Hrvatska na raskrižju

Crvena ili plava Hrvatska

Hrvatska je u ljeto uletjela s pregršt događaja koji nam jamče da će i ostatak godine biti buran. Štoviše, dva "najljetnija" mjeseca – srpanj i kolovoz – mogli bi biti inkubator u kojemu će sazreti sve ideje i svi procesi koji su započeli u burnim mjesecima koji su im prethodili. Izbori za Europski parlament postali su svojim rezultatima (koliko god oni bili očekivani) okidač koji je iz temelja promijenio percepciju političkih odnosa u Hrvatskoj i naznačio njihove daljnje tijekove.

Uvjerljiva pobjeda koalicije stranaka predvođene HDZ-om daje naslutiti tko će preuzeti vlast u idućemu mandatu, ali i otvara pitanje opravdanosti prijevremenih izbora. Naime, sve su glasniji zahtjevi da se oni održe u isto vrijeme kada i predsjednički. Dakle, u prosincu ove ili siječnju iduće godine. SDP – sada je to posve očito – nije se uspio transformirati u socijaldemokratsku stranku. Ostala je tek reciklirana Partija koja je u velikoj mjeri zadržala svoju projugoslavensku i neokomunističku bit, s tek redizajniranim ruhom. Kao što su i HDZ-u porazi pomogli da se pribere i pročisti, poraz bi SDP-u mogao biti spasonosna, a možda i posljednja prilika da se preobrazi u stranku koja bi koliko-toliko nalikovala socijaldemokratskim strankama u europskim zemljama s demokratskom tradicijom.

Vjetar u leđa HDZ-u, koji niže već treću pobjedu zaredom, izbor je Kolinde Grabar Kitarović za predsjedničkoga kandidata. Predsjednički izbori mogli bi do kraja redizajnirati političku sliku, da ne kažemo boju Hrvatske. A o boji je upravo i riječ. Još nam je, naime, svima u sjećanju Jospovićev poklič uoči prethodnih predsjedničkih izbora kako će pocrvenjeti Hrvatsku. Hrvatska se uistinu i jest zacrvenjela, ali od neslavnih rekorda po kojima je, već kao nova članica Europske unije, postala ujedno i njezin najbolesniji član.

Već u trenutku ulaska u EU pokazalo se da "crvena" Hrvatska ne pripada "plavom" svijetu europske demokracije i vladavine prava. Europska unija jasno se odredila i protiv svakoga totalitarizma – i crvenoga i crnoga – i ni u ludilu nije mogla dopustiti da njezina nova članica izigrava dogovore i potpisane sporazume kako bi spriječila procesuiranje komunističkih kadrova za počinjene zločine tijekom njihove vladavine. Kako je krenulo, tako je moralo i završiti. Hrvatska više ne može "glumiti" nesvrstanu Jugoslaviju pa je na kraju, uz goleme diplomatske, političke i financijske gubitke, morala priznati poraz. Sve političke, ideološke i gospodarske promašaje hrvatski su birači "honorirali" na svim izborima nakon parlamentarnih, a posebice na ovima za Europski parlament, te vladajućima uskratili svoju potporu.

Kao povjesničar, političar, vizionar i državnik dr. Franjo Tuđman u svojemu programu za uspostavu neovisne i međunarodno priznate Hrvatske hrvatsku je budućnost vidio u krilu Europske unije i Sjeverotlanstkoga saveza. Hvala Bogu što, unatoč svim nedaćama, Hrvatska jest i neovisna i međunarodno priznata te članica euoatlantskih integracija. Međutim, osim samoga članstva za svaku zemlju, pa tako i za Hrvatsku, iznimno je važno da osigura čvrstu suradnju s bitnim polugama međunarodnoga poretka. Svakako, jedna od najvažnijih, zapravo najvažnija, uloga u tomu pogledu jest uloga predsjednika države.

Kolinda Grabar Kitarović kao pomoćnica glavnoga tajnika NATO-a zadužena za javnu diplomaciju, prije toga i hrvatska veleposlanica u Sjedinjenim Američkim Državama, zasigurno je osoba koja na najbolji način može predstavljati Hrvatsku i zastupati sve njezine strateške interese. A hrvatski strateški interesi sigurno nisu stalno vrludanje po bespućima igmanskih inicijativa i klanjanje "lijepoj kapi partizanki". Ovi retrogradni jugoslavenski refleksi, osim što su dio jedne tragične i promašene prošlosti, duboko dijele hrvatski narod jer su pod "lijepom kapom" počinjeni najstrašniji zločini nad hrvatskim narodom, o čemu svjedoče dvije tisuće masovnih grobnica posijanih po Sloveniji, Hrvatskoj i BiH. Uostalom, i papa Franjo nije se ustručavao jasno izreći svoj sud o Jugoslaviji: "Očito, postoje nacije s kulturama tako različitima koje ne bi moglo ni ljepilo držati zajedno. Slučaj Jugoslavije veoma je jasan." Ovom svojom "političkom" izjavom papa Franjo i ovoga je puta pokazao da njegovo poslanje nije samo "na nebesima", nego i "na zemlji". Rekao bih da je pokazao da ima sluha za najmanje, za patnike. Naime, zbog takvih zlokobnih eksperimenata kakva je bila Jugoslavija" stotine tisuća Hrvata, i ne samo Hrvata, žrtvovano je na oltar jedne bezumne utopije. Utopije, koliko god bezazleno izgledale, u pravilu pokazuju svoje dijabolično lice kada narod povjeruje u njihovu iluziju. Zato ni hrvatski narod nema više prava na nove iluzije: zbog naših očeva, zbog nas samih i zbog naše djece.

Marijan Križić, Veritas