Dugo, doduše ne baš uporno, tražio sam knjigu Stjepana Đurekovića Crveni manageri, a onda konačno i došao do nje te ju i pročitao. Malo sam, očito sa čitanjem okasnio, jer knjiga je u međuvremenu imala mnoštvo izvanknjiških epiloga i učinaka, a moglo bi se reći i nastavaka. Bit će ih još. Podsjetit ću, za početak, na „romanesknu“ sudbinu njena tiskara Krunoslava Pratesa koji je u Njemačkoj zaglavio na doživotnoj robiji, zbog knjige, odnosno u jednom njenom rukavcu. A koju li je tek energiju dramatičnosti izazvao famozni „lex Perković“ – država se tresla mjesecima i još lagano podrhtava.
Zatim, ipak, ustvari svakako, samo to vladajući nisu htjeli prihvatiti, ta izručenja Perkovića i Mustača. Sada su u Njemačkoj, prvome je zakazano suđenje za trinaesti listopada, drugi još čeka nadnevak početka. Moram priznati kako mi je bilo teško započeti čitati knjigu koja je bila povod za „kritiku“ njena autora sa sjekirom po glavi, nakon što je glava vjerojatno već bila mrtva od metaka iz pištolja. Vjerojatno bih od Crvenih managera odustao nu onda mi je sinulo kako je to jedan od utjecajnijih romana s konca prošloga stoljeća, roman koji teče kao rijeka, ne biste vjerovali čak i uzvodno. Pa hajdemo onda zagaziti u njega.
Roman Stjepana Đurekovića Crveni manageri tiskan je 1983. u Münchenu, već i vrapci znaju, u tiskari-garaži, ujedno i mjestu smaknuća autora. Published by Internacional Books -U.S.A., tisak: Krunoslav Prates. O knjizi, kao knjizi, romanu, izuzimajući političke crne kronike, malo se pisalo, barem sam stekao takav dojam. U sjećanju mi je ostao tek jedan opširniji prikaz, čini se nekako u vrijeme onog „lexija“, u jednim dnevnim novinama. Zaudarao je na prikaz po zadatku, a knjiga je manje-više ocijenjena lošom. Ne mogu sa stopostotnom sigurnošću tvrditi tko je bio autor te kritike (siguran sam tek 75 posto) pa mu ne ću spominjati ime, a kopati mi se po starim novinama, tom smeću ne da. Uostalom u takvim medijima odavno caruje ebola, zasad doduše samo virtualna, medijska. To što je ona opasnija po društvo, narode, države, skupine… pojedinca od one realne, druga je tema.
Politički roman, politički krimić, roman s ključem…
U predgovoru Stjepan Đureković roman Crveni manageri određuje kao „politički roman“ koji „život u Hrvatskoj i cijeloj Jugoslaviji prikazuje na potpuno istiniti način“… “Tako se među upravljačkom (menadžerskom) kastom živi i govori u tvornicama, bankama, trgovačkim organizacijama i drugim poduzećima. Pronevjere, krađe, i druge vrste lopovluka su toliko raširene, da je to također tipično za surovu komunističku svakidašnjicu… Mnoge nisu niti otkrivene niti je u interesu jugo-režima da ih otkrije i goni. Znam osobno nekoliko građana Jugoslavije koji su državu oštetili za desetke milijuna dolara koje su pohranili u švicarskim bankama, ali se protiv njih ništa ne poduzima“.
Đurekovićevi junaci su pripadnici partijske elite, prvenstveno oni sa zadatkom u „privredi“ kako se tada govorilo. Ispričava se što mu je tekst nelektoriran, nije u kratkom vremenu u inozemstvu mogao naći lektora, a inače je nastojao pisati po „Hrvatskom pravopisu iz 1971.“, 1972. zabranjenom za kojega tvrdi kako je UDB-a čitavu nakladu spalila. Bez obzira na pravopisne i gramatičke grješke, jer on je ekonomist po obrazovanju, kaže u predgovoru kako „UDB-u ionako boli samo sadržaj, a ne jezične finese“. Kao da je time političku policiju, koja se tada nazivala SDB-SDS (bratstvo-jedinstveno) odredio i kao svog najrevnijeg čitatelja – uostalom njegov roman nikad nije došao do širega kruga čitatelja.
Roman je svakako politički triler, ali i „roman s ključem“ pri čemu je autor najvažnije političare, Titu, Kardelja, Bakarića, Milku Planincnavodio s punim imenima, a ostale aktere prikriveno, šifrirano. Suvremeni autori „romana s ključem“ skoro da su postupali obrnuto. Znakovito je pritom da je baš jedan pravi ključ ubrzo odredio njegovu gorku sudbinu. I to primitivni ključ, ključ neke garaže, nu ključ je očito- ključ.
