Unija pogrješno promiče kolektivna manjinska prava

Nužnost univerzalnog republikanskog pristupua jednakosti i jedinstvenosti

Treba napomenuti kako je Unija, dok Hrvatska još nije bila punopravna članica, postavila određene kriterije i uvjete za članstvo glede poštivanja prava manjina, ali kao i za druge postkomunističke zemlje nije dala jasnu definiciju manjine. Zbog pravne i značenjske neodređenosti europska politika zaštite manjine u praksi je prošla put od promicanja integracije u devedesetim godinama prošlog stoljeća do današnje jezične i etničke segregacije. Unija je danas svjesna kako je pogrješno promicala kolektivna manjinska prava, potaknuvši stvaranje modela multietničkih država (Mađarska, Rumunjska) koji su trebali preventivno sprječavati potencijalne etničke sukobe u tim zemljama. No kolektivizacija kao i politizacija manjinskih prava, jednako kao i u Hrvatskoj, paradoksalno je favorizirala manjinske reflekse kao i etnicizaciju manjinske politike. Pogrješni model kolektivizacije manjinskih prava u Bugarskoj i Makedoniji, u kojima istodobno postoje paralelni odgojno-obrazovni jezični sustavi, iznova stvara etničke i vjerske nacionalizme, procvat paralelne ekonomije (u rukama kriminalnih organizacija), a u biti je suprotstavljen građanskoj jednakosti kao temelju vladavine prava i demokracije.

Obespravljeni Baski u Španjolskoj i Francuskoj

Upravo zbog takve kolektivizacije i komunitarizacije prava manjina u Hrvatskoj treba razmišljati o napuštanju današnjega modela u korist građanske i političke nacionalne homogenizacije. Riječ je o univerzalnom republikanskom pristupu jednakosti i jedinstvenosti putem poštivanja pluralnosti. Na taj bi se način najučinkovitije suzbile paralelne ekonomije i političke manipulacije manjinama od strane njihovih matičnih država. Također, koliko znam, suvremena je hrvatska država politički i pravno uređena kao jedinstvena i nedjeljiva republika, a gotovo sve republike na području Unije primjenjuju građanski pristup kad su u pitanju manjinska prava. To znači da one jednako pravno tretiraju sve pripadnike manjina kao ponajprije građane, a tek sporedno (ali ne derogativno) kao pripadnike određene manjine.

Neke članice Unije poput Francuske uopće ne priznaju pojam nacionalnih manjina. Građanski i republikanski državni model pretpostavlja da postoji središnji narodni i politički (moglo bi se reći: većinski) identitet oko kojeg poput koncentričnih krugova gravitiraju kulturni identiteti nacionalnih manjina, koji se usmjeravaju prema središnjem identitetu i jačaju ga.

Treba napomenuti kako današnja Hrvatska mora apsorbirati različite sociološke i psihološke kolektivne faze: sanirati nasljeđe bivšega komunističkog mentaliteta, „probaviti“ modernu (u obliku nacionalne države, suvereniteta, autoriteta…) te istodobno „bulimično“, ubrzanim tempom, asimilirati današnje stečevine postmoderne (koncept ograničenog suvereniteta, društveni relativizam, pluralizaciju i individualizaciju…), što u društvu može proizvesti shizofrene identitetske odnose. Stoga Hrvatskoj treba jasan građanski sveujediniteljski politički središnji identitet koji bi konačno prekinuo sa stoljetnim povijesnim zabludama i sado-mazohizmom umjetnih višenacionalnih konstrukata i isticanja raznih „narodnosti“, bile one mađaronske, autonomaške ili prečansko-krajiške, kao poluge iredentističkih ili separatističkih težnja.(Jure Vujić)