Nužnost sučeljavanja s toalitarnom komunističkom prošlošću

 

Ozna, Udba, SDB, KOS, SID umorile stotinjak političkih emigranata

 

Sukladno rezoluciji Europskog parlamenta »O europskoj savjesti i totalitarizmu« iz 2009. te »Rezoluciji Vijeća Europe 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima« pozivamo da u Republici Hrvatskoj i BiH napokon otpočne dubinski proces suočavanja s komunističkom prošlošću obilježenom mnogobrojnim zločinima počinjenima u borbi protiv klasnih neprijatelja i kritičara komunističkoga sustava.U tom kontekstu apeliramo na institucije EU-a da zahtijevaju otvaranje policijskih i vojnih dosjea bivših jugoslavenskih represivnih službi koji su raspadom Jugoslavije ostali u Beogradu, kao i onom dijelu koji je nakon raspada Jugoslavije ostao u nekadašnjim republičkim središtima.

Kao građani i članovi europske demokratske obitelji, ali i drugih useljeničkih zemalja, imamo pravo na potpuno i na međunarodnim konvencijama utemeljeno  razjašnjavanje ubojstava koja su nad hrvatskim političkim emigrantima na teritorijima drugih zemalja izvršile jugoslavenske tajne službe koje su u vrijeme postojanja Titove Jugoslavije djelovale unutar tadašnjih ministarstava – unutarnjih poslova, obrane i vanjskih poslova – a sve pod političkim nadzorom Komunističke partije Jugoslavije i njezinih podružnica po nekadašnjim republikama.

 

Kao najmlađa članica Europske unije upućeni smo na pomoć europske demokratske javnosti, poglavito što u današnjoj Republici Hrvatskoj, kao i u BiH, zbog otvorena izbjegavanja suočavanja s komunističkog prošlošću i neprovedene lustracije nije moguć objektivan i pravedan sudski postupak.

 

Neosporna je i lako dokaziva činjenica da je komunističko vodstvo nekadašnje Jugoslavije u Beogradu svojim političkim neistomišljenicima, među kojima su se posebno isticali hrvatski politički emigranti, zbog njihova političkoga uvjerenja nijekala temeljno ljudsko pravo, a to je pravo na život. Tako je komunistička Jugoslavija izvršila cijeli niz nerazjašnjenih političkih ubojstava na prostorima drugih država, u čemu je nadmašila čak i nekadašnji SSSR i njegove satelite iz sastava bivšeg istočnog bloka. Svoj krvav trag ta je totalitaristička država ostavila po cijelom svijetu, pogotovo u zapadnim državama, i pri tome pokazala neviđenu okrutnost i bezdušnost.

 

Dosadašnja istraživanja pokazuju da su jugoslavenske tajne službe (Ozna, Udba, SDB, KOS, SID) u razdoblju između 1945. i 1989. umorile stotinjak političkih emigranata diljem svijeta. Također treba uzeti u obzir više od 20 pokušaja ubojstva, kao i nekoliko otmica i nestalih, tako da je komunistička Jugoslavija likvidirala približno dvostruko više svojih emigranata nego sve države istočnoga bloka zajedno. Samo je u Njemačkoj ubijeno najmanje 37 hrvatskih emigranata, šest u Italiji, po pet u Francuskoj, Kanadi i SAD-u, a u Argentini troje. Zločinačka Titova mašinerija smrti harala je također i Austrijom, Velikom Britanijom, Španjolskom, Švedskom, Belgijom, Danskom, Švicarskom, Južnoafričkom Republikom i Australijom.