Tko je Stjepan Đureković?
Od one je hrvatske „grane“ koja se skoro sasvim „osušila“, hrvatske, srijemske. Rođen je u Bukovcu pokraj Petrovaradina, hrvatske utvrde na Dunavu gdje je završio i gimnaziju. U Drugom ratu se opredijelio za partizane. Diplomirao je ekonomiju u Beogradu, a zatim se zaposlio najprije u Osijeku, pa u Rafineriji u Sisku i odatle došao do sjedišta INA-e u Zagrebu. Bio je jedan od rijetkih, jugoslavenskih, fakultetski obrazovanih partizanskih kadrova. Tamo bravar, ovdje kovač, ondje krojač, ondje seljo… u vrhuški, a kako li je onda tek bilo u „provinciji“.
U INI je bio druga „zapovjedna linija“, šef u ono vrijeme novotarije – marketinga, ali svakako dostatno visoko pozicioniran da bi mogao imati potpuni uvid u funkcioniranje ondašnjeg gospodarstva i politike s jakim partizanskim zaleđem, vjerojatno svojedobnom suradnjom s UDB-om, te onda o svemu „istinito pisati“. Njegov glavni junak u romanu, Ivan Rukavina, generalni direktor poduzeća za međunarodnu trgovinu Interimpex (čitaj – za uvoz) nosi uostalom mnoštvo autobiografskih crta. Partizan je, fakultetski obrazovan, suradnik UDB-e svojedobno, priznati socijalistički menadžer s jakim političkim vezama. Imućan je, kao i stvarni crveni manageri, stanuje u vili na Tuškancu, sinu dugovječnom studentu, ne zbog „pameti“, već predaje mladalačkim užitcima, kupio je auto strane marke, sam se uglavnom služi službenim mercedesom. Posjeduje i vikendicu, ima ljubavnicu, više njih. Crveni manager bez ljubavnice, pa to nije išlo, brak mu je klimav, pred raspadom, čeka se ustvari da djeca dovrše školovanje.
Korupcija kao sustav
Daleko veća primanja od pristojne direktorske plaća, deset puta veća, donosi mu „biznis“ koji vodi njegov brat, mladi umirovljeni podpukovnik. Otvorili su obrt za montažu centralnog grijanja pri čemu poslove kod kolega direktora osigurava Ivan Rukavina, brine se da se oni i plate u i tada vrijeme nelikvidnosti u gospodarstvu, organizira podmićivanje poreznika i slične „strateške“ aktivnosti. Podučava brata da višak novaca ne ulaže u nekretnine već pretvara u devize i iznosi iz zemlje, a dio u zlatnike i uzida ih negdje za nuždu. Glavnina događaja iz romana odvija su u drugoj polovici sedamdesetih godina, a Rukavinu zapravo muči, iako se on negativno izjašnjava o Titi kao i o cijeloj „vrhuški“, kako bi poslije njegove smrti mogli „doći Rusi“. A onda zbogom privatno vlasništvo, osim ostaloga. Usputna primjedba: Rukavina se ovdje pokazuje kao popriličan naivac i zanemaruje činjenicu kako su boljševici pronalazili način da i zlatnike „iskopaju“ iz zidova.
Nakon nekoga vremena direktor Rukavina se odlučuje i za veći „biznis“ – uzimanje provizije od stranih firmi koje po Jugoslaviji prodaju industrijsku opremu za različite tvornice. Treba napomenuti kako su sva ta „uvozno-izvozna“ poduzeća ustvari bila skoro isključivo uvozna, osobito kad je kapitalistički Zapad u pitanju, a izvozila su tek u nuždi, recimo na početku osamdesetih i pod svaku cijenu kako bi Jugoslavija došla do deviza. U slučaju većih poslova, kao što je izgradnja Željezare u Sisku s prijateljem dijeli proviziju. U nabavi poslova i sam se koristi korumpiranjem svojih potencijalnih kupaca, često poluobrazovanih provincijskih direktora. Za njih se u Interimpexovoj posebno izgrađenoj vili u okolici Zagreba organiziraju bakanalije s elitnim prostitutkama, vodi ih se po istom „poslu“ i u inozemstvo, primjerice u Pariz kamo Rukavina vodi direktore Srbe iz vojvođanske provincije, buduće kupce opreme neke tvornice, od čega će on uzeti masnu proviziju.
