Engleski diplomat putuje Jadranom

Veleposlanik Frank Roberts putovao je Dalmacijom od 27. rujna do 2. listopada 1955.

John Shattock, savjetnik veleposlanstva britanskoga u Beogradu jedrio je Jadranom s dvojicom prijatelja, Aldingtonom i Ottom Varadyjem.

Boravak na Murteru, u selu Hramini ostao im je u osobito ugodnom sjećanju jer su tamo, prvi put nakon nekoliko dana, prespavali u krevetima. Sobe koje su iznajmili od mještana bile su „jednostavne ali perfektno čiste“. Detaljno je opisao mir subotnjeg popodneva u selu, pri čemu je u središtu mjesta dio muških stanovnika boćao, a ostatak ispijao crveno vino “do mile volje“ u dvije gostionice. Konatićevi prijatelji ugostili su njihovo društvo, a Shattock je sa zanimanjem opisao večer koju su tu proveli. Ponudili su ih obrokom od jaja i kobasice. “Tijekom večeri i noći po jedan od društva morao je otići povremeno u gostionicu po još jedan badanj crvenog vina.“ „Naš domaćin, jedan strastveni, žestoki karakter bio je član zadruge koja se bavila izgradnjom brodova. Njegov stariji brat, učtiv ali cinik, bio je prije rata vlasnik malog brodskog poduzeća ali je razvlašten dolaskom socijalizma. Tijekom cijele večeri cinično je podbadao o hirovima socijalističkog društva. To je mlađeg brata, koji je očito bio izraziti zagovornik socijalizma, bacalo u sve žešće napade bijesa. Naš kapetan mudro je pokušavao smiriti situaciju, osobito mlađeg brata, govoreći “ne može se pobjeći od činjenice da imamo socijalizam u ovoj zemlji i nema druge nego pokušati iz tog izvući najbolje što se može“. Bilo im je zabavno, piše Shattock, iako su teško pratili sve što se govorilo “jer u svađi Dalmatinci počnu govoriti teško razumljivim dijalektom“. 

Veleposlanik Frank Roberts putovao je Dalmacijom od 27. rujna do 2. listopada 1955. U Splitu je boravio prva dva dana kod konzula Burtona, za kojeg je ocijenio da ima “jako dobre odnose s vlastima“. Na večeri u Trogiru susreli su se sa “zanimljivim mladim čovjekom iz vinske industrije“, koji je potjecao iz stare građanske obitelji, ali nije bio proturežimski raspoložen. Roberts je bio začuđen što on, iako na relativno visokoj poziciji, zarađuje manje od 20.000 dinara mjesečno. Mladi vinar mu se požalio da u industriji vina nedostaje standardizacije, ali i da vlast dopušta da se koristi previše kemijskih dodataka. Upravo tih dana u saveznom parlamentu usvajao se zakon kojim se normirala takva štetna praksa, iako su stručnjaci iz vinske industrije, kao i oni “kojima je na srcu kvaliteta domaćih vina“ upozoravali na štetnost takvih normi. “Ali vlast je više zainteresirana za brze profite a ne dugoročne interese vinarske industrije“, rekao je vinar. Veleposlanik je posjetio i splitsko brodogradilište, kao i tvornicu plastičnih masa Jugovinil. Primijetio da se brodogradilište širi i razvija, njihove tankere i turističke brodove naručuju i stranci. Dobro je poslovala i tvornica plastičnih masa, polovinu proizvodnje je izvozila. Čuo je da su sanitarni uvjeti rada u tvornici veoma loši i da radnici, koji inače rade u tri smjene i primaju tek 60 posto plaće, obolijevaju “od neočekivanih industrijskih bolesti“.

