Vrati mi se, sine!

Majka Domovina

 

 

Ne znam, je l' bilo u snu, il' na javi;

Suze su mi licem i ne htijuć tekle,

Misli na Nju kao mač su dušu sjekle

I biće mi cijelo treslo se u stravi.

 

Nemoćan sam gled'o u stoljeća prošla

I trnovu krunu na Njezinoj glavi,

Mislio o Njenoj nekadašnjoj slavi…

Negda tako slavna, na što mi je došla.

Krivio sam sebe o preda mnom druge,

Razmišljao što bih učiniti mog'o,

Krivio sam povijest za propusta mnogo,

Za godine ropstva zlokobne i duge.

 

Odjednom…, na čelo spusti mi se ruka

I pojava Njena preda mnom se stvori;

U ruci Joj srce u plamenu gori,

Trobojni Joj pojas svijen oko struka.

 

Zaprepašćen ostah, kao nijemi kamen,

Ne znajući što se zbiva oko mene.

Zanijela me slika te prelijepe žene,

Zbunilo me srce ovito u plamen.

 

Pružila je ruke, da me na grud svine,

Darujuć mi srce, da u njemu gorim

I čekala nije, da išta prozborim,

Šaptala je istom: "Vrati mi se,sine!"

 

Vrati mi se brzo, vrati se što prije,

Ne vrludaj stazom, koja nema cilja,

Vrati se u cvijeće, u poljane smilja,

Da u mome srcu tvoje srce bije.

 

Ostao si skršen u neznanu kraju,

Nemoćan k'o ptica podrezanih krila,

Ali ja sam za te u svom njedru svila

Toplo gnijezdo, što ga samo majke daju.

 

Vrati mi se danas, nemoj čekat sutra,

Tajnovitim krilim nečujno se spusti

Nad gudure snene, kad ih oblak gusti

Uspavane skriva u tišini jutra.

 

Vrati mi se, sine, iz svijeta daleka

U perivoj cvijeća, koji za te cvjeta

U najljepšem vrtu ovoga planeta,

Gdje te ljubav moja razdragano čeka,

 

Gdje trobojni barjak ponosno se vije,

Gdje okrutna prošlost u zaborav pada,

Gdje se ljubav budi uzdignutih nada,

Gdje u mome srcu tvoje srce bije.

 

…Stoljeća su prošla preko mojih leđa,

Stezali se lanci oko mojih ruku,

Al' se još i danas uzaludno vuku

Krvožedni vuci oko mojih međa.

Ja ostadoh gorda, stasita i vitka,

Čista kao suza na nevinu oku

I onda, kad sablja na krvničkom biku

Prijetila je strepnjom krvava i britka.

 

Vrati mi se, sine, iz daleka svijeta,

Primi ovo srce ovito u plamen,

Brani ovu grudu, ljubi svaki kamen

U najljepšem vrtu ovoga planeta.

 

Skupa ćemo patit, ako patit treba,

Skupa ćemo sadit perivoje sreće

I ništa nas više razdvojiti ne će,

Dokle sunce sije s hrvatskog neba.

 

Ne znam je l' bilo u snu, il' na javi

Kada me je zvala ta prelijepa žena,

Ta Hrvatska moja, krvlju oblivena

I biće mi cijelo treslo se u stravi.

 

…I tad Joj se zakleh na grob slavnih pređa,

Da, dok srce živo u grud'ma mi bije,

Ljubit ću Je žarče nego ikad prije

I čuvarom biti Njenih svetih međa.

 

Žarko Dugandžić (iz zbirke Hrvatska dio raja)