Nema granica neznanju i neodgovornosti hrvatskih političara

Oni se slažu, oni se podržavaju…

 

 

Svaki dan imamo nove pokazatelje da će u Hrvatskoj biti posebno vruća politička jesen. U zemlji vlada društvena, gospodarska, moralna i duhovna kriza kakvu se ne pamti od uspostave hrvatske države 1991. godine. Recesija se u Hrvatskoj nastavlja šestu godinu za redom. Službeni podatci pokazuju da se BDP tj. hrvatsko gospodarstvo kontinuirano smanuje već jedaneast tromjesečja za redom. Ono što je posebno zabrinjavajuće je podatak da se u zadnjem kvartalu hrvatsko gospodarstvo dodatno smanjilo za 0,8 posto. Pojedini analitičari u Hrvatskoj drže da je gospodarsko stanje u Hrvatskoj toliko loše da je sada gotovo nemoguće izbjeći bankrot države.

Ako se nešto brzo i dramatično ne promjeni u pozitivnom smislu u vođenju države, a posebno na gospodarskom polju, uz vruću političku jesen, Hrvatskoj bi se u konačnici mogli dogoditi javni prosvjedi, sukobi, glad i na kraju revolucija koja bi mogla imati nesagledive posljedice za budućnost Hrvatske i hrvatskog naroda. U drugim zemljama Europske unije koje su prolazile sličnu gospodarsku krizu u kratkom vremenu promijenjeno je i nekoliko vlada, a na ulice je izašlo milijune nezadovoljnih ljudi. Hrvatski je čovjek u toliko dubokoj depresiji da je izgubio vjeru kako je kroz direktan građanski aktivizam moguće promijeniti današnje zlo koje je zadesilo Hrvatsku.

 

Jednostavno ne mogu ovdje ne spomenuti da sam u jednom razgovoru s predsjednikom Tuđmanom davne 1992. godine rekao: »Predsjedniče, kad bi se Ford u Australiji u financijskom poslovanju ponašao ovako kako se ponaša Hrvatska, bankrotirao bi za šest mjeseci«. Na takva moja zapažanja većina mojih tadašnjih sugovornika mi je iza leđa govorila: »Ma što hoće onaj Australac. Mi smo ovako radili zadnjih pedeset godina i ne trebaju nam njegovi savjeti kako bi mi sada trebali nešto mijenjati«.

 

Hrvatska propada a političari misle samo na sebe

 

I dok se u Hrvatskoj nezustavljivo razvija taj mračni scenarij što rade i kako se prema tom stanju odnose političari u Lijepoj našoj? Prema onome kako se u javnosti ponašaju, očigledno je da političke elite u Hrvatskoj i nisu previše zabrinute zbog teških i crnih oblaka koji su se navukli nad Hrvatskom. Zahvaljujući dugogodišnjem pristupu državnoj blagajni i prešutnim dogovorima o međusobnoj zaštiti, one su osigurali egzistenciju za sebe i svoju djecu za idućih pedeset godina. Zato se i ponašaju kao da se sve to događa u nekoj drugoj zemlji, na nekom drugom planetu, a ne u vlastitoj državi i okruženju u kojem žive. Kad bi netko sa strane, tko nije dovoljno upoznat s katastrofom koja prijeti hrvatskom društvu, promatrao kako žive i kako se ponašaju hrvatski političari lagano bi mogao zaključiti kako je Hrvatska visoko sređena i gospodarski razvijena zemlja u kojoj njezini stanovnici žive u zadovoljstvu i blagostanju.

 

Najveća je tragedija to što političari u Hrvatskoj nisu zapravo sposobni shvatiti da je u zadnjih dvadeset godina Hrvatska srljala u propast koja danas glasno kuca na naša vrata zahvaljujući isključivo njihovom neznanju, nesposobnosti, pokvarenosti i neodgovornosti. Ako tomu još dadamo, kod jednog dijela političkih i gospodarskih elita, potpunu neidentifikaciju s hrvatskim narodom i interesima hrvatske države, onda imamo jasan odgovor zašto smo se kao država i narod našli u gotovo bezizlaznoj situaciji.

