Evo ti Sina!

Umire njezino jedino dijete

 

 

(Evanđelje po Ivanu, 19. poglavlje, 26. redak)

 

Pakleni povici odjekuju, kuju

čekići teški čavle kroz šaku

mlohave ruke, kuke

i koplja rigaju zlobe plamen, kamen

sudbu križa sniva,

 

razbojnici k‘o svrake kljuju, psuju:

ako je onaj koji jest,

neka siđe!

 

U noći vjetra i kiše razapeti život

na drvetu križa

još diše,

 

Od boli riječi se lome, svome

učeniku On tiho kaže:

priđi bliže!

 

Marija sklopljenih ruku, muku

njegovu trpi u svojoj duši

i šuti,

 

Pogled svoj k njemu upire,

„dragi moj cvijete“,

 

– umire

njezino jedino dijete,

 

U trepetu uzdaha magla

na majčinu licu suza

nagla,

 

Zastade skamenjena

čuje glase, sneno,

nedorečeno:

 

Ženo,

evo ti sina!

 

Mijo Arapović