Hrvatski Fokus
Najnovije vijesti

Siniša Bogdanić, Goran Hutinec i Ivan Markešić protiv Hrvatske pravoslavne crkve

Kad se Nijemci (uz pomoć raznih Bogdanića, Hutineca, Markešića i spodoba poput kalajdžija Karagjorgjevića) dohvate pravoslavlja

 

Kad se Nijemci (uz pomoć raznih Bogdanića, Hutinaca, Markešića i spodoba poput kalajdžija Karagjorgjevića) dohvate pravoslavlja

           Ured Bonn

           Deutsche Welle

           Siniša Bogdanić – savjetnik za pravoslavlje

           Kurt-Schumacher-Strasse 3

          53 113 Bonn

          Njemačka

          T +49.228.429 – 0

          info@dw.com

 

Cijenjena Gospodo,

Ako imate što reći javite mi se.

Sretna Nova godina!

 

Dr. sc. Tomislav Dragun

Zagreb – Pete poljanice 7

091-33.88.431

tomislav.dragun@gmail.com

Dr. sc. Goran Hutinec – svetosavski enciklopedist za pravoslavlje, ustaštvo i progone Srba,

“JEFTINA PROVOKACIJA

Siniša Bogdanić, Deutsche Welle, 20. siječnja 2017., https://www.dw.com/hr/hrvatska-pravoslavna-crkva-provokacija-bez-kršćanskih-temelja/a-37204003

Pokušaji osnivanja HPC-a do sada su propadali. Čini se da će tako završiti i najnovija epizoda, jer odaziva navodno brojnih pravoslavnih Hrvata nema, a motivi osnivanja vrlo su upitni.

Desni radikali i takozvana Hrvatska pravoslavna crkva (HPC) su na zagrebačkom Cvjetnom trgu, nedaleko katedrale Srpske pravoslavne crkve (SPC), organizirali posvećenje vode povodom blagdana Bogojavljenja. Za tu su priliku uvezli i vrhovnog svećenika iz Bugarske pa, još jednom optužili SPC za četništvo i najavili – napad. Osnivači i pobornici, redom katolici, tvrde da zastupaju gotovo 17 tisuća ljudi koji su se na popisu stanovništva izjasnili Hrvatima i pravoslavcima te traže od države da ih žurno prizna vjerskom zajednicom. Usprkos deklariranom velikom broju, okupljenih je bilo tek 15 ili 50, ovisno o kojem ćete medij vjerovati.

Iako je proces organiziranja hrvatskog pravoslavlja počeo još davno prije, Hrvatska pravoslavna crkva kao uređena organizacija i prvi put pod tim imenom, stvorena je 1942. godine. Riječ je, kako u razgovoru za Deutsche Welle objašnjava povjesničar dr. Goran Hutinec, o pokušaju da se Nezavisna država Hrvatska (NDH) održi na vlasti i da se ublaže njene politike. Posebno kada je riječ o progonu Srba.

„Nije to jedina politika koja je tada započeta. Uz taj pokušaj pacifizacije pravoslavnog stanovništva, vezan je čitav niz kadrovskih rokada, uklanjanja najokorjelijih zločinaca ustaškog režima, što nije do kraja provedeno. Treba promatrati i u svjetlu pokušaja nuđenja formalne demokracije kroz obnavljanje Sabora. Najavu osnivanja HPC-a izrekao je poglavnik Ante Pavelić upravo na zasjedanju Sabora koji, jednako kao i HPC, ima formu koja aludira na nekakva sretnija vremena, ali je u praksi podređen interesima režima i osobno Paveliću.“

Pavelić je strahovao od smjene

Hutinec nam tako priča da je i sam Pavelić u pojedinim fazama bio zabrinut da će biti zamijenjen, a poruka o zamjenjivosti su mu slale njemačke okupacijske vlasti po civilnoj i vojnoj liniji.

„Progoni Srba bili su velika smetnja njemačkim okupacijskim formacijama, pogotovo onoj uspostavljenoj u Srbiji. Sugerirali su mu da će, ako do promjene ne dođe, tražiti drugu alternativu, a njih je stvarno i bilo u NDH.”

HPC je skončala kao i ustaški režim, od kojeg je bila neodvojiva. Srbski regent Aleksandar Karagjorgjević iz kalajdžijske obitelji mutnog podrijetla osnovao je 17. lipnja/juna 1920. Srpsku pravoslavnu crkvu, te pritom „ukinuo“ Hrvatsku pravoslavnu crkvu (Karlovačku arhiepiskopiju).