 

Osim nekoliko sudskih procesa, primjerice u Njemačkoj i Škotskoj, do sada još nije ništa učinjeno da bi se barem donekle rasvijetlilo to mračno poglavlje ne samo hrvatske nego i europske, pa prema tome i svjetske povijesti. Jugoslavenski državni terorizam postao je toliko očit da je libijski predsjednik Gadafi, inače Titov bliski prijatelj i suradnik, braneći se svojevremeno od optužbi za organiziranje međunarodnoga terorizma, u intervjuu njemačkome Spiegelu rekao: »Tito šalje svoje izvršitelje u Njemačku, gdje ubijaju njegove hrvatske protivnike. Ali Titov ugled u Njemačkoj nije bio narušavan. Zašto Tito to smije činiti, a ja to ne bih smio?«

Likvidacije političkih disidenata u inozemstvu koji su se suprotstavljali komunističkom jugoslavenskom režimu, dovodeći tako u pitanje legitimitet jugoslavenske države i njezine totalitarne komunističke stranke, u toj i takvoj državi smatrane su »legitimnim sredstvom« radi očuvanja vlasti, a samu kritiku tog sustava komunistički aparat i njegovi sateliti proglašavali su terorizmom.

 

Da bi se dospjelo na crnu listu jugoslavenske Komunističke partije, u većini je slučajeva bilo dovoljno javno kritizirati tadašnji komunistički režim, biti istaknutiji član neke emigrantske udruge ili skupine, makar one djelovale potpuno u skladu sa zakonom dotičnih država ili se, pak, zauzimati za neovisnu, demokratsku i slobodnu Hrvatsku. Svoj su život stavljali na kocku i svi oni koji su bilo što javno govorili ili objavljivali o masovnim komunističkim zločinima, Bleiburgu, Golom otoku, pljački i bogaćenju komunističke oligarhije, o načinu na koji je ugušeno Hrvatsko proljeće ili su na bilo koji način dovodili u pitanje zadane partijske dogme uključujući i onu o »jednopartijskom sustavu i socijalizmu kao idealnom društvu«.

 

U svojim obavještajnim i oružanim akcijama, uperenima protiv hrvatskih iseljenika, jugoslavenski se vojni i policijski aparat služio brojnim sredstvima: uhođenjem, infiltracijom, prisluškivanjem, praćenjem, otmicama, prijetnjama, ucjenama, krivotvorinama, podmićivanjem, insceniranjima, kao i svim oblicima promidžbe i provođenja psiholoških operacija nastojeći se pritom obračunati sa svojim političkim neistomišljenicima, što je za posljedicu imalo činjenicu da je gotovo cijela hrvatska politička emigrantska scena bila infiltrirana Udbinim doušnicima. Stoga je među Hrvatima koji su pobjegli na Zapad vladao velik strah i veliko međusobno nepovjerenje, pogotovo zbog toga što se Udba nije oslanjala samo na jugoslavenska diplomatsko-konzularna predstavništva, nego i na jugoslavenske klubove i udruge, predstavništva jugoslavenskih gospodarskih subjekata, voditelje i namještenike jugoslavenskih turističkih agencija i izvjestitelje tadašnjih jugoslavenskih medija koji su najčešće bili instrumenti u rukama Udbe i drugih jugoslavenskih tajnih službi.

 

Kod izvršavanja ubojstava jugoslavenska je tajna policija sustavno koristila i usluge kriminalnih krugova, prethodno infiltriranih na područja države domaćina, što samo po sebi ovako organiziranom državnom teroru daje oblike međunarodnog terorizma. S obzirom na ubilačko haranje jednog državnog stroja u službi jednopartijskog totalitarnog sustava, i većinom uskraćene zaštite i samoograničene volje za istragama zapadnih država domaćina, nekoliko je pojedinih protivnika tadašnjeg jugoslavenskog režima bilo prisiljeno također odgovoriti nasiljem. Na žalost, do dana današnjeg nije uslijedila gotovo nikakva zadovoljština za žrtve komunističkog državnog terora, odnosno njihovih obitelji. Unatoč europskim rezolucijama o osudi totalitarnih režima, u Hrvatskoj i BiH do sada nije bilo nijedne osude, a ubojice i njihovi nalogodavci slobodno šeću obnašajući istodobno značajne javne dužnosti u suvremenom hrvatskom društvu.

