Zločin nad Hrvatima se dogodio u ime stvaranja jugoslavenske komunističke države

Nalazimo se u vrijeme 69. obljetnice okupacije Zagreba, bleiburške tragedije i Križnoga puta hrvatskoga naroda

Događaji koji zauvijek ostaju u kolektivnom sjećanju naroda i čovječanstva, gotovo bez iznimaka, utisnuti su u naše sjećanje strašnim stradanjem, bolom i tugom koji traju i ne mogu prestati. Bezbrojna mjesta Bleiburške tragedije i Križnoga puta hrvatskoga naroda određena su na kraju Drugoga svjetskog rata, s ciljem da budu mjesta zaborava. Bila su to stratišta, mjesta na kojima je preko 200 tisuća osoba na najstrašniji način mučeno, ubijeno i osuđeno na nepostojanje i zaborav. Na ovim mjestima se dogodio zločin, genocid, koji nikada neće prestati boljeti, koji nikada ne ćemo zaboraviti.

Obilježavajući danas 69. obljetnicu Bleiburške tragedije i Križnoga puta hrvatskoga naroda, sjećamo se svih žrtava. Zarobljenici su na tim mjestima podvrgavani nezamislivim strahotama. Ti su ljudi bili krivi, zarobljeni, mučeni i ubijeni jer su bili hrvatske nacionalnosti i jer se stjecajem okolnosti nisu našli u redovima pobjednika – komunističkom i jugoslavenskom, antihrvatskom i antiljudskom ideologijom zadojenih pobjednika sa krvavom crvenom zvijezdom petokrakom – jednim od fašističkih simbola – na kapama, dakle bili su Hrvati i još k tome „krivog“ svjetonazora. Ogromna većina njih bili su ili obični vojnici, mobilizirani, pretežno mladi domobrani, ili obični civili, žene djeca, starci. Bili su Hrvati… ljudi koji nisu mogli niti željeli ići protiv svoje savjesti.

I na svim bezbrojnim mjestima ove strašne tragedije moramo iznijeti istinu da se zločin dogodio u ime ideje s t v a r a n j a  j u g o s l a v e n s k e  k o m u n i s t i č k e  d r ž a v e. Oni koji su takvu državu željeli stvoriti zločinom i komunističkom ideologijom, to su na žalost i uspjeli. Učinili su zlo Hrvatskoj i hrvatskome narodu. Naime, tijekom Drugog svjetskog rata, ogromna većina hrvatskog naroda bila je protiv jugoslavenske komunističke politike i zločina te je masovno sudjelovala u otporu toj i takvoj zločinačkoj ideologiji. T o  j e b i o  n j i h o v  j e d i n i  i  n a j v e ć i  g r i j e h – grijeh koji im krvnici nisu oprostili. To je potrebno naglasiti u ime pravde i povijesne istine.

U vremenu društvenih kriza, kakvu živimo i danas, opasnosti isključenja, mržnje i netolerancije te zametci komunističkog jugoslavenskog fašizma uvijek ostaju latentno prisutni i u modernom društvu. Ne zaboravimo, teška gospodarska kriza majka je komunističkog jugoslavenskog fašizma. Zločini počinjeni na Bleiburgu i Križnim putovima podsjećaju na razorne potencijale tzv. lijevog komunističkog totalitarizma koje i danas prepoznajemo u svijetu, u Europi, a i kod nas. I zato zlo treba i danas nazivati pravim imenom, valja mu se suprotstaviti i ponovo reći: nikada više!

Ali, unatoč tom obećanju koje često dajemo, svijet iznova i iznova, olako prelazi preko zla, politika i ideologija koje zazivaju rat, mržnju, isključenje drugih i drukčijih, nasilje…. Često šutimo, ne borimo se protiv zla već u njegovu zametku, neki jer se boje, drugi jer ne prepoznaju zlo, treći jer misle da ionako ne mogu ništa promijeniti. Nije tako!

Zato, ne skrećimo pogled! Ne budimo ravnodušni! Zajedništvo i odlučnost u prokazivanju zla je jedina istinska snaga protiv novih Bleiburga i Križnih putova i nakon Drugoga svjetskog rata.

Mi smo čuvari sjećanja na patnju ljudi koji počivaju na bezbrojnim stratištima Titovih partizanskih velezločinaca. To smo danas, bit ćemo i ubuduće. Dugujemo sjećanje svakoj pojedinoj osobi koja je od ubilačke komunističke ideologije stradala ovdje kao i na svim sličnim mjestima širom svijeta. Sjećanje je kao štit koji može spriječiti neku buduću tiraniju i nepravdu, neki budući zločin. Neka je sjećanje most koji nas povezuje u dobru i oprostu, ne mač koji traži osvetu. Jer zlo ne smije nikada biti isprika za novo zlo.

Ali, zlo želi uništiti sjećanje. Želi ga uništiti lažima, negiranjem zločina, ali i prijetnjom i nasiljem. Počasni bleiburški vod i ljudi koji tako brižno, marljivo i pošteno čuvaju za nas povijest, jedina su institucija koja je zbog prijetnji pod stalnom policijskom zaštitom. To govori da zlo nije nestalo, da je tu i vreba. Ne dajmo mu priliku! Mi smo odgovorni za budućnost. Mjesta stradanja na Križnim putovima moraju biti štit protiv zla, naš zalog protiv mogućnosti da se strahote Bleiburga i Križnih putova ikada ponove.

Spomenik Poginuloj hrvatskoj vojsci na Bleiburškom polju pred nama već dugi niz godina stoji kao simbol stradanja ali i simbol života. On nikoga ne vrijeđa, nikome ne prijeti, ne poziva na osvetu, a ipak ne skriva istinu. Izrastao je na kostima tolikih žrtava, nikog ne imenujući ponaosob, ne dijeleći žrtve ni po čemu. Ove su žrtve prije svega ljudi. Bili su onakvi kakvi smo mi danas, obični, roditelji, djeca, prijatelji, radnici, profesori, seljaci, vjernici, nevjernici, s vrlinama i manama, kakve i mi imamo. Čini se da ovaj spomenik najbolje zna koga i zašto čuva ispod svog dubokog korijenja, na koga nas podsjeća, ovako uspravan i ponosan. Uči nas kako se čuva sjećanje. Uči nas suosjećanju, pijetetu, praštanju i nadi. Svake godine iznova učvršćuje naše uvjerenje da ne smijemo dozvoliti da se zlo koje je ovdje bilo više ikada ponovi.

Počastimo uvijek trenutkom tišine, osjećajem poniznosti i poštovanja, ovo Spomen-područje i žrtvu ljudi koji su ovdje i diljem Križnih putova stradali. Neka se danas svatko kome su ljudskost, ljubav i naša Domovina Hrvatska u srcu, bez suvišnih računica, bez politike, bez prebrojavanja, u dostojanstvenoj tišini, kod Bleiburškog spomenika Poginuloj hrvatskoj vojsci, iskreno pokloni svim žrtvama Bleiburga i Križnih putova. Neka im je slava.

Tomislav Stockinger