Pobratimstvo lica u spiralnoj galaksiji

Evo me, druže Maršale!

 

 

Nakon što se dobro smjestio u jezgri galaksije i učvrstio svoj položaj  samo njemu znanim strategijama i učinkovitim tehnikama, stari drug, komandant i lider nesvrstanih je mislio kako mu više  ništa ne može i ne smije poremetiti zacrtani plan mogućih događaja i uređenja na Zemlji, pogotovo u onom njenom prepoznatljivom dijelu što se poput nepravilne kifle ili pak bumeranga ispružio na granici dvaju svjetova  Istoka i Zapada. Osim toga tu su njegovi pomoćnici što se stalno okreću i vrte po raznim orbitama oko jezgre. Naredio je da se presele u orbite bliže jezgri, kako bi njihova vrtnja bila brža i kako bi se odmah uspostavila međusobna nužna komunikacija, ukoliko dođe do potrebe, osobito kod kriznih situacija ili neočekivanih događanja, kako bi brzo mogli djelovati i spriječiti sve ono nepoželjno, nedopušteno, neprihvatljivo i retrogradno, što vodi u neka mračna, olovna i teška vremena. teške podjele, razaranja čovjeka, odumiranja društva i nestanka nacija. Nije mu bilo lako izboriti se za to mjesto u Svemiru i dobiti ovu galaksiju, koja je po mnogo čemu najbolja i daje mu pregled nad svima, tako da može djelovati na obje glavne strane, kako je to činio i na Zemlji.

Najbolje je uvijek, pa i u Svemiru biti nesvrstan i prema potrebi se naginjati malo ulijevo, malo udesno, kao i približavati se centru, na dovoljnu udaljenost od baze, kako bi mogao neprimjetno zbrisati u svoju domenu, bez narušavanja kodomene. Nije to lako i jednostavno. Čvrsto je vjerovao kako su tu filozofiju i strategiju usvojili njegovi ortaci i suputnici. Međutim, zadnja događanja, tamo dolje to niječu, pa čak i opovrgavaju. Pitanje je samo je li to neznanje, nesposobnost ili pak opstrukcija i pokušaj nekakve revolucije, što ga nikako ne bi čudilo, znajući s kim ima posla. Nakon njegova odlaska neki od njegovih podanika i vjernih sljedbenika su skrenuli sa zacrtanog puta i preusmjerili se zajedno sa svojim podanicima, u neočekivanom smjeru. U neku ruku on je to i očekivao, čak im je dao i tu mogućnost. Trebalo je to samo prepoznati i iskoristiti, mirnim putem, ali da… Egomanija, pohlepnost, posizanje za tuđim, vjekovna težnja za svojim, prisvajanje moći, povijesne aspiracije, razna načrtanja i poslanice, učinile su svoje međusobno su se ubijali, raseljavali, uništavali i nestajali.

 

U čemu li sam samo, kada i gdje  pogriješio? Bio sam neprikosnoveni autoritet. Stalno sam okupljao, gradio i stvarao, a oni su sve to zajebali… Jest, sagledavši svjetska i europska zbivanja u tom vremenu, u kontekstu konstelacije novih lidera, tada ništa drugo nije bilo ni moguće. Mudar čovjek bi ipak tražio drugačija rješenja i mirnu podjelu i raspodjelu. Dobro je poznato je kad se sretnu dva ovna na brvi i nijedan se ne želi povući, nakon međusobnog nadmetanja i pokazivanja mišića, na kraju obadva padnu u prljavu vodurinu i kaljužu. To ne bi bila prevelika šteta kad za sobom ne bi povukli ni kriv ni dužan svoj narod, koji se još dan danas pere od blata i  svakojake prljavštine. Kod tog pranja i čišćenja prskaju svud naokolo, tom blatnom i prljavom vodom po onima koji nikakve veze nemaju s njihovim marifetlucima i nakanama, ali su kolateralne žrtve njihovih politika, megalomanskih želja, egoističnih ciljeva, kompenzacije svojih necjelovitih ličnosti  i nužno potrebnog komplementa svojeg porijekla i siromašnog djetinjstva.

