Udba – hrvatska inačica Al-Qa’ide?

Uvijek treba imati na umu tko je u Sabor doveo Sanju Sarnavku

 

 

Quidquid percipitur ad modom percipientis percipitur

Akcijski plan “Barbika”, Misija, Vizija, Ciljevi

Business tool: Vision, Missions, Aims and Objectives

Josip Jović: 'Barbika' je vrlo ozbiljan plan

Jure Zovko: Mit o paraobavještajnim strukturama

 

Sigurno se ni u jednoj drugoj državi ne govori o Udbi toliko i tako kao u Hrvatskoj. I kad se u nekim drugim državama oglasi neki bivši pripadnik Udbe ili povjesničar oni o Udbi govore kao o nečemu što je prošlost a ne kao o nečemu što još uvijek djeluje u dotičnim državama. U Hrvatskoj o Udbi pišu i govore poznate i priznate osobe iz javnog života. Ona je postala ključ za tumačenje nekih neobičnih pojava kao što je Akcijski plan “Barbika”. Za jedne Akcijski plan “Barbika” je udbaški uradak, za druge to je uradak paraobavještajnog podzemlja. Za jedne je Udba itekako obrazovana i sposobna djelovati u novim okolnostima, za druge ona je mit. Ugledni, uravnoteženi i odgovorni novinar Josip Jović je mišljenja da je “Barbika” vrlo ozbiljan plan.

U  D  B  A

“O tzv. akcijskom planu “Barbika” čuli su se različiti komentari, ali ga je, dojam je, malo tko pročitao. Analiza njegova sadržaja upućuje kako to nije nekakav pamflet koji je sastavio jedan provokator ili, pak, neki pojedinci iz paraobavještajnog podzemlja, nego da je to baš ozbiljan, promišljen, lukav i vrlo pismeno napisan tekst, koji sam po sebi nije namijenjen javnosti, nego predstavlja plan djelovanja sa stručno razrađenim metodama i organizacijom radi neutraliziranja Kolinde Grabar Kitarović u njezinoj nakani da postane predsjednicom države, zna se u čiju korist.”

 

Jure Zovko, jednako odgovoran, obrazovan i uljudan drži da se u Hrvatskoj stvara mit o paraobavještajnim strukturama:“Dok premijer svoj mandat provodi uglavnom u rastrošnim putovanjima od Fojnice i Brezovice pa sve do Australije i Brazila, a država se guši u recesiji, predsjednik države Josipović zabavlja naciju prepričavanjem novih mitova o djelatnosti "paraobavještajnih struktura".

 

Tako različitim mišljenjima o “Barbiki” vjerojatno je dolazi od toga što Josip Jović nije imao priliku raditi na planovima i programima korporativnog upravljanja pa je impresioniran žargonom “Barbike” dok je Jure Zovko odmah pod “misija, vizija i ciljevi” vidio: “mission, vision, aims and objectives”. Za taj uradak nije bila potrebno ni nekoliko osoba. Mogao ga je napraviti čak i jedan pojedinac “niska čela deseteračkog mentaliteta”, kako bi rekao Boris Maruna, netko tko je svijeta vidio, negdje naučio o viziji, misiji, ciljevima, korportivnom planiranju a baštinio primitivne navike davati ljudima pogrdne nadimke.

 

Umjesto špekuliranja tko bi mogli biti autori ili autor Akcijskog plana “Barbika”, najbolje bi bilo da je predsjednik države dao istražiti tko su autori ili autor tog plana. Ali i bez toga je mogao zaključiti da iza toga ne stoji HDZ jer u HDZ-u dobro znaju koliko pogrdni i ponižavajući nadimci mogu biti ubijiti. Stoga ne bi plan protiv Josipovića nazvali “Barbika” nego bi negdje ubacili pogrdan nadimak Ive Josipovića. Osim toga, predsjednik Josipović je mogao znati da portal i tjednik, u kojima on vidi paraobavještajno podzemlje, nisu  HDZ-ovi mediji jer nitko nije tako napadao i ne napada HDZ kao taj portal i taj tjednik.

 

Mogao je vidjeti da taj portal vodi kampanju za “Savez za Hrvatsku” i da se taj Savez stvarno ne može smatrati racionalnom, odgovornom, visokoobrazovanom modernom desnicom kakvom se biračkom tijelu želi predstaviti HDZ-ova koalicija i Kolinda Grabar Kitarović. Uostalom, pored toliko bivših oficira JNA i bivših supovaca u Savezu za Hrvatsku, može li se Savez smatrati desnicom zato što je jedan od čelnika Saveza jednom davno posjetio grob dr. Ante Pavelića u Španjolskoj?

