Mogući novi referendum opasnost po centralizaciju države

Suvišno je trošiti energiju na referendum o preferencijalnom glasovanju

 

 

Kad je „U ime obitelji“ pokrenula inicijativu za referendum o definiciji braka na ovim stranicama je imala apsolutnu podršku. Od početka do kraja. Uključivo i moju. Pitanje je bilo za malu naciju fundamentalno a i „šire“ važno sa značajnim međunarodnim odjecima, recimo u Francuskoj gdje se sve odavno i zakuhalo. Tako je i prošlo na referendumu, ustavno je brak utvrđen kao veza žene i muškarca. U međuvremenu su SDP i HNS premostili lukavstvom jugo-kom-balkanskog uma omotanoga u „liberalizam“ i narod-naciju, građane, glasače, pa je neki dan ministar Bauk u ime države kumovao isto-spolnom braku, koji to ustavno nije, ali realno jest, vezujući  „bračnim drugovima“ kravate oko vrata. Premostila dakle aktualna vlast i referendum i Ustav i narod. Tko ih sve šiša i s njima i bez njih vozi se po zacrtanom kolosijeku. Ustvari revolucija teče u jednom rukavcu, koji se sve više nameće kao poplava, puk'o nasip, i kao seksualna. Jednostavnije, seks je pretvoren u politiku, štoviše u politički fundamentalizam novoga doba i u tome je „kvaka“ a tko koga i kako voli – ne voli trice su i kučine.

„U ime obitelji“ – nakon bračnog, izborni referendum

 

Nakon „bračnoga“ Inicijativa „U ime obitelji“ odvažila se na drugi referendum – izborni. Temeljna tvrdnja inicijatora, poprilično i javnosti, ako takvo što u Hrvatskoj uopće postoji, kao nam gospodare loši izabranici, pa uglavnom odatle kriza/propast, a za loš izbor glavni je krivac način biranja, izborni zakon, preko njega presija stranačkih lista podobnika, a ne sposobnih ili, žrtve smo loše partitokracije. Nosiva tema ovoga referenduma stoga je preferencijalno glasovanje iako je zapravo riječ o cijelom novom „malom“ zakonu o parlamentarnim izborima koji bi se izravno smjestio u Ustav. U javnosti se uglavnom o njemu i razglaba, a mijenjao bi se još izborni prag s pet na tri posto, povećale bi se izborne jedinice, umjesto deset čini se na pet, pa bi to mogla biti izborna regionalizacija Hrvatske, regionalizacija na „mala vrata“ kakvu upravo provodi Baukovo Ministarsto uprave ukidanjem Ureda državne uprave u županijama.

 

Zabranilo bi se predizborno koaliranje, uvelo dopisno i elektroničko glasovanje, ujednačio broj glasova po izbornim jedinicama te uvela obveza neparlamentarnih stranaka da na državnoj razini za kandidaturu prikupe najmanje 3000 potpisa. Sve u svemu radilo bi se o izravnoj referendumskoj reformi izbornog sustava u kojoj bi možda i najslabije, najbeznačajnije efekte imalo baš preferencijalno glasovanje. 

 

Preferencijalno: „Pikula“ gore, „Mikula“ dolje

 

Što glasač dobiva takvom mogućnošću izbora? Malo, odnosno skoro ništa. Veseli ga mogućnost da na kandidacijskoj listi koju je odredio neki stranačko-partijski „centralni komitet“ s više ili manje ili nimalo unutarstranačke demokracije, zaokruži „Pikulu“, njih dva, tri, a preskoči „Mikulu/e“ i tako jednoga „popne“ po listi, a drugoga „spusti“. E pa što se mene tiče ta mogućnost me skoro ne zanima, a ne dam se ni impresionirati „Skandinavijom“, kako na ovom primjeru tako ni inače.

