Sinteza cjelokupne problematike

Ukoliko čovjek ne doživljava Trojedinog Boga kao sebi bliskoga i svoga, teško će se suprotstaviti onima koji siju kulturu smrti

Recenzija knjige Mladena Lojkića: Doktrina i moć masonerije

Dok čovjek moli, njegov nebeski Otac točno zna što traži od njega. No, Otac želi da svi koji dolaze k njemu imaju čvrstu vjeru u Isusa Krista i da nastoje živjeti u skladu s njegovom voljom. Nije važno iz koje obitelji tko potječe ili kakav posao obavlja. Važno je samo da se pokaje za svoje grijehe, da vjeruje u Isusa Krista i prihvati ga kao jedinog Spasitelja i Gospodina. U tom slučaju će doživjeti izvanredno iskustvo susreta s Duhom Svetim. To iskustvo dovest će ga do istinske slobode.

Gospodina Mladena Lojkića sam upoznao krajem 2006. godine nakon izdanja njegove prve knjige Vladari svijeta. Vrlo brzo sam si postavio pitanje, koja je to čudnovata sila koja je gospodina Mladena Lojkića i mene toliko približila i tako povezala, kao da se poznajemo od rođenja? Shvatio sam da je to čežnja za pravom istinom i krjepost domoljublja. Povezala nas je Božja ljubav koja se očituje u iskrenom traženju istine na svim razinama ljudskog djelovanja. Istina zbližuje ljude, obitelji, cijeli svijet. Istina je nezaustavljiva, ona uvijek na koncu pobjeđuje, jer je ona Trojedeni Bog koji se rodio kao malo dijete u Isusu Kristu. To je ta velika tajna koja ljude ujedinjuje i čini sretnima.

Najvjerojatnije da gosp. Lojkić nikada u svojoj mladosti nije pomislio da će postati pisac. Upravljao je velikim poduzećem i zasigurno nije niti imao vremena za detaljnije istraživanje hrvatske, a tako i svjetske povijesti, kao i identificiranje uzročnika koji su određivali i koji i danas određuju smjernice budućnosti ljudske civilizacije. Međutim, Bog je htio potpuno drugačije…

Danas Hrvatska, više nego ikada, treba dobre i poštene povjesničare i pisce poput gosp. Lojkića, jer u suvremenom svijetu visoke civilizacijske temeljne vrjednote, od kojih jedino čovjek može živjeti, stavljene su u pitanje. Stvara se mentalitet društva gdje je sve dopušteno ne obazirući se na ljudsku savjest. U klimi takvog mentaliteta oblikuju se nova shvaćanja, običaji i životna praksa koji bi htjeli diktirati stavove ljudskoj savjesti bez obzira na objektivna načela ljudskog života. Ljudska povijest je sveta, i zadaća je svećenika i intelektualca da upoznaju povijest naroda u kojem djeluju kako bi Božje djelo bilo uzveličano u povijesti jednog naroda. No, to je moguće samo ako spoznamo i branimo povijesne istine, upoznamo povijest cijeloga svijeta, razotkrijemo one koji su radili protiv Boga i ne dopuštamo da se povijest iskrivljuje. Povijest se mora pisati istinito jer se u njoj očituje Božje djelo. Tako se kroz istinitu povijest može čitati Božje djelovanje u pojedinom narodu i u svijetu.

Ovih dana čitao sam rukopis nove knjige gospodina Lojkića, desete po redu, Doktrina i moć masonerije, koja je u neku ruku sinteza cjelokupne problematike kojom se gosp. Lojkić bavio u svojim prošlim knjigama. Dakako, čestitao sam mu na novoj knjizi i divim se njegovoj hrabrosti i čvrstoći u traženju i otkrivanju istine. On u ovoj izvrsnoj knjizi upoznaje čitatelja sa svim mogućim metodama pomoću kojih svjetski moćnici manipuliraju čovjekom kao pojedincem, a tako i cijelim narodima. Ovdje gosp. Lojkić nedvosmisleno ukazuje da ukoliko čovjek ne doživljava Trojedinog Boga kao sebi bliskoga i svoga, teško će se suprotstaviti onim zemaljskim vladarima koji siju kulturu smrti. No, Lojkić tu dodaje kako se bez Isusa Krista teško može shvatiti i vlastiti narod. Bogočovjek Isus Krist ušao je u povijest svakog kršćanskog naroda, postao je njihov, a narod njegov. Kao što su svi krštenici po njemu u najplemenitijem smislu postali Novi Izrael, baštinici vjere Abrahamove, tako i On po svakom narodu postaje jedan od njih.

I dok razmišljam o njegovim knjigama uviđam da je gospodin Lojkić došao do spoznaje, da samo Crkva nepogrešivo uči one velike istine koje zanimaju svakog čovjeka: otkuda dolazimo, zašto živimo, što nas čeka iza groba. On je uvjeren da Crkva jedina posjeduje istine i krjeposti koje su svijetu najpotrebnije. Više nego itko ikada, samo Crkva ima ključeve dviju velikih tajna ljudskoga života: boli i grijeha. Samo Crkva nepogrešivo uči božanski nauk Kristov koji vrijedi za sva vremena i sve narode. I nikakva ljudska sila ne može ušutkati Crkvu da ne govori istinu. Zbog istine Crkva je neprestano proganjana…

Vrlo je značajno što je u tome pogledu pisao Albert Einstein: „Uvijek sam ljubio istinu. Kad je došlo do revolucije u Njemačkoj, očekivao sam da će je sveučilišta braniti. Znam da se sveučilišta uvijek hvale kako svagdje zastupaju stvar istine. Ali su onoga časa sveučilišta zašutjela. Tada sam promatrao velike izdavače novina koji uvijek ističu svoju ljubav prema slobodi. Ali su oni, kao i sveučilišta, zašutjeli u nekoliko tjedana… Samo je Crkva stala na put Hitleru i njegovim pomagačima, koji su htjeli ugušiti istinu. Nikad prije nisam imao specijalni interes za Crkvu. Ali sada osjećam veliko poštovanje i udivljenje, jer je jedino Crkva imala snage i ustrajnosti da stane na obranu intelektualne istine i moralne slobode. Stoga sam prisiljen priznati da ono što sam jednom prezirao, sada neograničeno cijenim.“ (James Keller: You can change the world, New York, 1948., str. 347.)