On ima i velikih problema s tzv. „saveznom administracijom“ koja je sva iz Beograda i dakako čine ju i preko devedeset posto Srbi, što stari što novi poslijeratni Beograđani. Tzv. „nacionalni ključ“ (opet, eto ključ) primjenjivao se pri vrhu piramide (ministri i sl.) dok su ostali koji često i presudno odlučuju „domaći“. Kako njima doskočiti, kako izvući potrebne dozvole i „papire“, naročito kad je riječ o uvozu, devizama? Jednostavno, korumpiranjem onih koji odlučuju, izdaju, potpisuju dozvole. Stavi ih se na još jednu mjesečnu plaću kod Interimpexa na crno. Takve operacije nisu sasvim jednostavne, jer i konkurentske „savezne“, ustvari srpske firme vične su, ako ne i vičnije istom „biznisu“ – korupciji, a tu je onda i uloga „srpske krvi“ koja nije voda, no kako i Srbi vole novac, a tamo korupcija traje od kad je srpske države, nekako se ipak „prođe“.
Sve ovo je „istinito“ da istinitije ne može biti, a da „iznenađenje“ bude veće i svima koji su to tada htjeli znati bilo i poznato. Vic je, dakako, bio u tome da se moralo šutjeti jer bi onaj koji bi „lajao“ završio u zatvoru. „Drug taj i taj je lopov“ moglo se reći samo među jako povjerljivima. Blateći druga s istinom, blatila se Partija „sistem“, „podrivalo bratstvo-jedinstvo“, a sve je to bilo pod tepihom, bogme i ispod parketa i zabranjeno.
Zadnja transakcija
Rukavina na koncu shvaća da se ni od paralelnog posla u Zagrebu niti od provizija ma kolike bile, ne može toliko obogatiti kako bi ostvario svoj plan trajnog odlaska u inozemstvo, emigraciju, pa kreće u treću fazu plana: Osnivanje Interimpexovih poduzeća u inozemstvu, što je bila uobičajena praksa, a na koncu osniva i poduzeća na svoje ime za koja njegovi su-radnici nisu znali. Sve te firme i formalno Interimpexove i samo njegove glase na njega – kapitalizam ne poznaje društveno vlasništvo pa on s novcem raspolaže suvereno kao i svaki vlasnik. Nema utjecaja nikakvih „radničkih savjeta“ ionako jednoga na vrbi svirala čak i u Jugoslaviji i sličnih trica i kučina. Mreža takvih poduzeća u inozemstvu mu je potrebna kako bi najprije formalno Interimpexove račune nakrcao novcem iz „centrale“ u iznosu od petnaestak milijuna dolara, a zatim ga fol zbog plaćanja stranih dobavljača odatle prebacio na i stvarno svoje. To je već bio pristojan novac.
Nakon ovih operacija u inozemstvu mu se pridružila nova, trudna, životna družica, zadnja tajnica. U Zagrebu su svojevoljno ostale bivša supruga i kći, a sin mu se kasnije pridružio – kao i u slučaju autora Stjepana Đurekovića. Zatekla ga je gorka sudbina kao i oca, nebitno je li riječ o ubojstvu, likvidaciji, ili samoubojstvu.
Zašto sjekira?
Zašto sam ovako pučkoškolski prepričao sadržaj Đurekovićeva romana? Najprije stoga što predpostavljam kako su rijetki uopće čitali ovu knjigu, a zatim kako bih u njoj, skupa s čitateljem, pronašao pravi razlog ekspresne „kritike“ Đurekovićeva sa sjekirom po glavi. Izvan književno naročito zadnjih godinu dana govori se o tome kako je Đureković taknuo previsoko, u navodni, malo veći, kriminal „inaša“ sinova Mike Špiljka, Vanje i Josipa Broza, Miše, pa je stoga stigao nalog za „sjekiru“, dok mu je knjiga samo izgovor u potrazi za azilom kao progonjenim političkim emigrantom. Nešto slično daje naslutiti i Josip Manolić u zadnjem intervjuu JL-u pri čemu on (samo) Đurekovića drži „kriminalcem“. „Kod Đurekovića se radi o kriminalnom slučaju jer je Đureković bio kriminalac“, kaže što implicira kako je Đureković s pravom „dobio svoje“.
