Šaka jada

Milanović je vrijeđanjem Srba obezvrijedio junačku pobjedu hrvatskih branitelja u Oluji

Ne ću ovdje komentirati šefa SDP-a jer sam vrlo rano dijagnosticirao njegovo stanje, nakon odlaska sa sadašnje funkcije svakako mu savjetnujem konzultacije sa svećenikom i psihologom. Ipak izjavom o susjednom narodu on strpava u isti koš preko 11 milijuna ljudi, pa vrijeđa i same branitelje koji su herojski žrtvovali i svoje živote i zdravlje dok je expremijer uživao u atmosferi prijestolnice EU-a; jer eto borili su se onda protiv šake jada.

Šeret i znalac Ćiro Blažević je nakon pobjede Dinama nad Zvijezdom (4:2) izjavio da je Zvijezda veliki klub. Tako je i dr. Tuđman javno obznanio da smo pobijedili treću armiju po snazi u Europi. Srbi koji su do dolaska Turaka u XIV. stoljeću dominirali Balkanom, te 1914. poražavali naše austrougarske armije, a krajem XX. stoljeća odolijevali najvećoj planetarnoj sili NATO-u dokazano su srčan, radišan i gostoljubiv narod. Problem leži kako u našim hrvatskim glinamol političkim elitama, te političkim Jugoslavenima koji su poput dr. Pusić i Milanovića više od desetljeća popuštali Srbiji (i to takvoj Srbiji u kojoj još dominiraju radikali, čitaj četnici, iz devedesetih i koja nije pokazala ni najmanje volje i želje da prizna svoju odgovornost za sukobe u BiH, Hrvatskoj, Sloveniji, Kosovu a kamoli ponudi neku kompenzaciju) tako i u masonskim elitama koje su željele Jugoslaviju, te samome srpskom narodu koji je hipnotiziran nacionalnom romantikom i mitomanijom XIX. stoljeća, naime otrovnim spojem francuskoga unitarizma i centralizma, pruskoga militarizma, te navika i mentaliteta nastalih u doba turske dekadencije.

Gotovo pola milenija života pod Turcima ostavilo je tragove; pa Erdoğan se ponaša bahato kao i srbijanski lideri, upada u druge države (Irak, Sirija), sanja o obnovi Velike Turske, obračunava se s političkim neistomišljenicima u stilu Miloša Obrenovića, vodi nedosljednu vanjsku politiku, zapravo ponaša se kao lovni terijer koketirajući pritom i sa religijom. Zato je dužnost odgovorne hrvatske državne diplomacije da vodi tvrde, iskrene i fer pregovore u kojima će postaviti zahtjeve koji su realni i od kojhi se ne će odstupati ni u slučaju pritiska Njemačke i Bruxellesa, pa i SAD-a, te naravno zahtijevati pristojnost i točnost u komunikaciji – jer u protivnom razgovori se mogu odgoditi, pa i zalediti.

Nepristojno ponašanje šefa SDP-a ne bih promatrao u tom kontekstu, to je ipak bio neformalni razgovor domaćih ljudi u kojem se moglo malo i otvoriti dušu, pa i blefirati – iako zreo čovjek to ne radi. Zanimljiva je i reakcija dr. Pupovca koji izgleda samo glumi urbanog Srbina, jer ne dopušta etiketiranje Nikolića i Vučića čak ni kada Milanović neuvijeno staje u obranu hrvatskih Srba. U cijelom slučaju veseli što se Hrvati okreću temama XXI. stoljeća – obnovi demografskoj, jačanju ekonomije, racionalizaciji administracije, borbi protiv korupcije.

Srbija je u oslobodilačkim ratovima XIX. stoljeća nekim utopistima pružala nadu, u XX. stoljeću bila geopolitička prijetnja za Hrvatsku da bi danas ugroze dolazile od nekih nekontroliranih(?) seoba, a budućnost ovisila o natalitetu, tehnologiji, vodi, obrazovanju, proizvodnji hrane u svijetu u kojem se formiraju jake sile poput Kine, Rusije, Indije, Brazila, a arapski i muslimanski svijet gubi jedinstvo i organizacijski zaostaje, što ne može vječno trajati. Da su pristali na konfederaciju Srbi bi imali dugoročno kontrolu nad politikom BiH te Hrvatske, kao i osigurane dobre odnose sa EU-om. Pristajanjem na plan Z-4 imali bi široku autonomiju u Hrvatskoj. Umjesto toga odabrali su hitlerovsku politiku Miloševića i unesrećili svoju manjinu u Hrvatskoj.

Danas Hrvatskoj Srbija nije prijetnja (iako je neugodan susjed), a Hrvati mogu Srbima pomoći i pružiti podršku u odabiru europske budućnosti. Tu je i pitanje BiH u kojoj treba osigurati ravnopravnost hrvatskog naroda i njegove legitimne interese, poštujući pritom vanjske okvire države BiH. Bliskost jezika pruža priliku za kulturnu suradnju, (i sa Bugarima naravno!) ali postoje i kulturne bliskosti i poveznice sjevernih Hrvata sa Srednjom Europom i južnih sa mediteranskim svijetom, te duhovnost kao jača karika od jezika i rase. Jer sva šarolikost slavenskih plemena i zatečenih starosjedilaca (Ilira, Romana, Grka…) je definirana u civilizacijske jezgre pristajanjem Hrvata uz Rim u IX. stoljeću, istodobnim ulaskom Srba u bizantsku sferu utjecaja i stvaranjem svetosavske SPC tek u XIII. st., te bogumilstvom izolirane istočne Bosne koja je postala civilizacijska jezgra za infiltraciju islama. Ono što čini povijest nije slučajnost već svjesni odabiri poput onih iz 1102., 1527. i 1991. npr. Život pojedinca može biti povremeno podložen stihiji, te kažemo da pojedinac ima sudbinu (dijelom ovisnu i o njegovu odabiru u skladu sa učenjem o slobodnoj volji); sudbina naroda je pak njegov karakter.

Teo Trostmann