 

Lojalnost Partiji važnija od znanja i sposobnosti

 

Velika većina političara u Hrvatskoj nije nikada u životu radila ništa drugo osim politike, kako u bivšoj Jugoslaviji tako i u današnjoj Hrvatskoj. Nikada u životu nisu ništa u poduzetništvu privatno izgrađivali i stvarali niti su u razvijenim demokratskim i gospodarskim zemljama stjecali potrebna znanja i upravljačke vještine za upravljanje gospodarstvom u visoko konkurentnom kapitalističkom i tržišnom sustavu. Oni su svoja znanja iz područja gospodarstva, finacija i upravljanja s državom stjecaili u socijalističkom i komunističkom gospodarskom modelu, u kojem se kralo i međusobno dijelilo, jer je sve pripadalo državi.  Ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, gdje se Hrvatska mora natjecati s boljima od sebe, hrvatske su političke elite pokazale svu svoju nesposobnost i neznanje za vođenje države u kojoj bi se trebalo razvijati i jačati konkurentno tržišno gospodarstvo, a ne  centralističko i plansko upravljanje, od kojeg se ni danas ne znaju maknuti.

KONTINUITET – Ivica Račan, Ivo Josipović i Zoran Milanović

 

U takvom modelu, koji su, kako vidimo, više nego uspješno prenijeli i na današnju Hrvatsku, nije bilo osobne odgovornosti kad su u pitanju bile grješke gospodarskog karaktera. Tada, kao i danas, važno je bilo biti politički tj. stranački lojalan i poslušan. Neupitna lojanost partiji i režimu bila je garancija za osobni uspjeh i egzistencijalni opstanak. Iako živimo u višestranačkoj demokraciji, u Hrvatskoj se u tom pogledu nije ništa promijenilo. U Hrvatskoj se i dalje ulazi u politiku da bi se bilo na vlasti i uz vlast, da bi se osigurala osobna i obiteljska egzistencija. Gotovo da i nema profesionalnog političara u Hrvatskoj koji je motiviran općim dobrom i radom za Hrvatsku. Naravno, za ostvarenje  osobnog političkog cilja u današnjem hrvatskom društvu čovjek ne treba biti ni sposoban niti previše pametan. Samo i jedino, važno je biti lojalan i odan, ne stranci, nego šefu, koji o svemu odlučuje i koji sve zna.

 

Elite su protiv promjena koje mogu spasiti Hrvatsku

 

Iako je svakim danom sve upitnije može li ovakvo stanje u Hrvatskoj potrajati do slijedećih parlamentarnih izbora, kad se očekuje nova promjena vlasti u Banskim dvorima, u Hrvatskoj ima ljudi i organizacija koje pokušavaju ne samo upozoravati na današnju tešku društvenu krizu, nego ujedno nude i konkretna rješenja za budućnost. Nakon uspješno odrađenog referenduma o braku, građanska inicijativa U ime obitelji,  pokrenula je novu referendumsku inicijativu za promjenu izbornog modela u Hrvatskoj. Model koji ta građanska inicijativa nudi, ako prođe na referendumu, doveo bi do demokratizacije izbornog zakona i osigurao pravičnije izbore kroz demokratizaciju političkih stranaka. Najkraće rečeno, inicijativa nudi da se ubuduće u Hrvatskoj na izborima biraju zastupnici imenom i prezimenom, a ne po stranačkim listama, na kojima se nalaze osobe koje postavljaju čelnici stranaka i o kojima šira javnost ne zna ništa. Ono što je možda najvažnije u toj inicijativi je činjenica bi novi izborni zakon u Hrvatskoj konačno omogućio smjenu stvorene političke kaste, koja se u Hrvatskoj izmjenjuje na vlasti od 1990. godine.