Meni je razumljivo to što političari koriste razgovorne nazive “Udba” i “paraobavještajno podzemlje” jer ih prihvaća njihovo biračko tijelo od kojeg očekuju glasove ne trudeći se zapitati što se stvarno krije pod tim nazivima. Nadam se i vjerujem da dotični političari znaju da se pod “Udbom” i “paraobavještajnim podzemljem” krije mnogo složenija stvarnost od njena privida.

 

Ako naime još uvijek u Hrvatskoj postoji Udba, zna li se kako je organizirana, zna li se tko je vodi, koji su joj ciljevi, odakle joj sredstva?  Je li možda Udba organizirana kao neka hrvatska inačica Al-Qa’ide, jesu li to programirani mozgovi koji djeluju bez zapovjedništva koje bi se moglo identificirati i neutralizirati. Ako postoji paraobavještajno podzemlje, tko njime upravlja, tko ga financira, koji su mu ciljevi, tko su vođe tog podzemlja?

 

Kako god nazvali tu amorfnu, tajnovitu  organizaciju bilo da je zovemo Udbom ili paraobavještajnim podzemljem, ona je uperena protiv demokratskog sustava i suverene države Hrvatske. Stoga bi hrvatske sigurnosno-obavještajne agencije trebale predsjedniku države osigurati točne podatke o Udbi odnosno o paraobavještajnom podzemlju. A hrvatske parlamentarne stranke, premijer Vlade i predsjednik države imaju na raspolaganju također izvješća saborskoga Vijeća za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija u kojem sjedi doživotna predsjednica B.a.B.a Sanja Sarnavka koju je poodavno ustoličio Ivan Jarnjak, bivši predsjednik saborskogA Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost. Zar i hrvatski novinari ne bi trebali racionalno istraživati i podastrijeti javnosti tko je danas u Hrvatskoj udba odnosno tko čini paraobavještajno podzemlje?

 

Ne smatram se informiranim o Udbi odnosno paraobavještajnom podzemlju iako sam imao u rukama svima dostupne popise suradnika Udbe koje su sastavljale službe bivše države. Neka imena istaknutih čelnika tih službi bila su poznata i Hrvatima u iseljeništvu kao npr. Lasića, Čolaka i nekih drugiha a za Perkovića i Mustača saznao sam tek 1991. jer je Perković bio pomoćnikom ministra obrane Gojka Šuška a Zdravko Mustač, ako se ne varam, savjetnikom u Predsjedničkim dvorima. Perkoviću su na razgovore ili dogovore odlazili bivši politički emigranti od Škotske do Australije a većina ih je bila iz Njemačke.

 

Držim da nije nimalo jednostavno utvrditi tko sve danas čini “Udbu” odnosno  “obavještajno podzemlje”. Nije dostatno utvrditi da je netko bio članom Saveza komunista i djelatnikom neke od sigurnosno-obavještajnih službi bivše države a pogotovo nije dostatno utvrditi da su nekomu oba ili jedan od roditelja bili pripadnici tih službi. Dokaz tomu je što i Savez za Hrvatsku prihvaća u vodstvo Saveza osobe iz bivšeg sigurnosno-obavještajnog sustava bivše države. U Domovinskom ratu, bili su na a hrvatskoj strani a 1991. nisu bili mogli biti sigurni u hrvatsku pobjedu. Uostalom, nije mali broj onih koji su dezertirali u Bosnu i nisu se htjeli uključiti u HVO ili su pobjegli još dalje, neki čak u Australiju, Kanadu i u EU.

 

Čuo sam za Slobodana Praljka da mu je otac bio zadrti komunist a u Domovnskom ratu Slobodan Praljak je bio na prvim crtama obrane ne samo u Sunji nego i u okruženju hrvatskog naroda u Srednjoj Bosni. Pored generala Ante Gotovine, ključne uloge u pobjedi u pothvatu Oluja imali su general Mladen Markač, general Zvonimir Červenko, general Petar Stipetić, general Damir Krstičević i drugi a general Mile Dedaković je mogao izabrati ostati negdje u Ministarstvu obrane u Zagrebu umjesto ratišta u Vukovaru.