Crkva je stvarna spasiteljska veza između Boga i naroda. Papa Ivan Pavao II. pohodivši svoju domovinu Poljsku 1979. godine, već u prvoj propovjedi, koju je tada održao na varšavskom Trgu pobjede, snažno je razvio taj nauk. Rekao je da čovjek ne može bez Krista shvatiti sam sebe, svoje dostojanstvo, ni svoju sudbinu. Posebno je naglasio: „Isključiti Krista iz ljudske povijesti, to je čin protiv čovjeka. Bez njega nije moguće shvatiti povijest… Povijest svakog naroda je povijest ljudi, a povijest svakog čovjeka događa se u Isusu Kristu. U njemu ona postaje poviješću spasenja…Čovjeka se ne može shvatiti izvan zajednice koja se zove narod… Ta je zajednica jedinstvena, možda najtjesnije povezana s obitelji, najpresudnija za duhovnu povijest čovjeka. U skladu s takvim katoličkim poimanjem povijesti hrvatski narod posebno mora biti ponosan. Kad su naši pređi u Crvenoj (Južnoj) Hrvatskoj saznali za Isusa Krista, a saznali su to u apostolsko doba, razmjerno su brzo i lako u njemu spoznali pravoga, dobrog Boga, „blago sunce s visina“, koje će napokon nadvladati. I nigdje ne piše da su se Hrvati opirali pokrštenju, kao što to čitamo za druge narode. Prihvativši vjeru, sklopili su s Kristom Savez, njemu su se darovali i njega primili na dar. To je dobro znao već papa Agaton u VII. stoljeću pa je toga Isusa pišući Hrvatima, sasvim jasno nazvao „Bog Hrvata“.

Oslobođena, obnovljena i na povijesnim temeljima ustanovljena država Hrvata, naš je ponos i svetinja, ali zbog toga imamo i obvezu sačuvati je kao trajni okvir za naš nacionalni opstanak. Hrvatska nacija je konačno međunarodni politički subjekt, definitivno afirmiran politički pojam u svjetskoj stvarnosti. Upravo stoga, kako u knjizi Doktrina i moć masonerije naglašava gosp. Lojkić, Hrvati se ne smiju odreći svoje kulture, svog jezika, svih svojih tradicionalnih vrjednota među kojima je najvažnije očuvanje kršćanske obitelji.

Zahvaljujući glagoljašima Hrvati su imali posebnost da hrvatski jezik postane „božji govorni jezik“. To je jezik koji Bog uzima za svoj govor Hrvatima. Tako je u cijeloj Zapadnoj Crkvi i u zapadnoj kulturi jedino jezik Hrvata dobio 1248. godine preko pape Inocenta IV. povlasticu svetog jezika. A što je sveto, ne smije se mijenjati, nego dopustiti da ono tebe mijenja!

Slično je i s obiteljima i odgoju mladih. Dolazak pape Benedikta XVI. u Hrvatsku 4. i 5. lipnja 2011. godine podsjetio nas je kako treba vjerovati i živjeti u skladu s vjerom. Papin posjet bio je posvećen posebno obiteljima i mladima. Pripremajući se za euharistijsko slavlje toga dana obitelji su obnovile bračne privole uz zahvalu za bračnu plodnost i djecu. Tim činom hrvatske obitelji su se posvetile Svetoj Obitelji, a Sveta Obitelj postala je zaštitnica hrvatskih katoličkih obitelji, kao i uzor u zahtjevnom krjeposnom životu. Nadalje, Papa je bdio s trideset tisuća mladih na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, o čemu su hrvatski mediji nažalost jako malo izvješćivali, kako bi ih učvrstio u vjeri jer budućnost Hrvatske ovisi o mladim naraštajima.

O svemu tome vrlo zanimljivo progovara Mladen Lojkić, pisac mnogih izvanrednih knjiga. Svojim oštrim umom zapažanja stavlja pred nas pojedine povijesne i sadašnje teme s kojima na svoj osebujan način obogaćuje čitatelje nastojeći uvijek iznova ispravljati napisane neistine u povijesti kao i o osobama toga doba. On provokativno želi čitatelje pokrenuti prema pozitivnom, kako bi lakše došli do istine. Lojkić piše kritički o nekom problemu ili nekoj osobi, tako i u ovoj knjizi Doktrina i moć masonerije, da čitatelja navede na što dublje razmišljanje o postavljenom pitanju, a sve je zato kako bi se došlo što prije do istine. Tako čitatelj u ovom izvanrednoj knjizi otkriva istinu da je Sotona jak i da putem svojih slugu želi zagospodariti tijelom, umom i duhom svakog čovjeka i svakog naroda, ali da je Bog onaj koji uvijek pobjeđuje.

Dok čestitam gospodinu Mladenu Lojkiću i njegovoj obitelji sretan Božić i blagoslovljenu novu godinu, posebne čestitke upućujem na njegovu novu knjigu Doktrina i moć masonerije, kojom će, kao i u ranijim knjigama, otkrivati istinu u mnogim ljudskim srcima.

Pater Svetislav Krnjak, Osijek, o BOŽIĆU 2014., na blagdan Drinskih mučenica