 

U Boga ti! Gdje li sam to otišao i zabrazdio? To je zato što se u zadnje vrijeme družim s ovima gandhijevske filozofije. Ne, ne smijem si to dozvoliti. Treba stalno biti budan i ništa me ne smije iznenaditi. Nema tu mjesta za nikakve emocije, empatije i sentimentalne gluposti. Moram ih sve pozvati na odgovornost. Zatajile su službe sigurnosti i obavještavanja. Mislio sam kako će to ovaj novo pridošli bolje ustrojiti i ojačati, ali ništa. Svi će oni biti kažnjeni zbog ovih ekscesa dolje.

„Evo me druže Maršale“ javlja se  najmlađi general. Nisam mogao nikako prije. Ispriječila se gusta magla ma Mliječnom putu, a i stalno neki likovi uletavaju u moju orbitu i žele me usporiti, pa i spriječiti u kretanju i djelovanju.“

„To se mene apsolutno ne tiče. Nemoj se pretvarati kako ne znaš zašto te hitno trebam i za što sve moraš odgovarati.“

„Ne, ne znam. Kunem se. Sve sam radio po dogovoru u skladu sa donesenom strategijom i akcijskim planom.“

„Nemoj ti Zagorec, mene Zagorca niti pokušavati preveslati i farbati.“

„Tko ja? To nikada nisam radio?“

„Evo i mene druže Predsjedniče. Jednostavno nisam mogao preskočiti sve prepreke i spoticanja na putu. Ne znam zašto, ali imam osjećaj da sam se stalno vrtio ukrug i jedva održavao ravnotežu. Skoro sam izletio iz orbite, uslijed nekih ne fizikalnih sila i svemirskih zakona.“

„Ne laži. Ti nikad nisi znao lagati, a i nemaš takve sposobnosti, urođene niti stečene. Ti nisi Zagorec.“

„Ne znam, možda!“

„Dosta mi je tog tvojeg ne znam možda i sigurno možda? Daj se već jednom odluči, kad već nisi diplomat  i državnik mojeg kalibra, da te se svi boje, da te nitko ne prokuži, svi ti vjeruju i od svih imaš koristi.“

„Nije to nimalo lako i jednostavno u situaciji, koja je tamo dolje.“

„Kakva situacija? Kakva nemogućnost? O čemu pričaš. Sve si to ti kriv i ovi tvoji nasljednici.“

„Oprostite  druže sekretaru, ne prihvaćam svu krivicu ima i drugih krivaca, pa i onih koji su ovdje nazočni.“

„Kaj, Kaj, Kaj trkeljaš? O čemu ti pričaš. Ja nisam ništa kriv. Obranio sam i ustrojio državu, koju ste svi vi razjebali.“

„Molim malo poštovanja i uvažavanja. Ja sam vas uvijek uvažavao, poštovao, priznavao i pomagao vam, naročito na početku, kad nisam ništa vidio, ni čuo. Bio sam sa svih strana i od mnogih, svakodnevno upozoravan na vaše djelovanje.“

„Je, je bio si upozoravan. Kaj onda. Fućkam ti je na takvo upozoravanje, za vrijeme kojeg ih je na desetke tisuća bježalo od tebe i upisivalo se u moju stranku.“

 

„Neki su i ostali.“

„Baš lijepo. Drugarski, konstruktivno i demokratski! Boga ti! Dok se vas dvojica tu nadmudrujete. prepucavate, i prebrojavate, sve ono što sam ja stvorio, gradio i nadograđivao propada, najviše vašim zaslugama. Oni dolje se isto tako neprekidno prebrojavaju. razvrstavaju, dijele i svađaju, umjesto  sarađuju, da su jedinstveni i u zajedništvu se pokušaju izvući iz provalije u koju su gurnuti.“

„Do toga što vi govorite će uskoro doći. Nagovještavaju se velike promjene u tom smislu. Zapuhali su neki novi vjetrovi.“

„Daj, nemoj se sramotiti i govoriti meni ono u što ni sam ne vjeruješ. Nisam ti ja Slobo ili neki novinarčić, kojemu možeš prodavati ovakve nebuloze. Vidim ti po  nosu i cijelom držanju kako i koliko si oduševljen svojim nasljednikom. Nose tvoje slike i biste okolo izlažući te kao Mona Lizu ili rimskog cara.“

„Molim, molim, ali još uvijek nije sporno, treba li te eksponate ukloniti, pogotovo iz predsjedničkih dvora. Što se o ostalima ne bi moglo baš reći.“

„Kaj god! I za to me zabole. Moje je ime i djelo utkano u nacionalnu i svjetsku povijest i to nitko ne može promijeniti, a kamoli obrisati.“

„Vidjet ćemo, vidjet ćemo!