„Već je na kraju rata imovina Srpske pravoslavne crkve (SPC) koja je prepuštena HPC-u, vraćena, da bi kasnije bila nacionalizirana. Komunističke vlasti su kler HPC-a smatrale dijelom kolaboracijskog sustava i tako je i kažnjen. Najznačajniji pripadnici HPC-a, poput mitropolita Germogena, javno su suđeni i pogubljeni.”

To pak, tvrdi povjesničar, treba promatrati u širem kontekstu odnosa komunista s vjerskim zajednicama.

„Vidljiva je kumulativna krivnja. Što je više elemenata koji su osobu vezali uz propali sustav i pokazivali da bi ona u budućnosti mogla biti problem, obračun je bio strog. Ako je netko bio folksdojčer i istovremeno svećenik neke crkve, to je uvijek rezultiralo težim kaznama. Najteže kazne i javni obračun bili su rezervirani za one koji su nastupali u korist ustaškog režima. Germogen je nastupao na javnim proslavama zajedno s pripadnicima drugih vjerskih zajednica. Obračunavalo se i sa svima onima koje su nazivali ‘bijelim snagama’ pa je Germogenu otegotna okolnost bila i činjenica da je etnički rus – izbjeglica.“

Pokrštavanja – spas i zločin

Hutinec nam, između ostalog, objašnjava da su u trenutku osnivanja HPC-a pokrštavanja pravoslavaca uzela maha. Počela su kao pojedinačni pokušaji spašavanja ljudi, a završila kao dio službenog odnosa NDH prema Srbima.

„Posebice krajem 1941. godine kada su ustanci u krajevima sa srpskim stanovništvom pokazali da protjerivanja i masovna ubijanja neće uroditi plodom. Zbog toga je HPC imala manji broj potencijalnih vjernika nego na početku NDH.“

Za katoličku crkvu su pokrštavanja bila teološki, ali i politički problem, budući da joj je to stavljeno na teret nakon završetka rata kao posebno težak oblik suradnje s ustaškim režimom. U praksi je, doznajemo, pokrštavanje značilo jedini spas.

Svećenstvo se različito postavljalo prema pokrštenima; jedni su ih i dalje smatrali privremeno pokrštenim pravoslavcima i nisu ih forsirali na stvarno prakticiranje katoličanstva, dok su se neki drugi svećenici postavili oprečno i katoličanstvo postavljali kao uvjet pomoći koju je Crkva tada dijelila.

„Teško je razaznati službeni stav Crkve i bio je vidljiv raspad nadležnosti. Svaki biskup je bio prepušten sam sebi. Nakon rata su sve te konverzije poništene.”

Imovina SPC-a bila je važan čimbenik u projektima ustaškog režima, napominje Hutinec.

Ne čudi se stoga da niti danas reanimatori HPC-a tvrde kako polažu pravo na imovinu SPC-a.

„Bojim se da ovo nije vjerska priča. Poput rehabilitacije pozdrava ‘za dom spremni’ kroz obilježja HOS-a, i ovdje je riječ o taktici mišjih ugriza kojima se malo po malo pokušava ustaškom režimu dati neki prihvatljiv sjaj, a koji je samo dio šireg plana njegove rehabilitacije. Uzelo je to dosta maha, ali je neprihvatljivo s pozicije nekoga tko se bavio s tim razdobljem. To u Europi 21. stoljeća može rezultirati tragedijom.“

Što se formalnog oživljavanja HPC-a tiče, povjesničar Hutinec strahuje da bi Ministarstvo uprave, zaduženo za upis vjerskih zajednica u pripadajuću evidenciju, moglo imati razumijevanja za inicijatore:

„Bojim se da uz dobru volju na toj instanci, takvi pokušaji mogu imati uspjeha.“

Može li danas postojati HPC?

Je li pečat NDH stvarna i moralna prepreka za osnivanje HPC-a u 2017. godini? Nije, ako je pitati sociologa religije dr. Ivana Markešića. Jer bi se istim metrom mogla mjeriti i hrvatska valuta kuna, koja je također bila platežno sredstvo u NDH, a vraćena je u upotrebu 1994. godine.

