Umire njezino jedino dijete (Evanđelje po Ivanu, 19. poglavlje, 26. redak) Pakleni povici odjekuju, kuju čekići teški čavle kroz šaku mlohave ruke, kuke i koplja rigaju zlobe plamen, kamen sudbu križa sniva, razbojnici k‘o svrake kljuju, psuju: ako je onaj koji jest, neka siđe! U noći vjetra i kiše razapeti život na drvetu križa još diše, Od boli riječi se lome, svome učeniku On tiho kaže: priđi bliže! Marija sklopljenih ruku, muku njegovu trpi u svojoj duši i šuti, Pogled svoj k njemu upire, „dragi moj cvijete“, – umire njezino jedino dijete, U trepetu uzdaha magla na majčinu licu suza nagla, Zastade skamenjena čuje glase, sneno, nedorečeno: Ženo, evo ti sina! Mijo Arapović