 

Tko će i kako utjecati, odrediti glasačeve preferencije? Mediji prvenstveno, a oni su ovdje, barem do sada glavni kreatori nepoštenih izbora u sprezi s partijama/strankama pa imamo medijokraciju, kao „demokraciju“ s okoštalom partitokracijom s tim što se njezino „koštano brašno“ vuče još iz socijalizma. U takvim uvjetima  demokracija ovdje  pati od manjka i sunca (slobode) i kisika pa slabo i sporo „cvate“. No i tamo na Zapadu ništa novo, gdje je navodno procvala, pa i ocvala, „cvala“ i razvijala se ponegdje i stoljećima dok ovdje traje tek nekoliko izbornih ciklusa nije baš „fundamentalno“ bolje.

 

„Preferencijalno“ za Mesića čak četiri puta

 

Hrvatska inače ima iskustva s „preferencijalnim“ izborima, glasovanjem koji se, istina, tako ne nazivaju – s onim većinskim dvokružnim predsjedničkim, gdje birači biraju kandidata s „imenom i prezimenom“ pa su četiri puta (dva kruga) „ugazili“ u Mesića i dva puta u Josipovića s dobrim izgledima da to još dva puta učine. Mesića su „preferirali“ i treći i četvrti put nakon loših rezultata za prvog mu mandata. Kako je to bilo moguće? Prvenstveno pomoću medijske (i političke) presije i ispiranja mozgova. „Isprani“ naime ne mogu sami svojom glavom odrediti „preferenciju“ – ona im je zadana. Kako će ju onda tražiti na malo kompleksnijim listama od dvadesetak kandidata? Na isti način – mediji će biraču unaprijed odrediti koga će „preferirati“. Ništa dakle od bržeg razvoja demokracije, izbora sposobnih, odgovornih, poštenih, domoljubnih i sl., bez slobodnih i poštenih medija. Medije se pak referendumom ne može ni osloboditi ni „upošteniti“, s jedne strane su „sveto“ privatno poduzetništvo, s druge, poput HRT-a zauzdani i kontaminirani aktualnom politikom, trenutačno su uzde na Pantovčaku.

 

„Preferencijalno“: Brenu ispred Thompsona

 

Kako djeluje HRT pokazat ću na jednom na prvi pogled apolitičnom primjeru iz popularne glazbe. Ona već godinama bojkotira vjerojatno najpopularnijeg hrvatskog pjevača, Marka Perkovića Thompsona. Ne pušta njegove pjesme i spotove, a svako malo ga još i politički „dere“. Zatim porezni udar na Marka…, kazna zbog kacige. On je unekoliko u situaciji u kojoj se nalazio Vice Vukov od 1972. do 1990. godine. O tome šute i njegovi kolege, šuti i Ivo Josipovć i kao Predsjednik i kao muzičar, pa pokazuje kako on ne samo da nije stvarno „predsjednik svih građana“ već eto nije ni svih pjevača.

HRT-u, aktualno je to zadnjih godinama, draži su „zampisti“, oni koji su podržali Josipovićevu kandidaturu, a on ih „nagradio“, pored ostalih, „autorskim pravima“ pa se njih i svakodnevno, skoro jednu te istu „zampi gomilicu“ pušta po HTV-u i HR-u i njegovim postajama. Netko tko bi to malo temeljitije popratio mogao bi ovo i statistički, po broju ekspozicija, i vremenu koje im se, „imenom i prezimenom“ posvećuje jednostavno i dokazati. I koga će onda nakon toga  „slušatelji“, „glasači“ na koncu „preferirati“? Ako se već ne može u cijelosti „ugasiti“ Thompsona, isključivo zbog privatnog poduzetništva, inače bi već bio gotov, može ga se „stišati“, a po potrebi, recimo u Istri i ugastiti. A „upaliti“ recimo Brenu – nju može „da se preferira“, ili njenu ovdašnju nasljednicu i štićenicu.

 

Na političkoj estradi je identično: sad „ugasi“ Budišu, sad napuši Lesar-balon, onda balon Nikice Gabrića. Trenutačno je aktualna Mirela Holy koja je iz Vlade morala otići zbog političke korupcije i nesposobnosti, ali mediji ju „preferiraju“, pa i birači trče za njom, barem u anketama. Čak je toliko sigurna u sebe pod balonom da prijeti Josipoviću kako ga ne će podržati ako se i nadalje bude zalagao za crpljenje nafte/plina iz Jadrana. Zaključno, preferencijalno glasovanje ne treba biti predmet referenduma, klanje je to „referendumskog vola“ zbog jedne „šnicle“ koju ionako „konzumira“ netko treći.

