto BDP-a, Komisija je očekivala 64 posto, a Zoran Milanović i Slavko Linić su već na kraju 2013. dogurali do 67 posto BDP-a. To je razina duga koju je Europska komisija Hrvatskoj predvidjela tek 2016. godine. Ekonomski analitičar Željko Lovrinčević upozorava kako će biti još gore, jer od jeseni Hrvatsku čeka obračun javnoga duga po novoj metodologiji, što će povećati javni dug za dodatnih 15 postotnih poena BDP-a.

• Hrvati u Srbiji već godinama na izbore idu s Demokratskom strankom Borisa Tadića. Ponekad su imali Petra Kuntića u srbijanskom Saboru, ali ovaj puta ne. Predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini Petar Kuntić na ove je izbore izašao s DS-om, ali tek na 25. mjestu i nije postao zastupnik jer je DS osvojio 19 mandata. Kuntića su godinama napadali Hrvati da se je prodao za skupštinsku plaću, a sada je i sam Kuntić „nezadovoljan“. „Manjinama se treba osigurati ili da glasaju i za manjinsku i za opće liste ili da se za njih odredi broj sigurnih mandata. Srbija je bježala od ovakvih rješenja strahujući da bi kosovski Albanci u velikom broju ušli u parlament, ali poslije Bruxelleskog sporazuma te bojazni nema“, ovako sada priča „otrježnjeni“ Kuntić.

• U organizaciji pariškoga Memorijalnog centra Shoah u Parizu je održana jugonostalgičarska „Konferencija o holokaustu u Srbiji, Hrvatskoj i BiH 1941.-1945.“ Hrvatski veleposlanik u Parizu Ivo Goldstein predsjedavao je dijelom konferencije pod nazivom „Politika nacista i lokalni akteri“. Među sudionicima bila je i Nataša Jovičić, direktorica Memorijalnog centra Jasenovac. Tijekom diskusija o izloženim referatima nesuđeni akademik i sin bibliotekara Slaveka Goldsteina je rekao da je zahvaljujući partizanima preživjela gotovo polovica Židova u Hrvatskoj i BiH, što je daleko više negoli u drugim europskim državama.

• Opet nas u Beogradu blati i ocrnjuje Milorad Pupovac. U razgovoru za beogradske Novosti 'crni Milorad' je izjavio da su „predstavnici Srba i drugih manjina u Hrvatskoj nezadovoljni načinom na koji se osigurava njihova zastupljenost u Saboru“. Još je dodao i ove riječi: „Ustav predviđa postojanje općeg i posebnog biračkog prava, ali zakon uređuje da to bude 'ili – ili', odnosno, ako glasate za manjinsku listu ne možete i za opću. Zatim, na samom biračkom mjestu se narušava tajnost, jer se izjašnjavate glasate li kao Srbin ili kao građanin“. Kao rješenje za Srbe Pupovac vidi opće liste i smanjenje praga za osvajanje mandata kojih ne bi bilo manje od tri, dok bi manjine koje čine ispod 1,5 posto stanovništva imale „dvostruki glas“.

• Na suđenju Srbiji za genocid u Den Haagu jedan od srpskih tužitelja je izjavio, citiravši izjavu Josipa Boljkovca da su „1991. bili napadnuti Srbi i Jugoslavija, ne Hrvatska“ te dodao da je Boljkovac rekao i da je Franjo Tuđman želio rat pod svaku cijenu! Osim Boljkovca Srbi su koristili izjave i drugih hrvatskih građana: D. Jovića, S. Mesića, Ž. Puhovskog, A. Nobila…

• William Hague, britanski šef diplomacije, stigao je u Sarajevo i najavio iskorijenjivanje silovanja u ratovima koji će uslijediti. Govorio je o silovanjima u proteklom ratu „u Bosni“, ali se nije odredio tko je koga silovao. Obećao je da će Velika Britanija „poduzeti velike napore kako bi uvjerila ostale zemlje u svijetu da pomognu žrtvama silovanja u BiH i u Kongu da dođu do pravde“, te najavio da će London sljedećih „deset tjedana“ zatražiti od svijeta da „primijenimo cijeli globalni pristup ovim zločinima i da otklonimo kulturu nekažnjivosti”.
 