 

Iako ima komentatora koji drže kako su predložene promjene izbornog zakona u toj inicijativi mogle biti još bolje dorađene, tu inicijativu treba svakako podržati. Ona pruža nadu u daleko bolji i kvalitetniji izbor zastupnika u Sabor Republike Hrvatske, koji ne bi bili samo roboti koji u Saboru dižu ruku onako kako od njih to traže premijer i Vlada. Zastupnici u Hrvatskom saboru u Austro-Ugarskoj pokazivali su više hrabrosti i odlučnosti u zastupanju hrvatskih interesa nego što to danas čine saborski zastupnici na jednoj i drugoj strani. Ma koliko bio nedorečen izborni zakon koji nam nudi građanska inicijativa U ime obitelji, on je trenutačno jedina garancija da bi nakon sljedećih parlamentarnih izbora moglo konačno početi razdoblje oporavka i procvata moderne hrvatske države.

 

Kao što se očekivalo, inicijativa za promjenu izbornog zakona nije naišla na potporu dvije najveće stranke u Hrvatskoj, HDZ-a i SDP-a. Bez obzira na teško nasljeđe koje je Hrvatskoj ostavio Sanaderov HDZ, ta će stranka najvjerojatnije dobiti novu šansu da nakon slijedećih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj preuzme na sebe glavnu odgovornost za rješavanje teških gospodarskih i društvenih problema za koja će trebati puno znanja, hrabrosti i odlučnosti. Preduvjet za to je da ta stranka već sada prekine sa svim negativnim praksama i ponašanjima koja prevladavaju na hrvatskoj političkoj pozornici od 1990. godine. Zadnja poruka koju hrvatsko domoljubno glasačko tijelo želi danas čuti, a posebno oni glasači koji već godinama ne izlaze na izbore, su izjave kakve je dao saborski zastupnik HDZ-a Davorin Mlakar da se HDZ slaže s SDP-om kad je u pitanju promjena izbornog zakona tj. prefercijalno glasovanje.

 

Mirela Holy i Treći svjetski rat

 

Koliko smo mi Hrvati nisko pali u našoj nesposobnosti i nemoći da iznjedrimo nove političke strukture i nove lidere koji bi bili ne samo sposobni uspješno voditi državu, nego i koji bi pokazali  spremnost podnijeti i najveće osobne žrtve da se spasi Hrvatska, najbolje svjedoči fenomen Holy. Hrvatskoj će se uskoro cijeli svijet smijati kad se pročuje da je, prema nekim anketama Mirela Holy najpopularnija politička osoba u Hrvatskoj, a njezin ORAH politička snaga koja ima potencijal da bude nositelj vlasti u Hrvatskoj. Svijet se nalazi na rubu Trećeg svjetskog rata, koji bi predstavljao jedan od najvećih izazova za Hrvatsku i hrvatski narod u našoj novijoj povijesti, a nama se kao rješenje za tešku krizu koja istovremeno traži znanje, odgovornost, domoljublje, obranu nacionalnih interesa i unutarnji konsenzus, kao instant spasitelje nudi neprovjerena političarka čiji je svjetonazor u totalnom sukobu s tradicionalnim vrijednostima hrvatskog naroda i njezin ORAH, medijski napuhani balon, koji će puknuti prilikom prvog značajnijeg testa.  

 

Kad pročitaju i čuju izjave o Holy kao mainstream političkoj alternativi u Hrvatskoj ili pak nakon što doznaju za Mlakarovu izjavu kako se on, kada je riječ o izmjeni izbornog zakona, slaže s premijerom Milanovićem da to sada nije značajno pitanje, nije čudo što Hrvati padaju u još dublji očaj i depresiju. Sve to samo dodatno osnažuje njihovo uvjerenje kako se u Hrvatskoj ne će ništa promijeniti ni nakon nove i sve više izgledne promjene vlasti u Banskim dvorima iduće godine, te je krajnje vrijeme za »rušenje svega što je do sada bilo u Hrvatskoj i stvaranje novog društvenog i gospodarskog ustroja«.

 

Antun Babić