 

Utjecajni politički krugovi iz vremena komunističke vladavine inkorporirani u današnje  sustave na sve moguće načine onemogućavaju depolitizirano suočavanje s ovim zločinima i objektivno istraživanje vremena totalitarnog komunističkog sustava, kakvo se provelo u drugim državama bivšeg komunističkog istočnog bloka. Samo nekoliko dana prije hrvatskog pristupanja Europskoj uniji Hrvatski je sabor, u kojem prevladavaju zastupnici vladajuće stranke SDP-a, pravnog nasljednika nekadašnje Komunističke partije, po žurnom postupku donio poseban zakon kojim je ograničena primjena europskog uhidbenog naloga (»Lex Perković«). Nakon te »teške povrede pravne stečevine EU«, kako je taj čin nazvala Viviane Reding, dopredsjednica Europske komisije zadužena za pravosuđe, temeljna prava i građanstvo, slijedio je ozbiljan politički sukob trenutnih hrvatskih vlasti s Europskom unijom koja je čak najavila pokretanje sankcija.

 

Poslijekomunističke strukture u političkim strankama, sudstvu, medijima, gospodarstvu i državnim institucijama ne žele da istina o komunističkoj prošlosti dođe u javnost, jer bi to značilo kompromitaciju njihovih očeva, kako ideoloških tako i bioloških. Vladajući socijaldemokrati, kao pravni nasljednici bivše komunističke stranke ondašnje SR Hrvatske (CK SKH), morali bi u tom slučaju računati s javnim obznanjivanjem nalogodavaca tih ubojstava, kao i s plaćanjem visokih odštetnih iznosa, a na svojevrsnoj bi provjeri bila i temeljna načela njihovih političkih odredbi, kao i cjelokupna imovina stranke koju su baštinili od svojih prethodnika. Potpuno isto stanje je i u BiH, gdje živi gotovo pola milijuna Hrvata koji su ulaskom Hrvatske u EU postali najveća oaza građana Europske unije izvan njezinih službenih granica.

Josip Broz i Aleksandar Ranković

 

Jedina nada za hrvatski narod je EU, odnosno zapadna civilizacijska uljudba koja se jasno odredila prema nacional-socijalizmu, komunizmu i fašizmu kao totalitarnim sustavima. Postavljajući stvari na ovakav način, jasno treba odvojiti institucije sustava od očitih pokušaja njihove zloporabe i manipuliranja, što osmišljavaju interesne skupine stasale u vrijeme jugoslavenskog komunističkog sustava.

 

Objavom ovog dokumenta nipošto se ne želi, ni na koji način, naštetiti državi Hrvatskoj ili BiH. Čak naprotiv! Želi se doprinijeti njihovu putu prema punoj demokratizaciji društva, za što je glavni preduvjet znanstveno utemeljeno istraživanje tog razdoblja, zatim puna dekomunizacija društva i materijalna odšteta žrtvama komunističkog progona i državnoga terora. Ne može biti pomirenja, a kamoli oprosta među Hrvatima, kao ni normalna suodnosa Hrvata s drugim narodima, dok se ne istraže, procesuiraju i kazne svi nalogodavci i izvršitelji zločina počinjenih za vrijeme komunističke diktature, a svaka žrtva dobije potrebnu zadovoljštinu i punu pravnu rehabilitaciju.Dno obrasca

 

Komunizam je, zajedno s nacional-socijalizmom i fašizmom, najveće zlo suvremena doba u vrijeme čije su vladavine počinjeni daleko najstrašniji zločini. Hrvatski je narod doživio najveći pokolj u svojoj povijesti baš od tih istih jugoslavenskih komunista pa je red da i te ubojice, njihovi nalogodavci i zaštitnici odgovaraju pred licem pravde. Hrvatsko društvo mora smoći snage i raščistiti s ostavštinama komunističke prošlosti. Raskrinkavajući i danas djelatne ostatke nekadašnjeg represivnog komunističkog sustava, hrvatski će narod napokon doživjeti potpunu katarzu, koja mu je i te kako potrebna.

 

Na povjesničarima je i istražiteljima izazov da ovaj dokument koriste radi utvrđivanja povijesnih činjenica, što bi u konačnici trebalo dovesti do utvrđivanja pune istine o jednom razdoblju i potpuna suočavanja s prošlošću, kako žrtava i njihovih obitelji tako i njihovih progonitelja. Podvlačimo, to je jedan od temeljnih preduvjeta stvaranja samoodrživa društva.

 

Damir Šimić