Malo se pritom Manolić zaigrao pa potvrdio da je i država koja je dala(?) likvidirati Đurekovića ustvari bila mafijaška. Od mafije ju je razlikovala tek, možda, ideologija. Vratit ću se zato knjizi te ustvrditi kako je u njoj precizno opisana korupcija koja je ovdje vladala za komunizma i njegovih „faza“ i „reformi“. Štoviše korupcija je predstavljena kao bit sustava i usput prokazane njene nimalo spektakularne ali učinkovite metode. Svima onima koji danas govore o korupciji preporučujem ovu knjigu, ali i proučavanje korupcije u kraljevinama SHS i Jugoslaviji, recimo „transparentnima“- repovi su to koji se izdaleka vuku.
Svjedok iznutra
Pored korupcije Đureković (Rukavina) još mnogo toga neuvijeno spočitava sustavu: neučinkovitost, nelikvidnost, političke tvornice (Obrovce), već su se zaredale i nestašice i repovi za benzin, deterdžente…, a naročito pogrješnu kadrovsku politiku koja preko Partije forsira podobne, a nesposobne. Protivi se i Zakonu o udruženom radu, razbijanju poduzeća na tzv. OOUR-e, prevelikom utjecaju radnika preko radničkih savjeta, Partije, sindikata u poslovnom odlučivanju. Što se tiče „smrtnog grijeha“ hrvatskog nacionalizma, poglavito onoga tzv. „ekstremnoga“, teško ga je u knjizi pronaći. Istina on mjestimice govori protiv Srba ali uglavnom jezikom 1971. kada se o tome govorilo i javno i u medijima, pa i u partijskim „ćelijama“. Uglavnom se radi o neravnopravnom položaju Hrvatske i Hrvata, raspodjeli deviza, prevelikog udjela Srba („ključ“!) u saveznom aparatu, vojsci, policiji, dakle ništa bitno novo.
Kad piše o Srbima u Zagrebu prvenstveno ih vidi kao nesposobne i ulizičke partijaše kakvih nalazi i među Hrvatima, ali i svim ostalim „narodima i narodnostima“. Sa Srbima inače njegov junak uspješno surađuje u jedinom sustavnom „biznisu“ – korupciji. Ivan Rukavina tek se na kraju, u zadnjoj rečenici knjige promeće u „hrvatskog“ Robin Hooda: „Istovremeno odluči da će od sada i šakom i kapom pomagati hrvatsku emigraciju“. Što je onda, od onoga u knjizi Đurekovića koštalo tako mafijaške smrti? Nije vjerojatno ni predposljednja rečenica iz romana: „Spas je jedino u tome da se odlijepimo od tih Srba (reflektira se Rukavina prvenstveno na one Srbe koji su ga nakon bijega i sudskog procesa u Zagrebu, u odsutnosti naslijedili u poduzeću) i ostalih u Jugoslaviji i da osnujemo slobodnu i demokratsku državu Hrvatsku!“
Vjerojatno ipak činjenica da je bio kotač sustava, iznutra ga prokazao, ogolio do kože, poglavito elitu – „izdao“, računao je „sistem“. Možda je poslužio i kao upozorenje kažu stotinama suradnika UDB-e koji su po inozemstvu vodili „udbine“ kao „svoje“ firme, da se i oni ne bi s novcima koji su stizali iz Jugoslavije također odmetnuli za svoj ili nečiji tuđi „račun“. Koliko je takvih „firmi“ sudjelovalo u privatizaciji u Hrvatskoj? Praksu otvaranja takvih „firmi“ imali su i Sovjeti, od Lenjina, Kominterne, preko Staljina, sve do propasti. Kakvih „firmi“ već i moćnih banaka koje su se „punile“ iz SSSR-a.
Bizaran je i znakovit istovremeno podatak da je i logor Goli otok imao devizni račun u Švicarskoj, što potvrđuje i Aleksandar Ranković u svojim „Zabilješkama“. Ali sve su to razlozi koji se ne nalaze u knjizi, tek u njenim rukavcima, izvan njenih korica. U jednom od njih poprilično račvastom, poput meandra, čuči i sljedeće: roman je objavio 1983., do 1990. prošlo je tek sedam godina pri čemu su pravi „crveni menadžeri“ još i „sazrijevalii“, a tutnjao je „pravi“ kapitalizam u koji su se oni „aktivno“ uključili, sada u „domovini“. Privatizacija! Nije pa ni od Đurekovića loše doznati tko su oni i kako je to doista bilo, a čini mi se kako će se jednoga dana i na tom „frontu“ otvoriti novi „izvor“ za novi potok iz ove knjige. Knjigu svakako preporučujem, daleko je bolja nego što sam predpostavljao.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više