Mislim da je Jure Zovko potpuno u pravu kad predbacuje predsjedniku države što “zabavlja naciju prepričavanjem novih mitova o djelatnosti "paraobavještajnih struktura"”. Vjerojatno bi “paraobavještajno podzemlje” trebalo prepustiti DORH-u, Poreznoj upravi i Krim policiji a premijer, predsjednik države i najjače parlamentarne stranke trebale bi se usredotočiti na druge, životno važne državne prioritete.

 

U Hrvatskom fokusu, npr. uporno godinama upozoravamo da Hrvatska nema useljeničku politiku, da joj se useljenička politika događa stihijski, da se Hrvatskoj događa puzajuća zamjena stanovništva i da će hrvatska država, ako se ovako nastavi, izgubiti hrvatski karakter. U dnevnom tisku čitamo da se lani iz Hrvatske odselilo više od 15 tisuća osoba točnije_ „odselilo se 4.884 osoba više nego što se u nju doselilo, čime je nastavljen negativni trend prisutan u zadnjih pet godina. To pokazuju podatci Državnog zavoda za statistiku. Iz inozemstva u Hrvatsku se lani doselilo 10.378 osoba, dok su 15.262 osobe odselile u inozemstvo, pa je 2013. godine saldo migracije stanovništva Hrvatske s inozemstvom bio negativan, kao i svake godine od 2009. Najveći pozitivan saldo ukupne migracije stanovništva u 2013. imao je Grad Zagreb (2871 osoba), a najveći negativan saldo Sisačko-moslavačka županija (1947 osoba) i Vukovarsko-srijemska županija (1624 osobe). U 2013. iz inozemstva se doselilo 49 posto hrvatskih državljana i 51 posto stranaca, a odselilo se 87,8 posto hrvatskih državljana i 11,7 posto stranaca. Najviše se osoba doselilo iz BiH (47,2 posto). Najviše su se selile osobe u dobi od 20 do 39 godina starosti (44,2 posto), a prednjačile su žene (54,1 posto).

 

U Hrvatskom saboru ukinut je Odbor za useljeništvo a ustrojeni su Odbor za Hrvate izvan Republike Hrvatske i Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Netko je izgleda imao viziju da će se nastaviti iseljavanje Hrvata pa kad ne će brdo Muhamedu, kad se iz iseljeništva Hrvati ne vraćaju u Hrvatsku, valja ići k njima u Venezuelu, Argentinu, Australiju… To je zanimljivije nego ići vidjeti kako žive doseljeni Hrvati na Područjima posebne državne skrbi.

 

Danas u dnevnim novinama čitamo da je Hrvatski sabor u utorak, 15. Srpnja, donio Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola kojim se legaliziraju istospolni brakovi i da je taj zakon u Hrvatskom saboru prošao relativno glatko jer je 89 zastupnika glasovalo za, dok ih je samo 16 bilo protiv. Ukupno ima 151 zastupnik. HDZ ima 42, HDSSB, 7, DC 1, HSP AS 1. Je li posrijedi bio “udbaški uradak” to što je od 51-og zastupnika zastupnika oporbe na glasovanju u Saboru samo njih16 bilo protiv navedenog zakona ili HDZ i Glavaševa stranka imaju problem nemarnosti svojih zastupnika? Što bi tek bilo kad bi se uvelo preferencijalno glasovanje teško je i zamisliti. Zbog toga što nema Odbora za useljeništvo ni useljeničke politike ne postavlja se ni pitanje sredstava potrebnih za integraciju stranaca. To pitanje ne pada na pamet ni Odboru za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost.

 

To pitanje nije uspio nametnuti ni Nedžad Hodžić, zastupnik bošnjačke, albanske, crnogorske, makedonske i slovenske manjine koji s podignuta tri (3) prsta optužuje cijeli hrvatski narod jer ga je razočarao. Ako  je njega koji uživa sve povlastice saborskog zastupnika, visoku plaću i siguran život u Poreču, razočarao cijeli hrvatski narod, što može Hrvatska očekivati od mnoštva drugih pridošlica iz raznih naroda, vjera i kultura, malo ili nikako poznatih hrvatskm narodu? “Udba” i “paraobavještajno podzemlje” ne bi smjeli gurnuti u drugi plan životno važna pitanja cijele nacije niti bi smjeli biti izgovorom na nerad i nered.

 

Pavao Blažević