Ha! Ha! Ha! Ha!… smijao se maršal, pućkajući cigaru u stilu Churchila.

„Kaj ti šutiš?, obrecnuo se general na republičkog sekretara. Kaj ti nemaš svoje mišljenje o tome?“

„Ja ovaj, sigurno  možda – imam, ali to nije tako jednostavno i lako niti objasniti, a kamoli napraviti.“

„Da te onda čujem. Imam sve vrijeme Svemira na raspolaganju.“ Što ti misliš o micanju i uklanjanju mojeg imena i svakog spomena iz historije naših naroda i narodnosti, kao i svjetskog poretka, njegova razvoja i prošlosti.“

„Ne, ne mogu ja to ovako sam. Moram imati konsenzus mišljenja, dogovora  i odobrenje za javno istupanje.“

„Koga ja to pitam? A ti generale što ti misliš o istom pitanju?“

„Ja. Ja ništa ne mislim sada drugačije nego i prije. Ja sam svoje u vezi toga rekao i napravio. Nadam se da to spada u dio moje ideologije, stava i povijesne zbiljnosti.“

„Dobro, dosta o tome, Nego što mi imate vas dvojica reći o ovom cirkusu dolje, koji već dugo igra i zbunjuje narod.“

„Mi s tim nemamo ništa, baš ništa, odgovoriše uglas.“

„Znam, nemate fizički, ali imate mentalno. Kako ste to odgojili svoje nasljednike, da se kolju, mrze, po svijetu opanjkavaju, sramote i  rastaču državu. Ljudi nemaju posla, gladni su, sve je više sirotinje, djeca ne vole školu, neće učiti, a oni visoko obrazovani bježe van i drugima stvaraju nove vrijednosti i bogatstvo. Nacija je nestajanju. Kome će skandirati, kome će uzvikivati, tko će mahati zastavama, tko će braniti naše boje, tko će vikati Hrvatska, Hrvatska,… kad nikoga tu ne bude, a i oni koji bude više ne će ni znati što je to Hrvatska.“

Dvojica pridošlih su zapanjeni. Ostali su bez teksta. Samo se tupo začuđeno i značajno pogledavaju, bez ikakve mimike, pogleda i pokreta. Ne znaju kako bi reagirali. Ne znaju što je sad ovo provokacija ili nikad očekivani i naslućivani zaokret.

„Što ste se skamenili? Ne vjerujete mi. Mogao sam si to i misliti. Vi mi ne vjerujete, a kako će mi onda vjerovati, oni dolje, koji prebrojavaju kosti i prizivaju avet prošlosti.“

Tajac, muk i zaprepaštenje im ne daju niti usta otvoriti, a kamoli nešto suvislo odgovoriti.

 

„Šutite. Šutite. Sve mi je jasno. Prilagođavate se novonastaloj situaciji i zaboravljate da smo sva trojica prvenstveno Hrvati, a onda sve ostalo, prema ideologiji i životnom opredjeljenju.“

„Istina je to, druže maršale, ali…

„Što ali? Hoćeš reći da postoje neki novi drugačiji Hrvati. Oni koji su došli od nekud sa strane, pa sve bolje znaju i veći su domoljubi od ovih koji su tu stoljećima živjeli, opstojali i dijeli svoju sudbinu sa svim žiteljima, u dobu i zlu. Znate li vi što je bitno biti Hrvatom?“

„Znamo. Kako ne bismo znali.“

„E kad znate, kako onda dopuštate da s vama gospodare i dijele  vam pamet oni koji hrvatskim jezikom ne znaju niti govoriti, oni koji zagovaraju i brane strane interese, oni koji žele vlast, čast, bogatstvo i moć. Oni koji obećavaju nešto što po Ustavu ne mogu napraviti. Sada  nije vrijeme da bravar bude predsjednik države. Trebaju vam školovani, sposobni, demokratski nastrojeni, svjetski orijentirani, suvremeno osposobljeni, ničim opterećeni, samosvjesni, samopouzdani, čvrsti, nepokolebljivi, hrabri, ustrajni i odgovorni mladi ljudi, koji će štiti nacionalne interese, skrbiti se za narod i ne laćati se mača, čim netko ne misli kao oni. Znate li vas dvojica što je miroljubiva koegzistencija i volja naroda?“

Znamo, Znamo! Kako ne bi znali?

