Objelodanjena nova knjiga hrvatske pjesnikinje Danice Bartulović Ptica s jednim krilom
„Radost ću svoju saopćiti svijetu, ali bol moja neka ostane za me…
Neka se drugi ogriju na mome žaru, no tajnih suza ne odajem nikome.
Čovječe, ako ti zvuk riječi može podariti sreću, ja ti je neću kratiti!
Ali, na stravičnome putu što vodi u ponore, ja ipak hoću da ostanem sam.“
Tin Ujević
Nije li nas sudbina obdarila plodovima za koje nismo „zreli“, nismo li ogrijani novim sjajem sunca koje jače peče otkako smo zemlji „pokidali lance“ u kojim ju je držao Bog, nismo li sami prestrašeni „velikog Podneva“ koje se bliži! Opstati poput orla visoko, usprkos toga što su nas bogovi iznevjerili, usprkos toga što su nas bogovi napustili, živjeti život u neizvjesnosti njegovih dubina! Trebamo se kroz njegov pjev naučiti smijati; radovati se a ponajprije moramo se naučiti penjati se da bismo potom znali i plesati; plesati zanosno u opoju života, plesati do besvijesti! Igrati se najopasnijim mjestima s najviše pouzdanja!
Poezija u prozi Danica Bartulović, hrvatske pjesnikinje zahtijeva pri čitanju neku vrstu prisne suradnje pjesnikinje i čitatelja, stanovitu osjetljivost za onaj način izražavanja koji izbjegava komunikaciju ustaljenih, uobičajenih putova. Ona traži razumijevanje pojedinih riječi i njihovih sklopova radi otkrića posebne pjesničke kvalitete riječi zasnovane na izrazitom odnosu ritmova, zvukova i značenja, takvom značenju u kojem obična značenja riječi imaju vrlo malu ulogu.
Pjesnikinja Danica Bartulović kroz novu knjigu Ptica s jednim krilom piše pjesmu rođenja (postanka), života i smrti, pjesmu konačnosti svega živoga i živućega. Ona je pjesnikinja jednostavnih ali i jedinstvenih pojava, bića i stvari. Sve je poredano po nekomu uzusu, sve je u stalnom treperenju, izmaglici; sve je u prijelazu, aktualno i sve teži formi k jedinstvenom savršenstvu iliti Bogu. Poetska misao ima svoj red. Misao se tkaje kroz tragično osjećanje života, kroz zebnju. Tako izbija čista iskra poezije, kroz obrise perceptivnoga iskustva – tu se spaja i stapa bit egzistencije i sjaj egzistencijalnoga. Simbolika dominira cijelom zbirkom; nema definiranja života, smrti, poezije, niti bilo čega. Dominira jedan ugođaj, jedan tonalitet – jedan stil jezika i jezik stila; to je jednostavnost i neponovljivost.
Mnoštvo asocijacija i veoma zahtjevnih (ne)pravila, kad je poezija u prozi u pitanju, otkrit će se onima koji u ovoj knjizi prepoznaju potrebu za dubljim iščitavanjem.
Iako je knjiga pjesama u prozi ispjevana u jednom tonu i u sličnoj, gotovo istoj, sadržini, izdvojit ću neke pjesmotvore koji mi se čine ponajboljima: Sve je relativno, Ljubavna sanja, Pečati, Ona koja jesam, Drage ptice, Klupko.
Snažnu poeziju je nemoguće uniziti ili degradirati. Zato su valjda i potrebni čuvari pa, u neku ruku, i tumači ostvarenja koja imaju vrijednost, ali se rađaju u društvu koje je, nažalost, već poodavno pogubilo sve bitne vrijednosti civiliziranog svijeta.
Iskreno vjerujem da će ova, nadasve hvalevrijedna knjiga, naći mjesto i put do čitatelja.