• Vezano za optuživanje Zsolta Hernádija hrvatska tijela nisu poštivala ni hrvatske, a niti međunarodne kaznenopravne norme. To jest, trenutačno Zsolt Hernádi u nedostatku pravilnoga poziva nije optuženik bilo kojeg postupka. Uhidbeni nalog sadržava obrazloženje koje podsjeća na pedesete, stoga se radi o neutemeljenom optužnom prijedlogu. U prvostupanjskoj presudi Ivi Sanaderu, koja se u potpunosti temelji na optužnici USKOK-a, sud je u dvije točke optužbe nepravomoćno osudio bivšega predsjednika Hrvatske vlade. Jedna od tih je da je Sanader tijekom njegova mandata podmićen kako bi potpisao „nepovoljne za Hrvatsku” ugovore s predsjednikom Uprave MOL-a. Sanader je, prema optužnici, navodno putem posrednika dobio 10 milijuna eura mita, od kojih je pet milijuna završilo na jednom bankovnom računu u Švicarskoj. U slučaju sumnje u mito još treba utvrditi tko je bio aktivna strana, dakle ona koja je dala novac, a tko pasivna strana, koja je primila iznos, a u ovom postupku je sud, što se može smatrati raritetom u povijesti prava, i u nedostatku jedne od strana (aktivnoga podmićivača) donio osuđujuću presudu. U presudi se zapravo ni riječju ne spominje Zsolta Hernádija, kao osobu koja je platila Sanaderu, ili bilo kome drugom. Povijesna činjenica aktivnoga podmićivača, dakle, izostaje iz presude, a to je bitno pitanje iz razloga što se sud u Zagrebu pozivao i na ovu presudu kada je, Zsolta Hernádija označivši krivim, odlučio o tjeralici Interpola. 

Sudac je u tom slučaju u presudi temeljem hipotetičnoga konteksta načela „u čijem je to interesu“, bez da se u to razumije, neutemeljeno nacrtao ekonomsku situaciju koja nije postojala ni tada, ni ranije. Tako u postupku – u odnosu na težinu toga slučaja – uopće nisu korišteni ekonomski, financijski stručnjaci, detaljna izvješća, pak, koja je podnijela braniteljska strana, a koja su izradile dvije možda najveće revizorske tvrtke, ignorirane su. Dva ugovora su Hrvatska vlada i MOL potpisali 30. siječnja 2009. Dogovorima su prethodila dugotrajna bilateralna usuglašavanja na ministarskoj i ostalim visokim razinama, dogovor je do zadnjega trenutka bio dvojben. Sud je unatoč tomu kao osnovnu tezu uzeo da je sve to bilo nepovoljno po Hrvatsku, no razloge nepovoljnosti sud nije uspio razjasniti. Sud nije provjeravao knjiženje INA-e i MOL-a, njihovu gospodarsku situaciju, a odbacio je i prijedlog Sanaderova branitelja da se provjere rezultati i ostali gospodarski pokazatelji INA-e.

Sud je – pojednostavljeno – Sanaderovu krivicu objašnjavao time da je mito mogao imati smisla samo ako je sklapanje ugovora nepovoljno po državu, no i osim toga bilo je teških proceduralnih grješaka. Pet milijuna eura, što se nalazi u optužnici protiv Sanadera, s računa dvije tvrtke registrirane na Cipru, a koje su u svim aspektima neovisne o MOL-u, stiglo je na bankovni račun u Švicarskoj koji se vezuje za Roberta Ježića, krunskoga svjedoka optužbe. On je, govoreći o sebi kao o posredniku, vjerojatno u okvirima nagodbe s državnim odvjetništvom dao inkriminirajući iskaz protiv bivšega premijera.

• U BiH se priprema Zakon o himni. Svojom uredbom donio ga je visoki predstavnik sredinom 1999,, a "Intermezo" Dušana Šestića iz Banja Luke prvi put je izveden 15. srpnja iste godine na sjednici Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH. Bit će to još jedan zakon koji se nikada ne će prihvaćati kod sva tri tamošnja naroda.

• Priznajem kako od 1990. u Sarajevu nije lako biti Hrvat, ali to ne znači da se preostali tamošnji Hrvati moraju ponašati poput fra Luke Markešića i Franje Topića. Ne moraju biti „daidže“. Poturice. Evo kako poturica fra Luka Markešić govori protiv trećeg entiteta obespravljenih Hrvata: „To je politika uništenja BiH kao jedne cjelovite zemlje. Uopće podjela BiH na entitete je protiv prirode ove zemlje, protiv države BiH. Traženje trećeg entiteta je nastavak te politike. Tu politiku treba ostaviti, treba ostaviti uopće projekt stvaranja trećeg entiteta. Mjesto da se ide s procesom nestajanja entiteta, i jednog i drugog, oni sada traže treći entitet. Što netko ne bi tražio četvrti entitet“.

Marijan Majstorović