Što kad Josip Perković progovori?

Izgleda da su Nijemci izvukli neka iskustva sa suđenja Krunoslavu Pratesu

Općenito se pretpostavlja da mediji imaju veliki utjecaj na mišljenje javnosti. Zbog toga političari i političke stranke u političkim kampanjama najviše stranačkg novca potroše na medije. Ma koliko nam bilo odbojna činjenica da za uspjeh u politici treba imati novac pa tu činjenicu mora uzeti u ozbir svatko tko želi uspjeh u politici. Zanemaruje se međutim činjenica da zauzvrat javnost utječe na medije. 

Vlasnici medija i svi koji od medija žive, znaju da su ljudi skloniji beznačajnostima nego problemima koji stvarno muče cijelo društvo. I prije pojave internetskog novinarstva kojemu su glavni izvor prihoda  baneri, oglasi na portalima, postojala su i još uvijek postoje jeftine tiskovine s velikim naslovima, kratkim sadržajem za mnoštvo koje nema volje ili nije u stanju pročitati zahtjevniji tekst. Kad se ima na umu da je u Hrvatskoj preko 700 novinara ostalo bez posla, razumljivo je da su utrka za klikovima i statistika glavni urednici internetskih portala čiji novinari su, kako je netko napisao, na dnu hranidbenog lanca. Vjerujem da su neki urednici svjesni da čitateljima pružaju jefitine senzacije, demagogiju i svakojako smeće i da je „razmjena mišljenja“ gubitak vremena. Tko u to ne vjeruje, neka pogleda i posluša replike u Hrvatskom saboru. Sumnjam da je itko, komu je replicirano, promijenio svoje mišljenje.

Jedan od pokazatelja kako javnost utječe na medije je skoro potpuna nezainteresiranost javnosti za Josipa Perkovića i Zdravka Mustača. Prava poplava informacija u svim medijima o tzv. Lex Perković iznenada je presušila. Ni presuda suda u Varaždinu kojom se i Mustača sprema na put u Njemačku, nije u javnosti obnovila interes za toliko najavljivano otvaranje rasprave o Udbi i njenim zločinima. O lustraciji više nitko ozbiljno ne razmišlja. Javnosti su bliža pitanja koja većinu ljudi sada muče. Nitko ne očekuje da bi im od neke pomoći bilo čak i kad bi se otvorilo suđenje ni svim poznatim i još nepoznatim službenicima bivše državne sigurnosti. U javnosti daleko veći odjek imaju ponude trgovaca ljudima koji Hrvatima nude rješenje njihovih problema bijegom (s vizom) u prekomorske zemlje.

Ne znam koliko je interes u hrvatskom iseljeništvu za suđenje Perkoviću i Mustaču. Neki od njihovih suradnika iz iseljeništva već su umrli prirodnom smrću. Zdravko Musač šuti, šuti i Perković. Iz Njemačke od  Perkovića i o Perkoviću još ništa nije procurilo u javnost. Izgleda da su Nijemci izvukli neka iskustva sa suđenja Krunoslavu Pratesu pa će s više kritičnosti razmatrati ponude raznih svjedoka.

Da su hrvatski sudovi odbili izručenje Perkovića i Mustača Njemačkoj,  već bi o Perkoviću, Mustaču curilo na sve strane. To bi bilo u interesu svih onih koji žele zamagliti ovdašnju stvarnost i loviti u mutnom. Neki od onih koji su (prividno) žestoko zagovarali izručenje Perkovića i Mustača Njemačkoj, vjerojatno se sada kaju. Oni pak, koji su bili protiv njihova izručenja jer su smatrali da dio njihova života tijekom Domovinskog rata ne bi trebao biti otvoren stranom svijetu, sada vjerojatno drže da je za Hrvatsku bolje što su izručeni. Poplava informacija (dezinformacija), s domaćeg suđenja, uzrokovala bi mnogim neželjenim posljedicama za Hrvatsku.

Kada će početi suđenje Perkoviću i Mustaču možemo samo nagađati a prema nekim naznakama, tijekom suđenja otkrit će se iznenađujuće nepoznanice o nepoznanicama. Za Hrvatsku je svakako u interesu utvrditi činjenice koje bi mogle biti King Kong za pojedince ali i neke organizacije pa i „saveze“ u koje je ugrađen plan za neuspjeh. Taj plan je već aktiviran.

Pavao Blažević