 

Ne kažem kako ga ne treba unijeti u izborni zakon, ako bi to glasače veselilo, a ionako su mu sve parlamentarne stranke već sklone, čak i Peđa Grbin izgleda, pa se to može učiniti izmjenom izbornog zakona, po mogućnosti konsenzualno. Što se ostalih prijedloga za referendum tiče oni unose dalekosežnije promjene u izborni sustav, a smatram kako ga se treba temeljitije preurediti tek nakon „redizajniranja“ političkog sustava. Uvjeren se i kako se prosječni hrvatski glasač slabo razumije u izborni sustav, a kamo li još u njegove promjene, a pogotovo ne u posljedice koje bi te promjene mogle donijeti.

 

Novi referendum: ukinuti neposredni izbor Predsjednika RH

 

Prvo, što dakako ponavljam, potrebna je promjena uloge Predsjednika Republike, smanjenje ovlasti i premještanje njegova izbora u Hrvatski sabor. Petnaest gladnih pantovčačkih godina u to me dodatno uvjeravaju, pa troškovi Ureda, zatim pretkampanja u zadnjoj trećini mandata na račun poreznih obveznika itd. To bi, eto, mogao biti predmet referenduma, a ušteda samo takva. Ako ništa drugo volio bih vidjeti kandidata-kandidatkinju na predstojećim izborima za Predsjednika republike koji će se za to založiti – ta/taj će imati moj glas bio „lijevi“ ili „desni“.

 

Drugo, Hrvatska je već duže vrijeme uzdrmana raspravama o teritorijalnom (pre)ustroju, potkopavaju se županije, harangira se protiv gradova i općina, nabacuje s nekim novim regionalizacijama. SDP se s njom odavno igra, tu su i statističke „regije“, u nju je skoro bio uletio HDSSB, ministar Bauk ju je već operativno uveo, ne doduše kao „šiju“ već kao „vrat“. Onda o svemu tome treba provesti i zaključiti raspravu, opet po mogućnosti s optimalnim konsenzusom, a tek zatim ići i u novi izborni zakon. Primjerice, kad je Hrvatski sabor u pitanju nužno bi bilo vratiti mu drugi dom, nazvat ću „županijskim“, jer sam protiv ukidanja županija, koji bi prvenstveno vodio računa o ravnomjernom razvoju Hrvatske, interesima općina, gradova, županija, „regija“.

 

Potrebno je  raspraviti i ulogu zastupnika manjina u Hrvatskom saboru, ne može naime i nadalje postojati mogućnost da zastupnik nekoliko manjina s ukupno tristotinjak, ili oko tisuću glasova odlučuje o sastavu Vlade, proračunu, promjeni Ustava…, ali može imati pravo veta na pitanja iz manjinske kulturne autonomije npr. Zastupnici manjina bi također mogli biti zastupljeni u Županijskom domu Hrvatskog sabora, uostalom manjine su uglavnom i teritorijalizirane. Toliko, usput, uz temu o referendumu.

 

Predlažem dakle Inicijativi „U ime obitelji“ odustanak od referenduma, ili barem odgodu. Vjerujem da bi ga vladajući, vjerojatno i uz asistenciju HDZ-a, čak i kad bi prošao, udaljili dostatno daleko u 2015. da ne „prispije“ za naredne izbore, što se iz izjava Josipa Leke već dade zaključiti. („Čemu žurba, sad će kafa!“) Kad su već preskočili brak, ovo im nije neki problem. Drugo i možda važnije, ne bih nikako želio da Inicijativa izgubi svoj referendumski i građansko-aktivistički potencijal, a to bi joj se moglo dogoditi u slučaju da ne prikupi dostatno potpisa za ovaj. „Preferencijalno“ bi to mogli odrediti neslobodni i nepošteni mediji. Bez obzira tko ju pritom podržavao, pa makar to bila i Crkva. Pored toga sve nas, pa i Inicijativu, čeka jedna presudnija bitka – bitka za opstanak referenduma kao takvoga. I ne samo ona.   

 

Mato Dretvić Filakov