„Načelno gledano, ako postoje Hrvati pravoslavne vjere koji žele svoju nacionalnu pravoslavnu crkvu, bilo bi normalno da će ta inicijativa prema zakonu postojati kao udruga pet godina, da ih ima najmanje 500 i da stvarno djeluju. U tom vremenu mogu školovati kadar na bilo kojem pravoslavnom fakultetu. Crkva mora imati svoju nauku, knjige, svećenstvo, hijerarhiju.“

Tada ne bi bilo razloga da se takva crkva ne registrira, smatra Markešić i dodaje: „Popis stanovništva iz 2011. godine pokazao je da je skoro 17 tisuća ljudi reklo da su Hrvati koji prakticiraju pravoslavnu vjeru. Ali problem je u samoj popisnici. Moguće je da su to politički Hrvati, a da su ostali dalje pripadnici SPC-a. Nitko ih nije pitao kojoj crkvi pripadaju. U danim okolnostima je najlakše izjasniti se političkim Hrvatom, iz miješanog braka ili oportunizma, koji iskazuje pravoslavnu vjeru.“

„Crkva” zasnovana na mržnji

U Hrvatskoj s 4,5 milijuna građana sve pravoslavne crkve su crkve nacionalnih manjina, kaže Markešić, ali i naglašava nepovjerenje javnosti prema inicijativama koje danas pokušavaju uspostaviti HPC.

„Jer ti ljudi koji to pokušavaju ne pokazuju temeljne vrijednosti kršćanstva; ljubav prema drugome, solidarnost, prihvaćanje drugih… Oni pokušavaju stvoriti nešto što će biti suprotno SPC-u. Crkva treba krenuti u dobroj nakani i treba biti stvorena na temeljima Kristovog evanđelja.”

Markešić također potvrđuje da je riječ o provokaciji u kojoj inicijativu za osnivanje HPC-a daju katolici koji dolaze s neprimjerenim iskazima prema ljudima iz drugih religijskih zajednica i svjetonazora. Posebno kada se radi o Srbima vjernicima SPC-a.

„SPC je autohtona crkva kao i, primjerice, dvije židovske zajednice u Hrvatskoj. To su ljudi koji su tu, dugo žive ovdje, ispovijedaju svoju vjeru. To nije osvajačka crkva. Imate Hrvate koji pripadaju SPC-u. Zašto ne bi bilo i Srba koji su katolici? Nažalost, ovdje ako si Hrvat, moraš biti katolik. Ako si protestant, onda nešto nije u redu s tvojim hrvatstvom. Ako si ateist, onda si jugonostalgičar. Ali možeš biti lopov koliko god hoćeš. Srbi pravoslavci su stoljećima tu i osnivali su svoje crkve. To je nacionalna crkva koju utemeljuju ljudi određene nacionalnosti kako bi mogli iskazati svoj religijski identitet.“

Novi zakon je u pripremi

Može li HPC razbaštiniti SPC, što je i izrečeno kao nakana osnivača?

„To je suludo. Pitanje je koliko su ti ljudi uopće kršćani. Zašto bih ja vama stvarao nešto, ako vi to nećete?“

S nekim drugim osnivačima, možda bi novi HPC izgledao pa makar, kao i danas, uvozio glavnog svećenika iz Bugarske.

„Imamo i Hrvatsku starokatoličku crkvu koja također ima biskupe iz inozemstva. Predsjednik sinodalnog vijeća je rektor Sveučilišta u Zagrebu Damir Boras. Uvijek ima načina kako nešto ostvariti. No to je Crkva koja djeluje na području RH, sklopila je ugovore s vladom i tu nema nikakvih problema. Ne bi bilo problema ni s HPC-om kada bi se išlo s iskrenim kršćanskim namjerama čuvanja hrvatske ortodoksije; da budu udruga, da pošalju mlade mame da se školuju, traže lokacije za gradnju svoje crkve…“

Za nekoliko neuspješnih reanimiranja HPC-a najviše su optuživani država i kruta pravila za registraciju vjerskih zajednica. Treba li ih liberalizirati?

„Naravno”, odgovara Markešić i dodaje: „Ali i vaša redakcija ima određena pravila. Istina, broj od 500 vjernika koji trebaju djelovati određeno vrijeme, biti tradicionalni i autohtoni, velik je. Ipak, napravljen je ustupak kada se formirala nova židovska zajednica Bet Israel. Na promjeni postojećih zakona radi se već duže vrijeme. Trebalo bi vidjeti kako se u novim okolnostima i migracijskim procesima to uredi. Ako izbjeglice žele iskazati pripadnost, recimo, Armenskoj crkvi, treba vidjeti kako to urediti i omogućiti da stotinjak ljudi imaju registriranu vjersku zajednicu.”

Dr. sc. Tomislav Dragun

Povezane objave

DRŽAVNI UDAR – Milanovićeva vlada ne želi nikako napustiti Banske dvore

HF

Mrežna stranica Društva Jasenovac

HF

Matvejević je izvršio brutalni i marksizoidni verbalni politički atentat na istinu, na Hrvatsku i na mene osobno

hrvatski-fokus

Baldasar je bezgrješan… jer ništa ne radi

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više