U 85. godini umro magistar ekonomije Zvonimir Kuhar

Kao sin hrvatskog domobrana volio je svoju domovinu Hrvatsku i teško podnosio stradanja hrvatskih branitelja i civila

U SPOMEN MOJEM TATI

Moj otac, mr. sc. Zvonimir Kuhar (Varaždin, 17. 7. 1936. – Zagreb, 14. 9. 2020.), rođen je u Varaždinu. Osnovnu školu „Pavleka Miškine“ završio je u Zagrebu, a 1951. s roditeljima se iz Zagreba preselio u Varaždin gdje u generaciji 1954./1955. završava gimnaziju. Kao odličan učenik bio je oslobođen usmenog dijela polaganja ondašnjeg „ispita zrelosti.“ Godine 1955. upisao je Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Od V. semestra studija bio je demonstrator na katedri za ekonomsku geografiju kod prof. dr. sc. Jure Medarića (1911.-1982.) i prof. dr. sc. Vladimira Blaškovića (1901.-1990.). Apsolvirao je 1959. i potom diplomirao, a početkom listopada 1959. se oženio. U siječnju 1982. obranio je magistarski rad i stekao zvanje magistra ekonomskih znanosti. Da, kao i tisuće drugih morao se učlaniti u Savez komunista Jugoslavije, a već krajem 1980.-ih se ispisao.

Godine 1971. prihvatio je mjesto prinudnog upravitelja tvornice kože „Panonija“ u Varaždinu koja je bila u velikim gubitcima. Nažalost, obećano financijsko rješenje od SO u vezi pokrića gubitaka tvornice je izostalo. Jadni radnici kožare na golim su leđima prenosili oderane, krvave i smrdljive kože goveda (26 godina nakon Drugog svjetskog rata). Radi sprječavanja moguće pojave zaraze i humanijih uvjeta rada, moj otac je nabavio viljuškare za pretovar svježe oderanih koža i dr. Stoga je kao prinudni upravitelj bio kažnjen oduzimanjem 1/3 plaće jer je radnicima omogućio humanije uvjete rada i olakšao im posao.

Po ondašnjem jugoslavenskom zakonu, izvoznik gotovih proizvoda tvornice „Panonija“ bio je „GENEX“ iz Beograda koji je imao pravo na proviziju od 3 posto.

Od zamjenika glavnog direktora (E. W. Dobrowolski) dobio je ponudu za posao u nizozemskoj kompaniji „N.V. Transmarinde“ iz Rotterdama. Ponudu je odbio zbog nepoznavanja bankarskog poslovanja s dionicama jer studenti Ekonomskog fakulteta u bivšoj Jugoslaviji to nisu učili (barem ne u ondašnjoj SR Hrvatskoj).

Imao je aktivno znanje engleskog i francuskog jezika, a služio se i ruskim. Prema izjavi zamjenika glavnog direktora kompanije „Transmarinde“, koji je do tada već 20 godina radio s poduzećima u Jugoslaviji, moj otac bio je prvi direktor koji nije trebao prevoditelja.

Po njegovom odlasku iz „Panonije,“ poštena i časna inspektorica konstatira da je moj otac čak 40 posto svih putnih troškova plaćao iz vlastitog džepa! „Panoniju“ je napustio izigran, prevaren i slomljen ali kao častan čovjek. Tvornica je odavno propala.

Potom kratko vrijeme radi u Križevcima te se 1975. zapošljava u „Fotokemici“ kao direktor radne zajednice. U to vrijeme od njega se traži konkurentnost na svjetskom tržištu (!): mora konkurirati poznatim svjetskim“divovima“ – to su bile kompanije „KODAK“ i „FUJI.“ U sistemu tzv. dogovorne ekonomije u nabavi repromaterijala nema slobodan izbor na svjetskom tržištu. Rentgen filmove i fotomaterijal po naredbi se nabavljalo iz tadašnje Istočne Njemačke koji su bili lošije kvalitete. Liječnici radiolozi u pravilu su se žalili na lošu kvalitetu rendgen filmova. Srebro potrebno za proizvodnju negativ-filmova također se moralo kupovati u rudniku „Trepča“ po znatno većoj cijeni od cijene na svjetskom tržištu. Nažalost, svi oni koji su kao i moj otac ukazivali na probleme dogovorne ekonomije nazvani su „tehnomenadžerima.“

Nakon smrti Josipa Broza Tita 1980. radi hiperinflacije često je morao putovati u Beograd u ondašnji „Savezni zavod za cene“ gdje je morao tražiti dozvolu za povećanje cijena kako bi se radnicima osigurala isplata plaća. „Fotokemika“ je davno propala iako je imala izvrsne ljudske resurse.

Krajem 1990-ih u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici više od godinu dana kao „znanstveni istraživač“ neumorno je istraživao, čitao i bilježio izvrsne kritičke članke, uključujući i one iz „Vjesnika“ i to za razdoblje od 1986. do 1989. godine. Napisao je 600 stranica teksta o uzrocima sloma socijalističke dogovorne ekonomije, o ekonomskoj i financijskoj propasti tvornica, o golemim gubitcima u zdravstvu i mirovinskom sustavu, o problemu viška zaposlenih radnika itd. – no, njegov rad nikada nije mogao doći do čitatelja.

Kao sin hrvatskog domobrana volio si svoju domovinu Hrvatsku i stoga si teško podnosio stradanja hrvatskih branitelja i civila kao i zastrašujuća razaranja tijekom Domovinskog osloboditeljskog rata, a kao domoljub nastojao si na različite načine pomagati unesrećenima i protjeranima iz njihovih domova. Nakon veličanstvene OLUJE progon i zatvaranje hrvatskih generala i drugih hrvatskih branitelja doživio je kao čin izdaje. Bolno je doživljavao ŠUTNJU većine hrvatskih intelektualaca i akademika na rasprodaju Hrvatske nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana.

Moj otac je sa visokom stručnom spremom (VSS) stekao radni staž od 35 godina u socijalističkoj privredi i od imovine stekao samo otkupljeni društveni stan od 54 m². S ogorčenjem se danaa pitam u kojoj su državi svi naši političari stekli tako golema, basnoslovna bogatstva i nekretnine da ih ne znaju ni nabrojiti?

Mojoj ostarjeloj majci a tvojoj supruzi kao i meni osobno ostalo je, dragi tata, nakon punih 25 godina nastaviti tvoju borbu protiv kriminala i zlouporabe službenih ovlasti u zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda u Varaždinu kao i u Uredu za imovinsko-pravne poslove.

Dragi tata, hvala ti od srca na tvojoj beskrajnoj dobroti i očinskoj brizi. Ponosna sam na tebe jer si bio pošten i častan čovjek.

Nedostaju mi već sada naši razgovori, rasprave i izmjene mišljenja i tvoji savjeti, a naročito će mi nedostajati naši zajednički planinarski usponi i boravak u planinama.

Duševni mir i snagu nalazio si u planinskim visinama, a sada se diviš sjaju zvijezda i ljepoti neba.  

Vole te do neba tvoje neutješne

Supruga Štefanija i kćerka Rođena Marija