Put prema Dubrovniku bio je ugodan jer je cesta bila dobra. “Za dobrobit budućih putnika vrijedno je zabilježiti da smo ručali veoma dobro u Metkoviću“. U Dubrovniku, susret s predstavnicima lokalne vlasti potvrdio mu je dojam o prosperitetu grada. Oni su se pohvalili dobrim zaradama od turizma. Tekuće godine njihov prihod je porastao, zahvaljujući i dopuštenju središnjih vlasti da svoju zaradu računaju prema deviznom tečaju višem od službenoga, gdje se za 1 američki dolar davalo 300 dinara. Dubrovniku “je dopušteno da proda dio svog profita po tečaju od 600, što im je dalo za njihove potrebe 400 milijuna din“. Također, “dopušteno im je da od toga 20 posto smiju prodati na slobodnom tržištu a tamo je tečaj za 1 dolar 2800 dinara“. “Dubrovačke financije su stoga veoma zadovoljavajuće i moram reći da je grad veoma lijepo uređen“. Nasuprot tome, kotar je izgubio 20 milijuna dinara na dvije tvornice, izgrađene za preradu ribe – suočile su se s nedostatkom sirovine. Domaćini su ga obavijestili da je na tom području ribe sve manje jer talijanske ribarice nezakonito ulaze u njihovo područje i love čak i dinamitom. Teško je koga od njih i zateći u prijestupu jer su njihove ribarice moderne i brze, žalili su se domaćini. Na širem području grada proizvodi se povrće, voće i vino, a kada se završi aerodromska pista to će proširiti mogućnosti plasmana. Roberts se iznenadio da već postoji veoma značajan izvoz školjki u Italiju i srednju Europu. 

U Dubrovniku je Roberts susreo Mata Jakšića iz Saveznog sekretarijata za inostrane poslove, tada na organizaciji pohrane strane arhive u Dubrovniku. “On je izvrstan vodič i zna gradsku povijest, njegova obitelj je ovdje bila vodeća kroz stoljeća. Jedna stvar koja me dojmila jest veoma prijateljski i prirodan odnos između njega, komunističkog dužnosnika koji čak nije krstio svoju djecu, i lokalnog svećenika“. Roberts govori i o posjetu Konavlima te posebno Čilipima, kamo ga je Jakšić odveo. Navodi da “kako Jakšićeva poruka o posjetu nije stigla na vrijeme, nije ih dočekala gozba“ pa su jeli “jednostavno ali dobro sa seljanima“. Domaćin im je bio predsjednik seoske zadruge koja je svoje proizvode, vino i povrće, dobro prodavala u Dubrovniku i Metkoviću. Prosperitetna konavoska nizina podsjetila je Robertsa na Libanon. Domaćin i ostali članovi zadruge učinili su mu se veoma bogatima: “Njihove široke prostrane kamene kuće su blistavo čiste i, usput rečeno, mnogo veće nego što je Jakšićeva u Dubrovniku.“ Lijepo su odjeveni i često odlaze u grad. Žene još uvijek nose “skupe i veoma lijepe narodne nošnje“.

Domaćica mu je, doduše, rekla da njezina udana kći koja živi u Dubrovniku nošnju odijeva samo u svečanim prigodama, a unuka je vjerojatno ne će nositi. Nošnje često odijevaju i stariji muškarci, ali mlađi, i oni srednjih godine više ih ne nose. Po Robertsu, ovi seljaci su “izrazito nezavisni i prosperitetni“. Pohvalio je očuvanost muzeja, starih zgrada i spomenika u Dubrovniku, kako državnih tako i onih u vlasništvu Katoličke Crkve. “Jakšić mi je s osmijehom rekao da se polovina svote koja se od vlasti dobiva za kulturu troši na održavanje i obnovu crkvi.“ Roberts je smatrao važnim zapisati i Jakšićevu primjedbu da je njegov naraštaj dobro poznavao talijansku kulturu dok sadašnji uopće nije zainteresiran za učenje talijanskog jezika, čemu pridonosi i činjenica da se on više ne uči, kao nekad, u školama kao drugi jezik. Jakšić je usput rekao, navodi Roberts, da se ruski jezik, koji je prije nekoliko godina bio ukinut u školama, sada opet uvodi u njih. (pokušaji naturanja ruskoga jezika trajali su do sredine osamdesetih, nažalost to su i roditelji i djeca ogromnom većinom bojkotirali. Osobno sam primijetio da su u Srbiji građani njegovali ruski i francuski jezik, dok su za engleski bili jako slabo zainteresirani. (op. T.T.)

(Svršetak)

Teo Trostmann

Dr. Katarina Spehnjak, (http://a1450176.sites.myregisteredsite.com/web/oautoru.asp?str=191)