SOLUS CATHOLICUS – Zajedništvo ili nastavak govora o “ustaškoj zmiji”?

U posljednjih pet godina bilo je mučno gledati predsjednika kojemu nije stalo do nacionalnih interesa

Dok sam sinoć gledao sučeljavanje predsjedničkih kanditata Ive Josipovića i gđe Kolinde Grabar Kitarović, iskreno sam se u dubini duše pitao kakav predsjednik Hrvatskoj danas treba. Ono što je prvo barem za mene osobno važno jest da predsjednik mora biti domoljub koji će snažno zastupati nacionalne interese Hrvatske u svijetu i koji će u pravom smislu riječi raditi na istinskom povezivanju svih građana Hrvatske. U posljednjih pet godina doista je bilo mučno gledati predsjednika kojemu nije stalo do nacionalnih interesa države kojoj je predsjednik. Otkad smo ušli u Europsku Uniju faktički nas nije posjetio niti jedan remprezetativni državnik, niti smo se po čemu istakli u toj političkoj tvorevini koju smo mistificirali i mislili da će nam preko noći donijeti nešto pozitivno.

Čak štoviše, i drugi i treći Hrvatski predsjednik su jednim dijelom doprinijeli lošem ugledu Hrvatske u svijetu. Ako se drugi Hrvatski predsjednik u izrealskom Knessetu ispričao za zločine nad Židovima u Drugom svjetskom ratu, bez obzira što nema razloga da se za te zločine ispričava jer moderna Hrvatska država nema nekog većeg kontinuiteta sa Nezavisnom državom hrvatskom, zbog čega je treći hrvatski predsjednik pred tim istim Knessetom morao govoriti o nekakavoj „ustaškoj zmiji“. Tim riječima i tim činom treći Hrvatski predsjednik Ivo Josipović ozbiljno je narušio ugled zemlje čiji je predsjednik. Međutim, činjenica jest da je u ovom sučeljavanju predsjedničkih kandidata predsjednik Josipović podcijenio svoju suparnicu, no nije se dobro proveo. Na sve njegove provokacije, podvale i niske udarce, kao i dociranja gđa Kolinda odgovorila je jasno, precizno, lucidno i kvalitetno. I to je ono što joj je posebno dalo na težini i na uvjerljivosti. Gđa Kolinda je osoba koja ima veliko iskustvo u diplomaciji i koja može u pravom smislu riječi dati doprinos boljitku Hrvatske i njezinom ugledu u Europi i u svijetu. Nadam se da će se to uistinu i dogoditi. Mislim da je vrijeme da konačno zaustavimo politiku „regiona“ koja nas kao državu ne vodi nigdje.

Nakon petnaest godina predsjednika koji se nisu znali niti htjeli boriti za interese svoje domovine, koji su sa jednom dozom prezira govorili o predsjedniku Tuđmanu minorizirajući njegovu veličinu i njegov ogroman doprinos stvaranju hrvatske države, konačno je vrijeme da dobijemo osobu koja će uistinu voljeti ovu zemlju i vjerodostojno je predstavljati u svijetu i Europi. I što je najvažnije, potrebna nam je osoba koja neće ulaziti u sukobe sa Crkvom. Drugi i treći hrvatski predsjednici već su nekoliko puta sasvim jasno pokazali svoj animozitet prema Crkvi, prema njezinom nauku i stajali su na stranu onih civilnih udruga koji Ckkvu preziru i najradije bi poradili na njezinom nestanku u Hrvatskoj. I to je ono što je najžalosnije. Ulaziti u neprestane sukobe sa Crkvom nešto je što je najmanje potrebno predsjedniku države u kojoj su većina katolici. Meni osobno kao kršćaninu i svećeniku bitno je da predsjednik bude ona osoba koja pripada opciji demokršćanske orijentacije. Naravno, ne mogu, niti želim nikome određivati za koga će glasati na izborima, jer svatko ima svoju slobodu, svoj odabir, ali ja sam odlučio kome ću dati glas na izborima. Ne želim tom svojom odlukom docirati drugima, ali svatko tko želi da Hrvatska ide u novom smjeru, boljem smjeru i kvalitetnijim putem, mislim da bi trebao glasati za promjene. Naime, niti jedan kandidat nije idealan, ali ono što moramo znati jest da ćemo birati osobu koja će nas istinski, vjerodostojno i hrabro zastupati u svijetu, te koja će pokrenuti određene reforme da Hrvatska krene u pravom smjeru. Mislim da je to jedini ispravan put.

Pavle Primorac