„Svi se pozivate na narod, a neprestano ga gazite i nazivate raznim imenima, uz svakojake epitete i izmišljene nazive. Kad se već ne usudite onako kako spada i jedino je ispravo predlažem da svoj narod oslovljavate sa Zemljani.“

„E, a što ako se žene uvrijede?“

„Kakve žene? Koliko vidim nema više spola, niti roda, svi su jedno, ali još uvijek nisu jednako.“

„Nije to baš tako. Žene su ravnopravne i zauzimaju sve više mjesta u svim područjima naročito u politici. Imamo kvote, u zakonu određene, kojih se trebamo pridržavati.“

„Kad smo već god žena. Neke od njih mi se priviđaju u zadnje vrijeme, ne eksplicitno, već nekako implicitno i ne baš sasvim jasno. Ne znam kako da vam to dočaram da biste shvatili. Recimo, punđa moje zvanične zadnje supruge, ali u drugoj boji, nekako apšisana gestikulacije i artikulacija one drugarice koja je zamijenila vašu ružu hrvatsku, jednaka haljina u drugoj boji, pokušaj imitacije vašeg prvog predsjednika, u mnogo čemu, čak i usnu iskrivljuju, …

Kako to možeš podnositi, objasni mi?

„A kaj ja tu mogu? Mogu se samo smijati.“

„Trebao bi se plakati.“

„To je ionako samo predstava s elementima modernog cirkusa.“

„Ti samo šuti. Niti ovi tvoji nisu za pohvalu. Ponašaju se kao rogovi u vreći. Jedan šumom drugi drumom, a jednak im je put. Nego, onaj Mali koji te naslijedio nije loš. Ima muda, ali nema s kim. Ne razumiju ga. Čini se da je ispred ovog vremena.“

„To je demokracija. Kod mojih nema stranačke stege, naredbi, drila  i vojničkog ustroja.“

„Vojničkog ustroja uvijek treba biti“, nadopunio je  general.

„Bitno je ipak tko taj ustroj radi, s kim ga radi, zašto, gdje i kada ga radi. Boga ti, zar si i to zaboravio.“

„Ne, nisam zaboravio. Bolje itko nego nitko.“

Ha! Ha! Ha!… zaorilo se galaksijom.

„ Mislio sam kako si ti pametan čovjek, inače bi ti pakovao. Zar ne znaš i ne vidiš tko i kako, u tvojoj stranci radi vojnički ustroj?“

„Ah, kaj ja tu  sada mogu. Radio sam najbolje što sam znao i umio.“

„Nego, dosta je bilo. Razmislite o svojim postupcima. Napišite izvještaj o zadnjim događanjima, svojim utjecajima na to, svojim propustima i svojem budućem djelovanju, kako bi se stvari promijenile.“

Razumijem. Rekli su uglas.

„Idemo gledati prijenos iz vašeg Parlamenta. To će me  barem, iako to nije nimalo smiješno, dobro nasmijati i zabaviti. Pomalo mi je dosadno, unatoč Putinu, Obami i onoj pametnoj curi iz Njemačke“.

Gosti iz središta galaksije, krenu na svojim oblacima prema određenim spiralnim orbitama, snuždeni  i zamišljeni.

 „Kaj je to sad bilo?“ upitao je stariji sijedi gospodin mlađeg ozbiljnog i zabrinutog suradnika, suputnika , kolegu i druga.

„Zaista, ne bih znao.“

 

„Udaljite se i razdvojite, već jednom, da vas ne vidim i ne čujem“ doprla je jeka autoritarnog i zapovjednog glasa do njih.

„Ajd zdravo! Bok! Vidimo se.“ pozdraviše se suputnici.

Nakon njihova rastanka nastalo je komešanje oko jezgre galaksije. Uz tihi žamor, i međusobno značajno pogledavanje započelo je novo prestrojavanje unutar pojedinih orbita. Tako su svi oni sitni i manje sitni aparatčici, poklonici, činovnici, licemjeri,uhljebi i slugansko osoblje, oko ove dvojice žurno mijenjali strane i položaje, sudarajući se pri tom,ponovo se susrevši neki stari prijatelji, ortaci i drugovi, na nekoj novoj paradigmi, konstelaciji i ideologiji.

 

Nera Krupić